Doug Martsch se u svojim stihovima voli poigrati s metafizičkim promišljanjima o smislu života i prolaznosti. Fascinira ga kako sve prolazi, sve se mijenja, a opet, sve se vrti u krug, sve ostaje isto. Lekcije se uče u tim cikličkim inkrementima poručuje Doug (“This history lesson doesn’t make any sense In any less than ten thousand year increments of common sense” – “The Plan”). Možda u tome leži razlog zašto je svako gostovanje njegovih Built to Spill u Zagrebu svojevrsni deja vu.
U nepunih šest godina Built to Spill su se tri puta otisnuli na europsku turneju i pritom nijednom nisu mimoišli Zagreb. Sva tri puta su nastupili na istom mjestu, u Močvari, i sva tri puta su imali istu predgrupu, švicarske Disco Doom, s kojima dijele afinitete prema gitarističkom indie rocku. Ovaj put dodano pojačanje bili su mlađahni Brazilci Oruã, koje nažalost nisam stigao poslušati, a prema onome što sam unaprijed čuo, njihova kombinacija psych/kraut utjecaja, s mekanim bas linijama i tipičnim latino perkusijama djeluje vrlo ukusno.
Built to Spill su u Močvaru stigli u sklopu turneje na kojoj obilježavaju dvadesetu godišnjicu svog ključnog albuma, “Keep It Like a Secret“ iz 1999. godine. Repertoar koncerta do bisa se naravno sastojao upravo od pjesama s “Keep It Like a Secret“, no nije to bio jedan od onih koncerata na kojima se slijepo drži redoslijeda i verzija kao na albumu.
Močvara je bila do kraja popunjena, a ugodno njihanje i povremeno pjevanje nisu bili rezervirani samo za prve redove kao što je to često slučaj na ovakvim koncertima. Čini se da su Built to Spill ovdje oformili solidnu bazu fanova, pa ne čudi što nam se vole vraćati.
Najbolje reakcije polučile su najpotentnije pjesme sa “Keep It Like a Secret“, poput “Center of the Universe“, spomenute “The Plan“ i vjerojatno najpoznatije “Carry the Zero“ kojoj je ostavljeno da završi “regularni“ dio koncerta.
Bis je bio samo jedan, ali zato poduži, tako da je svirka na kraju probila dobro iza ponoći. Na njemu su Built to Spill između ostalog podsjetili na stare favorite poput “I Would Hurt a Fly“ s “Perfect From Now On“ iz 1997., odsvirali nešto novijeg materijala poput “Living Zoo“ sa zadnjeg studijskog uratka “Untethered Moon“ te našli mjesta i za obradu “Harborcoat“ R.E.M.-a.
Premda Doug Martsch i njegov bend svojim scenskim nastupom ne komuniciraju puno emocija prema publici, njihov istovremeno čvrsti, ali i mekani gitaristički rock ima terapeutski učinak.
