10. INmusic festival: FFS (Franz Ferdinand & Sparks), Paolo Nutini, Frank Turner & the Sleeping Souls, Future Islands, Aziza Brahim, Sassja…
Nakon privremeno ublažene atmosfere kišnog drugog dana INmusic se vratio na razinu prvog, a neki nastupi su se trenutačno upisali među najbolje u proteklih 10 godina festivala, poželjevši mu rođendan na najbolji način.
Black Rebel Motorcycle Club je već par godina bend čiju diskografiju djelimo na stare i nove pjesme, a i sam bend doživljava turbulencije, završno s teškom operacijom mozga bubnjarke koja je sinoć jednako ravnopravo podigla atmosferu na glavnoj pozornici. Njihova mračna i gusta kombinacija psihodelije, buke i garažnog rocka nije više svježa kao što je bila 2001., no BRMC je obavio dugoočekivano pravo gostovanje na domaćem terenu. Neće ući u kult kao onaj spontani nastup 2004., kada su kao predgrupa propalom koncertu Lennya Kravitza svirali besplatno u Močvari, ali sinoć su potvrdili da bi tu istu dvoranu vrlo lako opet napunili.
Ne mogu reći da razumijem sevdah, a i neugodno dugo sam mislio da je na world pozornici Amira Medunjanin, no bosanski sastav Halka predvođen odličnim Božom Vrećom oduševio je par tisuća okupljenih i odgodio sam slušanje domaćih metalaca Ashes You Leave na ‘skrivenoj’ pozornici da bih vidio u čemu je fora. Poslušati sevdah ovakvog kalibra nije veliki problem u ovim krajevima, no stranci su bili vidljivo oduševljeni i malko zbunjeni, s obzirom na generalno rock-pop karakter festivala.
Islanđani Of Monsters and Men zauzeli su glavni stage na prijelazu iz dana u noć, no tek za šačicu fanova od par tisuća okupljenih su imali kakav takav odjek. Simpatični su i zvuk im je dobro pogođen ali nakon par pjesama bend se činio kao slabiji Mumford and Sons ili Sigur Ros u penziji, jednom kad im post-rock dosadi.
Događaji na world stageu između 22:15 i 23:15 su zanimljivi zbog više razloga. Prvo, pošto je Florence Welch ozlijedila nogu i otkazala nastup neke stvari su se očito morale promjeniti u rasporedu tako da je jedan ‘domaći’ bend dobio drugu najveću pozornicu i to u odličnom terminu. Drugo, taj bend bio je Repetitor, najbolji live bend kojeg ćete čuti na nama poznatim jezicima.
Nakon KSET-a, Močvare, SC-a, Terranea, SuperUha, Tvornice pa opet Tvornice čini se bespredmetno pisati novi opis Repetitorovih nastupa. Žestoko, beskompromisno, glasno i sirovo, bilo da im trgaju gitare kao prije tri godine ili padaju bubnjevi kao jučer. Što je novo? Publika se mjerila u tisućama, a ne stotinama, bend danas pod nogama ima nastupe u desetak zemalja i repertoar pjesama im se prilično povećao tako da smo imali priliku slušati još neobjavljene materijale s novog albuma kojem sam spreman unaprijed dati 5/5 zvjezdica pod uvjetom da izađe što prije.
Ukoliko imate bilo kakav interes u rock glazbu provjerite raspored njihovih nastupa i poslušajte Ana-Mariju, Milenu i Borisa uživo. Nekoliko tisuća posjetitelja INmusica će potpisati istu preporuku.
Vrlo dobro odabrani Placebo zaista su ispali najveće ime ovogodišnjeg INmusica, no u sveukupnom dojmu ipak su zasjenjeni Rudimentalovom energijom prethodnog dana. Bend je prošao svoj vrhunac već prije nekoliko albuma, no još su daleko od starog željeza i nastup im je potvrdio da imaju iskru bendova mlađih od Placebovih 20 godina.
Brian Molko i Stefan Olsdal podebljani su sa četiri putujuća člana, a publika je rezultat toga dobivala na drugoj polovici set-liste koja je bila gušće napučena nešto starijim hitovima poput “Special Needs” ili “Special K” i “Meds” s istoimenog albuma. Kraj nastupa su obilježili “The Bitter End” i odlična obrada Kate Bush “Running Up That Hill”.
Prije eksplozivnih i jebeno glasnih Muscle Tribe of Danger and Excellence i sveprisutnog Ramba Amadeusa INmusic je uz pomoć francuskih umjetnika Reve d’Herbert i vatrometa proslavio svoj 10. rođendan. Svi problemi na koje smo zadnjih 10 godina ukazivali ove su bili minimalni i ako zažmirimo na neke sitnice iskustvo ovog INmusica sigurno je bilo najbolje a prema procjenama od 80 tisuća posjetitelja vjerojatno i najbrojnije.
Ne usudim se raditi bilo kakve izravne usporedbe sa sličnim festivalima niti ću koristiti izraz ‘europski’ kao znak kvalitete, no festival je vrvio strancima, bio pun života čak i dok je (već tradicionalno) kiša padala i može se pohvaliti s odličnim razglasom koji je samo sonično iskustvo stavio u kategoriju najboljih u klasi.
Ovakav festival treba i gradu i državi i kad bi okolnosti bile drugačije možda bih ga nazvao našim Exitom. 2015., to ne mogu, no s velikim zadovoljstvom ću to napisati jednom u budućnosti.
