Otvorenje Dimensionsa: Kraftwerk mašinerija u dodatnoj dimenziji

    1192

    Sinoć smo u Areni svjedočili otvaranju još jednih Dimenzija, festivala koji kroz godine utabava put prema najboljem koncertu elektroničke glazbe u Hrvatskoj i Europi. Odgovornost za tu činjenicu dobrim dijelom nose vrhunski glazbenici koje organizatori dovode svake godine, a za otvorenje se probiru samo posebni.

    Što bih mogla reći o sinoćnjem otvorenju, a da ne počnem klišejski i kažem da je bilo efektno. Riječ je to koja se često zanemaruje i uzima zdravo za gotovo bez opravdanog razloga. Kad elektronika drma punih 7 sati antičkim rimskim amfiteatrom, a na vrhuncu večeri baci tisuće ljudi u retro-futuristički trip s 3D naočalama, to bi riječ ‘efektno’ pošteno opisala.

    Večer je otvorila Debora Ipikel, žena čije sam svemirske zvukove na Soundcloudu doživjela kao svježi miris istoka, ali sam njen rani nastup, nažalost, propustila sjedeći u parku ispred Arene. Pozornicu je nakon nje preuzela Nubya Garcia uz puni jazz sastav. Nubya (koja se čita Nubaja) brutalna je saksofonistica koja svira jazz posoljen afričkim ritmovima. Njihova svirka bila je precizna, jer je to jazz, s pretežno sjedećom publikom, jer, opet, to je jazz. Nastup je bio originalno predviđen za kasniji termin, ali je pomicanje vjerojatno bila dobra odluka uzimajući u obzir Garcijin zvuk koji dosta odskače od ostalih aktova večeri.

    #nilsfrahm #dimensionsfestival

    Objavu dijeli Grațiela Iulia Olteanu (@gratiela0lteanu)

    Zvuk je  bio izvanredan i ostala sam blago zatečena, s obzirom da je ovo moj prvi glazbeni događaj u nekom amfiteatru, koliko dobro rezonira kroz kamenu arenu. To se jako dobro moglo čuti u nastupu Nilsa Frahma. Berlinski resident oduševio je prisutne klavirskim eksperimentima. Frahm je s dimenzijskom publikom jako prisan, a i publika njega voli još od prošlog nastupa na istom festivalu i istom mjestu prije nekoliko godina. U obraćanju je rekao da je na prošlom Dimensionsu pogriješio jer je pričao cijelo vrijeme, pa će sada začepiti. To je i učinio u sat vremena nastupa za pamćenje. Ne znam kako ga drukčije opisati nego da zamislite Philipa Glassa koji je uzeo trip pa skakuće između različitih tipova klavijatura uz teške i masne basove.

    Veselila sam se setu Josey Rebelle, redovne gošće Dimensionsa, i njenoj fuziji starog i novog, techna i gruva, ali sam ostala razočarana kada sam skužila da Rebelle nastupa kao  kratki intermezzo između nastupa. Na stage se popela dva puta, a njen boravak za pultom je prošao donekle nezapaženo, što zbog buke u publici između nastupa, što zbog činjenice da je zvučala više kao pozadinska muzika. Šteta, jer je riječ o izvođačici koja je nastupala na prvom emitiranju Boiler Rooma, zaslužila je veći fokus, ali je izgleda primjerenija za manje i intimnije prostore. Drugi put se popela na pozornicu na kratkih desetak minuta nakon Frahma i zatim ostavila Arenu u tišini dok se pozornica spremala za nastup glavnih zvijezda večeri.

    Nakon pola sata tišine, u točno 22:30 (Švabo je to) pozornicom je zavladao Kraftwerk. Bez pozdrava i pretjeranog uvoda, od kompjuterske ljubavi do transeuropskog ekspresa, techno pop je dominirao puna dva sata, obznanjujući kraj u točno 00:30.

    Dvadesetih godina prošlog stoljeća Karel Čapek je uveo pojam robota, čovjeka mašine, izvedenog od ruske riječi rabota. Pedeset godina kasnije Kraftwerk pojam robota vodi na novu razinu i kroz vocoder govori “Ja tvoi sluga, ja tvoi rabotnik”. Vocoder je samo jedan od instrumenata koji su utemeljitelji krautrocka sastavili kako bi mogli proizvesti zvuk za koji postojeći instrumenti nisu bili dovoljni. Bilo je uistinu fantastično vidjeti avangardne elektro pionire u akciji.

    Vizualno-scenski doživljaj je bio dosta impresivan, ali moram priznati da su dva sata 3D naočala bila previše za osjetila, umarajući kakvi inače znaju biti 3D filmovi. Poanta je jako dobra, suženog vidokruga i s dodatnom dimenzijom mogli smo u potpunosti uroniti u dizeldorfski industrijski dizni koji je utjecao na svaki pravac elektroničke glazbe, ali i zauvijek promijenio lice rocka. Iako današnji Kraftwerk ordinira pod palicom samo jednog od osnivača, Ralfa Huterra, inovativnosti im ne nedostaje.

    Njihov zvuk je nešto slabiji u dijelovima s vokalnim dionicama, ali je i dalje to – to. Epohalni ljudi mašine za dobro znanim pultovima (stiliziranim tako da iz određenog kuta podsjećaju na čekić) zadovoljili su moju žeđ za industrijskom bukom koja želudac premješta u grlo. Proveli su nas kroz teme industrije i tehnokracije koje su identitetna obilježja zapadne Njemačke, sve do distopijskih tema prisutnih u velikom broju današnjeg SF-a. Bio je to vrlo estetski dojmljiv i mašinski precizan nastup u dupkom punoj Areni koji će se prepričavati prijateljima i unucima, ovisno tko će što od toga imati.

    Otvorenje Dimensionsa zatvorio je Moodyman, čovjek iz Detroita koji je probudio udove i preostalu publiku bacio u posljednji divlji ples. Kao pošten predstavnik detroitske scene, Moodyman je bio neumoran, uzvikujući svako toliko “What up, dawg” zajedno s publikom. Iako publika Dimensionsa najvećim dijelom otpada na Britance, pa domaćima predstavlja poskupu zabavu (što postaje bolno jasno kada pivu plaćaš 35 kuna), hrpetina dobre energije koja je ispunila Pulu sinoć odličan je uvod u trodnevni show u tvrđavi Punta Christo.

    343 Shares
    Muziku podržava