Pavel
Koncert grupe Pavel u zagrebačkoj Tvornici je jedan od iščekivanijih u ovoj polovici godine. Sastav je svojevremeno bio poznat po filozofiji ‘ne-previše-nastupa’, no to se na ovom koncertu nije primjećivalo.
Osmočlani kolektiv (ritam sekcija, violina, truba, gitara + Antonia i Aljoša na vokalima) je svoje zadatke na sceni obavljao kako treba, u maniri najboljih zagrebačkih štrebera, pristojne djece iz susjedstva koji se svima sviđaju i koji se nikome ne žele zamjeriti, a vole se gristi u sebi za nešto što nije napravljeno dovoljno dobro.
Pa ipak, i kroz tu prizmu Pavel je uspio demonstrirati svoj umjetnički izričaj. Vizualni fokus grupe je u bračnom paru Matković-Šerić. Antonia Matković je po odabiru svog scenskog izgleda prilično usporediva s hipotetskom kćerkom Stevie Nicks – tako bi joj valjda izgledala kći da Stevie ima djecu. Aljoša Šerić, pjevač, glavni autor i spiritus movens grupe je odlučio izgledati i ostavljati dojam dečka iz susjedstva koji previše voli ići u knjižnicu. Ukratko, kompletna postava na sceni se dobro zabavljala, a isto se može reći za publiku, i to cijelo vrijeme tijekom dvosatnog koncerta. Bio je to politički korektan koncert, na kojem su psovke bile zabranjene, gdje nije bilo jeftinog podilaženja publici. Zašto i bi?
Od većine ostalih autora mlađe i srednje generacije Aljošu Šerića razlikuje to što Šerić nema problema prihvatiti domaću, regionalnu i svjetsku pop-tradiciju i nije opterećen s time da pošto-poto mora snimiti ili smisliti nešto novo, radikalno, revolucionarno i dosad neviđeno. Možda će takav pristup dovesti do toga da Pavel zvuči staromodno, no lijepo je vidjeti i čuti pjesme koje su uzele ono ponajbolje od Runjića, Balaševića, Dedića i Dujmića – da nabrojim samo ono što mi je bilo najčujnije. Ovdje nije riječ o kopiranju, već o školi – kao što su Stonesi i Zeppelini učili od starih blues majstora, kao što je Neno Belan učio od mediteranskog popa, The Beatlesa i The Beach Boysa, tako i Šerić legitimno može uzeti bilo koji smjer pop-škole koji mu se sviđa i poigrati se s njim. Učenik se izjednačio s učiteljima i ovim je koncertom podigao ljestvicu očekivanja još više. Vidjet ćemo da li je to bila medvjeđa usluga.
Koncert je počeo u 22:20 s “Lažu devedesete”, “Junaci Hatzove ulice” i “Autentično osrednji”. Bio je to dovoljno dobro da se publika zagrije i da prati sastav koji je pametno složio set-listu iz koje su svako malo iskakali favoriti publike. Tvornica (odnosno njen Veliki pogon) bila je pregrađena na 3/4 prostora, no niti to nije smetalo publiku da se dobro zabavlja. Ako svaki bend ima publiku kakvu zaslužuje, onda Pavel ima vrlo finu, pristojnu, refleksivnu publiku, koja voli umjetnost i muziku, i koja zna što želi.
Gošća Maja Posavec je zablistala u “Ako si za, mogli bi jednom izaći” i to je bio vrhunac koncerta, a i “Dobro je da sam bivši” je dobro prošla, kao i hitčina “Čuvaj me“, koja je zazvučala kao da se sama od sebe napisala, a Šerić, Matković-Šerić i kompanija su je poput spiritističkih medija samo otpjevali i odsvirali. U dotičnu kategoriju spada i “Od svjetla i ptica“, koju je, ako je vjerovati svakim danom sve starijim ušima potpisnika ovih redova, Šerić posvetio svom djedu. “Zbog tebe” je adekvatno zatvorila ovu prilično autentično romantičnu večer.
Ostatak sastava je tiho briljirao svirajući svoje instrumente, ono što je ključno hoće li Pavel u nekom vremenu imati neki broj koncerata na kojima će se muzička kemija još dodatno brusiti. Koncertna ‘kilometraža’ je ipak nezamjenjiv segmet kad je riječ o izgrađivanju kvalitete nastupa.
Pavel je do sada učinio sve što je u njihovoj moći da osvijetli obraz mainstream-popu. Hoće li to biti dovoljno da dugoročno mogu biti samoodrživa umjetnička jedinica, pokazat će vrijeme.
