Lako bi se moglo reći da je Disciplina, osnovana davne 1981. godine, spoj između starog i novog vremena, ali s obzirom na to da većina ljudi voli govoriti kako je prije bilo bolje, očito je da ta “stara vremena” uvelike otpadaju na karizmatičnost Dušana Kojića Koje. Koncert koji je održan u riječkom Pogonu kulture jedan je od dokaza kako članovi nemaju problema s godinama, fuzija žanrova još uvijek je prisutna, dok je izostanak Manje Đorđević kao ženskog back vokala itekako vidljiv, ali vrlo vješto prekriven energijom i angažmanom preostale trojke.
Iako je riječki koncert padao na taj datum kada se svi sjete svetog Patrika, Irske i da bi mogli izvući najzeleniju odjeću iz ormara te popiti pet-šest piva, Disciplin A Kitschme ponudila je sasvim suprotan doživljaj. Dok je još uvijek bilo vidljivo da sviraju na valu albuma “Opet” iz 2015., a publika im nestrpljivo iščekuje nova izdanja, bend nikako ne pada kvalitetom i izborom pjesama za koncert. Recimo da je to provjerena setlista koja ne može razočarati jer kada se odlazi na Disciplinu, većina očekuje da Koja izvede svoju magičnu hendrixovštinu na basu.
Tako i bude. Koncert je kasnio uobičajenih pola sata kako bi ljudi iz vanjskog dijela odlučili ući u dio gdje ne trebaju pokisnuti i možda naručiti poneko piće. Itekako je bilo vidljivo da su koncert pohodili devedeset posto ljudi koji su ih imali prilike slušati uživo i u bivšoj državi pa je nostalgija (za glazbom) učinila svoje. S druge strane, žalostan je to podatak jer da današnji klinci posjeduju energiju, ljubav i želju za glazbom kao što to Disciplina pokazuje, vjerojatno bi i scena bila u boljem stanju.
Nastup je otvoren pjesmom “Spas je funk” s posljednjeg albuma koja se karakteristično ‘uhvatila’ na njihove nastupe kao nešto što dolazi samo po sebi. Ona je ujedno i pokretač lavine pjesama koje nadolaze i koje se pretapaju jedna iz druge, bez stanke, a trojka bazirana na usnoj harmonici, bubnju i basu učinila je svoje. Ljudi osjećaju rokenrol, igru između basa i harmonike, harmonike i bubnja, bubnja i basa, a mješavina funka, rocka, noisea, punka podupire energiju u prostoru gdje zvuk dopire do svakog pojedinca. U redu, nema tu klasičnog razbacivanja i poga kakav se očekuje na Repetitoru, ali duh starog vremena s početka priče osjećao se u zraku.
Prvi predah dogodio se nakon malo više od pola sata kada je bend dobio pljesak kakav zaslužuje, a Koja se neopterećeno koncentrirao na probleme s monitorima i zvukom, dosta često gestikuliravši da pojačalo ne radi baš najbolje. Nakon otklanjanja problema svirka je uzela još većeg maha, publika se uključila u skandiranje ‘Neukusu treba reći ne!’ i ‘Samo disciplina’.
Njihovi tekstovi imperativnog su predznaka. Gotovo uvijek poručuju nešto, pozivaju na bunt protiv ustaljenih društvenih normi, praktički su izravni komentari društvenih zbivanja i pomalo satirični. Kojine wah-wah pedale i zvuk koji proizvodi u sličnom su odnosu s njegovim gitarističkim idolom iz kojeg se vuče sva inspiracija. Ako pjevamo na engleskom, srpskom ili hrvatskom, poruka je jedina bitna i trebala bi predstavljati polazište mnogih glazbenika.
Kod Discpline je tako. Bilo da se počinje s “Spas je funk” pa u međuvremenu deremo grla na “Prestani da mrziš” i “Ako ti je glasno”, čini se da će njihova ‘buka’ uvijek biti ‘u modi’. Psihodelično iskustvo koje je isprepleteno pjesmama od početka osamdesetih do danas, nevjerojatno dobro funkcionira uživo, a mlađe generacije imaju još vremena upoznati nekoga iz “stare garde” kako radi nešto sasvim aktualno i zanimljivo.
