Koncert koji sam gledao u subotu u zagrebačkom SC-u pamtit ću cijeli život. Bez predgrupe, pred oko 150-200 ljudi, samo oni – Viva Glorio. Pojavivši se ’85. kao post punk bend Trobecove krušne peći, nastavili su tamo gdje je stao beogradski Šarlo Akrobata.
Nisu dugo trajali, no nedavno su se okušali pod imenom Viva Glorio te objavili vrlo hvaljen prvijenac “Viva Glorio“, koji je producirao Andy Gill iz Gang Of Four.
Album još nisam nabavio, sve kontam danas ću, sutra ću, i tako sam dočekao koncert što sam čuo tek pokoju stvar na netu. Ovo je bilo prvi put da sam ih gledao (na Vip INmusicu 2007. sam ih propustio), i vjerojatno sam bio daleko najmlađi u publici, ostatak ekipe je uglavnom već prošao tridesetu. I imao sam šta za vidjeti i čuti. 
Uz razglas, koji je bio fenomenalan, Viva Glorio je napravio svirku kakvu je publika samo poželjeti mogla. Bega je radio potpuno nepovezane čage na bini á la Ian Curtis, dok me posebno oduševila i iznenadila svirka ostalih članova benda, prije svega bubnjara.
Izveli su komplet repertoar s novog albuma, od kojih sam prepoznao pjesme “Vuk“, “Mama“, “Superbomba čudo” i “Moj slučaj“. Tako to rade ljudi koji su neopterećeni slavom, novcem i Porinima i Zlatnim Kooglama.
Sad vidim da je njihovo okupljanje imalo smisla jer oni nisu bend koji želi živjeti na staroj slavi. Za stare stvari su rekli ‘da prošlost ostavljaju strvinarima’.
