I dok je riječkim pothodnicima još vrludao zadnji tračak zime, Pogon kulture pretvarao se u prve proljetne dane. Uobičajena gužva, kakva bi u svim gradovima trebala biti za nastupe sugrađana, ponovo je pokazala kako Damir Urban ni tridesetak godina nakon početka karijere ne prestaje biti zanimljiv što staroj, što nešto novijoj publici.
Moram priznati da je već prošla godina, dvije ili tri od posljednjeg njihovog koncerta na kojem sam bio pa je samim time uzbuđenje bilo dodatno. Urban i bend su zanimljivi, drugačiji, i u nekom polukompromisnom odnosu s publikom, uvijek iz šešira izvlače nekog zeca koji kasnije služi kao potvrda nastupa o kojem se vrijedi pričati te samim time stvori se motivacija za svaki sljedeći.
Uvodna, talijansko-hrvatsko narativna, “Venecija tone” izbacila je bend na pozornicu, a u osam minuta samo su prvi redovi vjerojatno primijetili da se netko nalazi ispred njih. Klasična govorancija doprinijela je zaista kontradiktornoj situaciji jer ipak, ljudi! Koncert je počeo, glazbenici su vani, zvuk i osjećaji su u zvučnicima, a većina njih još je okrenuta prema šanku. Neugodnu situaciju prekinuo je čovjek zbog kojeg su svi i došli, u tradicionalnoj haljini, koja je s vremenom postala sinonim za njegov modni izričaj kada se nalazi na pozornici.
Tako je već sljedeća “Kada se voda povuče” raspjevala sve i okrenula ih na pravu stranu. U prvi mah kada vidite Urbanovu energičnost, a odmah do njega i Sandija Bratonju kako uživljeno svira na basu i pjeva prateće vokale, cijela vas scena može podsjetiti, a mene je svakako, na dvojicu genijalaca s druge strane bare. Glazbena kreativnost iz Urbanove tvornice mašte i realizma uvelike je pogonjena instrumentalnim rješenjima četvorke, ali ponajviše samog basista. Tako cijela stvar liči na prijateljstvo i stvaralaštvo Nicka Cavea i Warrena Ellisa koji u još jednom naletu stvaralaštva rade glazbu za “The Assassination of Jesse James by the Coward Robert Ford” ili “Lawless”.
“Žito” je prošlo u sekundi baš zbog samih asocijacija i predivnog dueta, dok je “Kasno je za ljubav” odigrala onu romantičnu notu, očito potrebno svakom koncertu i izvođaču. Kako je koncert odmicao, sve više smo bili uvučeni u nastup i svirku samog benda, dok je Urban pažljivo dirigirao od Tomana na gitari pa do Markovskog na klavijaturama. Frontman je bio raspoložen, vjerojatno zbog svojih ljudi i grada, ali na koncertima on je jednostavno takav. Uvijek s ponekim komentarom i pričom iz privatnog života ili pokojom riječi za tonca, stil je kojim se stvara blizak pristup sa svima prisutnima.
Kada je Urban sjeo i u ruke uzeo akustičnu gitaru, započela je najnovija “Kuća sjećanja”, ovom prilikom izvedena drugi put, s obzirom da su Zagrepčanke i Zagrepčani imali tu čast da ju čuju prvi večer prije. I kako je sve još odzvanjalo zvukovima, a sve zajedno podsjećalo na neki dobri stari grunge unplugged s početka devedesetih, ponovo smo došli do trenutka kada je koncert bio prelomljen i već smo onda mogli reći kako ćemo danas pričati drugima o zaista divnim stvarima koje smo čuli.
Misleći kako će “Odlučio sam da te volim” proći relativno ravnomjernom crtom, dogodila se Tomanova gitara na koju se nadopunjavao bubanj i bas te Urban na usnoj harmonici, a ekstatični outro trajao je nekoliko minuta. Nakon njega bila je potrebna emocionalna pauza od nekoliko sekundi, što bendu, što nama. “Kunderin atom” masivni groove, futuristički pamflet ili opijenost književnikom učinili su svoje i ne mogu se oteti dojmu kako je to nešto najbolje od samog glazbenika tijekom cijele karijere. Uživo se ta pjesma razvuče na repetitivnu odiseju, dok s nevjerojatnim nabojem ponavljamo taj ‘jedan atom koji šaljemo u tintu…’.
Tijekom cijelog nastupa prisutna je kemija između članova, Urban sve povezuje kao peti element koji je presudan i nalazi se u središtu pozornice tako bivajući sponom između transcendentnih solaža, bubnjarskog elektronično-plesnog ritma te basa i klavijatura koji daju protočnost i pozadinu instrumentalu.
Negdje između “Neba” (i još jednog fantastičnog outra), te predstavljanja članova, usporedno spominjući iz kojih su riječkih kvartova, Damir nam je priopćio kako je osvojio nagradu Porin u kategoriji Najbolji album za djecu. To me sve zajedno podsjetilo da su se večeras (za vrijeme koncerta) održali Porini i da zaista nikoga ne bi trebalo biti briga za njih. Red hitova “Budi moja voda”, “Sutra ćemo pričati”, “Mala truba” i “Mjesto za mene” doveli su nas do kraja službenog dijela, a bis je donio “Astronauta”, “Otrovnu kišu” i “Kornjaču”.
Urban je na kraju još jedne epske pjesme uzeo bubnjarski štap u ruke, malo pomogao Bradaschiji te ga uskoro ostavio samog na pozornici. Plesni ritam koji polako prelazi u tišinu, pljesak je aplauzu koji se proširio prostorom, a dovoljne obostrane zahvale nema. Jedini će druge vidjeti opet, a svjetovi će se nanovo otvarati.
