Buka, jebote!

    2541

    A Place to Bury Strangers + Bambara

    65Kn – 80Kn
    Datum i vrijeme: Subota, 12.10.2013. @ 22:00
    Mjesto održavanja: Močvara Zagreb , Trnjanski nasip bb

    Henry Rollins voli pričati o hardcore sceni ’80-ih kao da je preživio juriš na Galipolju, a ne (istinabog, tešku) ulogu pjevača u bendu koji je sa šakom dolara u džepu proputovao svijet.

    Slično sam se osjećao nakon koncerta A Place To Bury Strangers – došao
    sam dobrovoljno, jako sam uživao i sve bih opet ponovio, no i 15 sati
    kasnije oči, glava i bubnjići ne prestaju se žaliti na ‘najglasniji bend
    u New Yorku’
    .

    A Place To Bury Strangers trebala je pokoja pjesma da uđu u formu i punoj Močvari pod kožu, no jednom kad su se zaredale pjesme s prva dva LP-a na pozornici je lako mogao biti Jesus and Mary Chain iz najboljih dana. Njujorški trio je postavio dovoljno divlji ritam da stane uz bok svojim idolima i podigne ljestvicu tolerancije na bol koju ćemo trpiti da bi iz zaglušujuće buke izvukli melodiju i smisao.

    U prvim redovima to je bila onakva buka kakvu osjetite u grlu i koja se poigrava s otkucajima srca, dok se prema dnu dvorane čak čuo vokal a i mogla razaznati pokoja riječ. Neću se niti truditi izdvajati nekog od članova, no bubnjar zaslužuje high five i pivu iako se od dima većinu nastupa nije niti vidio na pozornici.

    Pobornik sam odvajanja showa od glazbe, no minimalistički ali jako efektivan scenski nastup kulminirao je s “I Lived My Life To Stand In The Shadow Of Your Heart” koja je uz Dead Moonovu obradu i vlastitu “I Know I’ll See You Again” jedina dovoljno iskočila iz konstantne baraže distorzije da joj mogu prepoznati početak i kraj.

    U ovu digresiju moram ubaciti predgrupu Bambara koja također voli tu distorziranu gitaru i velikim dijelom se oslanja na bubnjara, no njihov kratak nastup nije toliko impresionirao, iako su na mahove zvučali kao psihodelična shoegaze verzija Melvinsa. Nažalost to su bili mahovi pa iako bi solo dali bolji dojam, u usporedbsi s APTBS nisu bili nešto posebno. Nego…

    Muziku podržava

    “I Lived My Life…” i u studijskoj verziji završava s droneovskom bukom, no desetominutna igra dimnog stroja i strobo svijetla najbolje je finale koje smo mogli poželjeti. Veći dio publike je u transu upijao zujanje pojačala zatvorenih očiju, a oni koji su preživjeli nasilnu frekvenciju jedine upaljene svjetljike u dvorani mogli su samo vidjeti obrise nekoliko redova ispred njih.

    Siguran sam da se tu skriva neka umjetnička poruka, no još uvijek spajam misli koje su mi izbjegle sat i sitno prije posljednje “Ocean” još s prvim taktovima nastupa koji nije mogao ostaviti ravnodušne slušatelje.

    Muziku podržava