Crywank u KSET-u: Samozadovoljavanje kroz suze

    275

    Ovaj tjedan prošao je u znaku dvodnevnog spektakla Foo Fightersa u Puli. Zbog toga sam očekivala da će svi drugi koncerti po Zagrebu proći relativno ispod radara, mada su Cannibal Corpse u četvrtak s ispunjenim Boogaloom odmah dokazali suprotno. Ipak, kada govorimo o manjim koncertima vjerojatno ih je dosta prošlo previđeno. Nisam išla na Foo Fighters. Nisam si to mogla priuštiti čak i uz preprodaju znatno pojeftinjenih karata posljednjih nekoliko dana. I što napraviti kada ljubomorno čitaš izvještaje o ovom koncertu koji je svima bio nezaboravno iskustvo? Plakat? A možda se i malo samozadovoljavat za dozu endorfina? Koja riječ sve to spaja? Crywank!

    Što je Crywank? Crywank je bend iz Manchestera za kojega kažu da ”pišu uglavnom tužne pjesme i imaju najgore ime benda ikad”. Suze kroz samozadovoljavanje, otprilike je jasno što vas čeka. I tako se ja uputim u petak navečer do KSET-a očekujući tek nekolicinu ljudi na koncertu ovog antifolk benda: prazne zagrebačke ulice iz kojih je jasno da su svi iskoristili ”produženi” vikend nikako nisu davale zeleno svjetlo ni približno ispunjenom KSET-u. Sudeći po reakciji Jamesa Claytona, koji je ovom prilikom nastupio bez benda, i on je imao slična razmišljanja.

    Muziku podržava

    James Clayton pojavio se na pozornici u kričavo plavim hlačama sa šarenom kapom na glavi i tim bojama, tim izgledom ispijenog grunge pjevača klaunovske vanjštine odmah je izrazio kontrast svojoj nutrini, svojoj glazbi u kojoj je ”tomorrow nearly yesterday and everyday is stupid”. Tako mu se i zove jedan od najpopularnijh albuma gotovo desetogodišnje karijere, na čijoj se naslovnici pas vrti u krug pokušavajući uhvatiti rep, što je genijalan prikaz egzistencijalnih kriza i svakodnevne borbe s ništavilom o kojoj Crywank duhovito progovara. Clayton do samog kraja koncerta nije mogao prekriti iznenađenje, oduševljenje odazivom publike; ipak je koncert najavljen tek nepunih dvadeset dana prije nego što je sinoć konačno održan. Publika zapravo i nije popunila prostor KSET-a, ali svojom svesrdnom podrškom i gromoglasnim urlanjem na kraju svake pjesme je kompenzirala poneka prazna mjesta.

    Koncert je Clayton počeo pričanjem o ”depresiji i lijenosti kao univerzalnom opravdanju za aktivizam” i novim albumom koji uranja i u tu temu, ”Wearing Beige On A Grey Day”. Odmah sam počela viđati ono što sam posljednji put imala priliku vidjeti 2009., a to su emo cure koje na svaku drugu pjesmu vrište kao da je to pjesma koja konačno daje glas njihovoj ranjivoj nutrini, pri čemu lete frendicama u zagrljaj: pomalo iritantno, ali neka njih. Nije ni čudno s obzirom na narav tekstova koje Clayton piše.

    Clayton je često komunicirao s publikom, tako je s nama podijelio i anegdotu o tome kako je kao devetnaestogodišnjak bio ostavljen: tom prilikom frend ga je naučio dva akorda i iste večeri nastale su dvije pjesme: jedna od njih je ”Welcome To Castle Irwell”, koju je publika spremno dočekala. Slijedila je ”Forlorn Leghorn” koja nas je odvela u one dane koje samo želimo preživjeti uz pomoć krivih (ili ne?) odluka poput osam šalica kave, čašicu alkoholnog pića i jednu poštenu vreću trave. Krenula je i ”Pr8y Boi” te Claytonovo izrugivanje vlastitom postojanju.

    Plačljivim neurozama odnosno ”cry” dijelu koncerta došao je kraj, čime se otvorio prostor za zabavniji, ”wank” dio koncerta, kako je Clayton rekao te otvorio taj blok pjesmama sa životinjama kao glavnim junacima: neobičnom ljubavnom pričom između guštera i čarape u ”Story of the Lizard and the Sock” i ”Just a Snail”, pjesmom o osjećaju malenosti ispjevanog iz perspektive puža. ”Wank” dio koncerta ipak nije dugo potrajao – nedostajale su suze – pa smo se vratili na pravi Crywank pjesmom ‘‘Leech Boy”, pjesmom o osobi koja neće ugristi za ruku osobu koja ju hrani, ali zato će joj isisati dušu.

    Samozadovoljavanje kroz suze nastavilo se sve dok se Clayton nije odlučio za stvar koja je došla s njegovog ”pokušaja eksperimentalnog SF hip hop albuma iz 2011”, pjesmom za koju je sam rekao ”svaka čast ako znate tekst, ali refren je u suštini samo vrištanje, pa se možete pridružiti”.

    Koncert se približio kraju, publika je gotovo pa odmah dobila željeni bis, a Clayton nam je uz srdačan pozdrav napomenuo kako većinu Crywankove glazbe možemo preuzeti besplatno – čak ju je sam stavio na Pirate Bay. Još uvijek iznenađen toplom dobrodošlicom obećao je kako se ubrzo vraća u Zagreb: idući put u pratnji bubnjara Dana Watsona, u pankerskijem izdanju: idući put nas čekaju suze, samozadovoljanje i – šutke.

    Muziku podržava