Čudesan narod su ti Japanci, potvrdili nam Kikagaku Moyo

Kada je riječ o glazbi, mnogo toga dobroga je nastalo u nama dalekom Japanu.

Što se psihodelije tiče, osim legendarnih Acid Mothers Temple, postoji tu puno mladih izdanaka.

Jedan od njih, star svega četiri godine je i Kikagaku Moyo, psihodelični rock bend koji smo sinoć premijerno imali priliku ugostiti u zagrebačkoj Močvari.

Već samim dolaskom na savski nastup, moglo se vidjeti dečke iz benda kako se lagodno druže s lokalcima, fotografiraju, igraju nogomet i uživaju u prirodnom okruženju. Isto tako bezbrižni i opušteni djelovali su na maloj pozornici Močvare, čak na momente i sramežljivi te samozatajni.

Za početak, psihodelično zagrijavanje je pokrenuo bend ONO. Riječ je o glazbenom projektu Vedrana iz bendova Mokre gljive i Nemeček, koji je jučer doduše nastupio u izmijenjenoj postavi. Naime, Vedran je sinoć svirao s bratom Vatroslavom (basistom Nemečeka) i s kolegicom Katarinom na basu, koji su zamijenili Tina i Ivana.

Projekt je zanimljivo osmišljen, a karakterizira ga kombiniranje psihodelije, dronea i noisea, pa ne čudi što se do kraja nastupa uspio skupiti fini broj ljubitelja ovih glazbenih žanrova.

Nakon njih došao je red na headlinere, Kikagaku Moyo, koji su svojom nenametljivošću i minimalizmom istaknuli jednu drugu stranu japanske muzike, uz mnogo hvalevrijednih utjecaja koje bi svakako mnogi ljubitelji ovakve glazbe znali cijeniti.

Glavni dio zvučne slike koju su nam predstavili koketira s psihodelijom, folkom i prog rockom, dok vizualno momci djeluju kao da su stigli iz nekog drugog vremena, točnije iz davnih ’70-ih.

Predstavili su i pjesme s novoga albuma “House In The Tall Grass”, čiji su prelijepo koncipirani aranžmani bili obogaćeni sitarom, čudesnim instrumentom koji također upotpunjuje njihovu glazbu. Uz kombiniranje instrumenata, vokali Katsurade i Kurosawe, koji je ujedno i na bubnjevima, nenametljivo su se izmjenjivali.

Doduše, da su vokalne dionice bile nešto glasnije, vrlo vjerojatno bi sve djelovalo puno efektnije. Ipak, to je glavna razlika između studijskih albuma i live izvedbe, koje u većini slučajeva u čovjeku stvaraju nešto drugačije osjećaje te više pažnje posvećuju upravo atmosferi koju prenose direktno publici.

Vođena snažnom umjetničkom crtom, glazba ove petorke vodi na putovanje na kojemu slušatelj vrlo lako može odlutati u tom psihodeličnom vrtlogu i jedinstvenom zvuku. Neke od pjesama su nešto dužeg trajanja, pa samim time vode do relaksirajućeg, meditativnog stanja kod slušatelja, koje su se pred krajeve znali isprekidati žustrim Pink Floydovskim momentima i gitarskim solo dionicama. Jedan od tih posebnih trenutaka bilo je i izvođenje pjesme “Silver Owl” s novoga albuma.

Osim nje, još jedan od najljepših sinoćnjih momenata bio je tijekom pjesme “Kogarashi“, također s aktualnog izdanja, koja je uživo djelovala jednako očaravajuće kao na albumu. S druge strane, neke od pjesama su zvučale poput starih tradicionalnih pjesama, ali ne u tipičnom tradicionalnom smislu folk pjesama kao što bi se isprva dalo pretpostaviti.

Zaista su čudesan narod ti Japanci, pa ni ne čudi što je Močvara sinoć bila ugodno popunjena. Dio je bio rasplesan, a dio je upijao njihovu čaroliju koja je stvarala neki poseban osjećaj topline i ugode. Izašli su i na bis sastavljen od još nekoliko pjesama, a usprkos tome što djeluju jako skromno, momci su zasigurno bili oduševljeni kako ih je naša publika prihvatila.

Sljedeći put bismo ih možda mogli ugostiti na savskom nasipu, na otvorenom, uz samu rijeku i drveće. To je i tako okruženje u kojemu se oni osjećaju najugodnije, barem sudeći po tome što su nam otkrili u samom intervjuu…