Cloud Nothings su mogli biti tvoj omiljeni indie bend, samo su nekim prstom sudbine propustili to postati. Možda je to velika šteta, možda je sasvim svejedno, nikad nećemo saznati.
U svakom slučaju je šteta da nisu postali dovoljno razvikani u Hrvatskoj, ali ima i neke ljepote u tome. Poslije ovakvih koncerata ostajem pomalo prazna kada trebam nešto reći. Nisam najvjernija pratiteljica Cloud Nothingsa, priznajem. Nisam bila tamo gotovo-pa-epske 2013. kada su momci iz Ohia svirali pred nekoliko desetina ljudi na Terraneu. Taj mali broj ljudi okupljenih oko stejdža u sumrak ljetnog dana sigurno je bio svjestan da će taj koncert dugo pamtiti po euforiji koju su osjetili. Broj ljudi u publici je također morao biti dio šarma.
Sinoćnji koncert je dijelio dio atmosfere s tog nedavnog-a-davnog koncerta u Šibeniku. U pregrađenom prostoru Tvornice ljudi je bilo dovoljno, ali ne previše. Dovoljno da znaš da su svi fanovi benda došli na koncert u srijedu, nedovoljno da ti se piva prolije dok se probijaš kroz ekipu do svog mjesta. Bilo je iznenađujuće intimno za Tvornicu. Čitava je atmosfera, barem meni, prizivala osjećaj toplog dana na pješčanoj plaži punoj bijelih plastičnih ležaljki. Gotovo sam mogla namirisati kremu za sunčanje u zraku.
I to ne kažem samo zbog bubnjara u kratkim hlačama čija je energija nosila koncert. Jason Gerycz se smijao i gestikulirao, povremeno bi i odlutao u vlastite solaže izvan tempa ostatka benda, ali je svakako bio najdivniji član benda, onaj u kojeg se jednokratno zaljubiš čim ga vidiš. Glavni gitarist i basist, s druge strane, nisu igrali na taj zabavljački karakter tijekom nastupa, iako je sama svirka bila na razini – disonantne melodije s đonom, harmonija u neharmoničnosti, tekstovi koji te pogode u žuč.
Bend predvođen Dylanom Baldijem, glavnim odgovornim za catchy tekstove, pojavom podsjeća na neku inkarnaciju Wayne’s Worlda (ovoga, dragi čitatelji). Svi pripadajući elementi su tu: obične bijele majice, farmerke, kačketi i bakine naočale. To bi, drugim riječima, bila standardna nonšalantna indie rock estetika koju su momci s američkog srednjeg zapada apsolvirali.
Prvi dio koncerta od satak vremena bio je posvećen novim stvarima s albuma “Last Burning Building”, kao i prethodnika “Life Without Sound”, dok su drugim dijelom dominirale starije stvari. U ovom su dijelu do izražaja došli pop elementi koji i stvaraju famu oko Cloud Nothingsa. Himnične pjesme sa zaraznim tekstovima nizale su se jedna za drugom u postupnoj gradaciji dok na red nije došla “I’m Not a Part of Me”, vrhunac Baldijevog punk popa. Pjesma koja je toliko dobra da bi morala biti definicija propisnog punk rocka i go-to pjesma za imaginarni soundtrack vlastitog života.
I evo, izgleda da sam ipak imala nešto za reći. Koncert je završio prije 11, sasvim pristojno. Radni dio pučanstva se mogao naspavati, neradni je stigao popiti još koju pivu. Šteta što je svirka bila kratka, a bend djelovao pomalo nezainteresiran, ostavljajući dojam da im se žuri ‘odraditi’ svoj dio posla, zbog čega se, barem meni, teško bilo prepustiti čitavom doživljaju. Ipak, bila je to sjajna prilika za uloviti fenomen američkog rocka po prvi put u Zagrebu, kad ih već nismo imali priliku gledati na nekom INmusicu.
