Brucošijada se vratila kući – što je novoga?!

U navali razno raznih Brucošijada s dolaskom hladnijih dana i muka po studente, FER-ova je oduvijek imala neki poseban štih i određeni gotovo pa kultni status u Zagrebu.

Prva posebnost FER-ove Brucošijade je bila ta što se održavala na samom prostoru fakulteta, tako da se svim novim ustrašenim studentima mogla prikazati i neka ljudska strana te strašne C zgrade pred kojom mnogima klecaju koljena već pri samoj pomisli. Također, to nije bila samo Brucošijada, već gotovo jedan mali jednovečernji jesenski festival na kojem bi svi prisutni mogli naći nešto za sebe.

Činilo se da je ova tradicija održavanja Brucošijade na samom FER-a bila definitivno ukinuta 2005. godine, jer iako se Brucošijada ‘privremeno’ povlačila po SC-u i najavljivala povratak na prostor faksa, njega nije bilo. Brucošijada je svake godine imala respektabilan line-up, no novi brucoši su uvijek bili osuđeni na lovačke priče starijih kolega kako ‘to nije to’, sve dok se Brucošijada ne vrati tamo gdje joj i mjesto. Do ove godine, kada su svi ponovno imali priliku vidjeli kako je “to”,tj. imati tulum na prostoru vlastitog faksa.

Budući da ni ja nisam nikad prisustvovao ‘pravoj’ FER-ovoj Brucošijadi, jer sam za to trebao biti puno stariji kad sam bio mlađi, odlazak je postao A prioritet. Ta ista misao je vjerojatno bila u glavama mnogih ljudi a nažalost kod mnogih od njih malo prekasno.

U srijedu oko 14 sati u studentskim krugovima je neočekivano odjeknula vijest kako ulaznica više nema. To je s obzirom na to da je ipak riječ ‘samo’ o Brucošijadi, malo tko očekivao. U idućih par sati ulaznica za Brucošijadu FER-a postala je najtraženiji komadić papira u gradu, te se putem Facebooka prodavala i po više 100% višoj cijeni od nominalne, a bilo je ponuda i po 50 eura.

Svatko je pokušavao naći neku vezu u KSET-u za slučaj da se ipak negdje nije zagubila poneka ulaznica. Pamtim i mnoge kreativne oglase tipa ‘Mijenjam curu za kartu’ ili ‘Mijenjam kartu za Brucošijadu za kartu Saše Matića hitno!’.

Nadam se da je očajni nesretnik s oglasa ipak odlučio ne zamijeniti potencijalnu ljubav svog života za kartu, jer da je vrijedilo – baš i nije.

Prvi ozbiljni propust je bio raspored, iz razloga što je otišao kvragu već prije nastupa Kinokluba, koji je počeo nastup novim singlom “Vrati se u Zagreb” sa skoro sat vremena zakašnjenja. Imam dojam da je Kinoklub bend koji je u zadnje vrijeme od raznih glazbenih snobova poželjno pljuvati i ponižavati na bilo koji raspoloživi način, uglavnom na račun njihovog uspjeha sa sladunjavom “Za nju” od koje se ne može pobjeći u zadnje vrijeme.

Argumenti su uglavnom tipično jalni i ljubomorni, tipa ‘to je muzika za curice od 13 godina’, ‘nek se nauče svirati’ i slično. Na Brucošijadi sam ih gledao prvi put, i moja verzija istine je ovakva: Kinoklub zaista nije moja ‘šalica čaja’ te su bend koji bih si teško ikako pustio doma, no na Brucošijadi je pružio vrlo dobar punk nastup koji je prštao od energije, te u kojemu se vidi da su njegovi članovi već pekli zanat u mnogim bendovima prije.

Također, prvi susret sam imao i s Brkovima te ostao pomalo iznenađen skoro pa ekstatičnim prijemom od strane publike. Izgleda da dečki iz benda već imaju pomalo kultni status kod slušatelja jer i po majicama iz publike, čini se da su njihove najbolje išle na prodajnim štandovima.

Iako opisani kao turbo-folk-punk, najpoznatije pjesme benda poput “Opasno se drogiram” ili “Bolje da sam s frendovima pio rujno vino” ipak imaju dosta više ovih ‘punk’ nego ‘folk’ elemenata. Kakav opis, takav i imidž benda, tako da je vokal bio u tipičnom folk izdanju s potkošuljom i zlatnim lančićem, dok je basist bio našminkan ala Paul Stanley iz KISS-a.

No u svakom slučaju, bilo je zanimljivo gledati određene FER-ove alternativce kako se razbacuju u povremenom ritmu turbo folka, a mnogi od njih bi si radije ruku odgrizli nego bili viđeni na mjestima tipa Ludnica ili Lake City. Jer eto, Brkovi su ipak ‘underground’.

Negdje poslije nastupa Brkova, što bi moglo biti oko ponoći ili nešto prije nje, količina gužve i promila alkohola kod pojedinaca je počela uzimati svoj danak. Uz veliku količinu novopridošlih ljudi u prostoru fakulteta je počelo postajati vruće i sparno, te dok su mnogi starosjedioci htjeli van uhvatiti malo zraka, svi oni koju su se dotad zabavljali konzumacijom alkoholnih pripravaka ispred te htjeli na Ajsa i TBF su upravo krenuli unutra.

Rezultat je bio posvemašnji kaos gdje naravno niti jedni niti drugi nisu mogli dospjeti tamo gdje su htjeli. Kada uzmemo kao sastojke vrućinu, alkohol i gužvu, često kao rezultat dobijemo nervozu i agresivnost, tako da je nažalost bilo i dosta nemilih scena te šljiva na oku.

Prva stvar koju sam pomislio kad sam si pokušavao predočiti nekoliko tisuća ljudi u ipak nevelikom prostoru je bila ‘Kako će se kretati?’ i ‘Kako će ići na WC?’. Na oba pitanja odgovor je nažalost bio – teško ili nikako. Zaista bih htio pohvaliti organizaciju koja je bila tipično FER-ovska i na visini, sa mnoštvom volontera koji su se trudili koliko su mogli, uvijek bili ljubazni i na raspolaganju, no protiv onolikog broja ljudi na malo mjesta nikakva organizacija ne pomaže.

Mnogi koji su bili prisutni presinoć će se vjerojatno čuditi kako mogu pohvaliti organizaciju, no mislim da lopticu treba prebaciti onima koji su odlučivali koliko će se ulaznica staviti u pretprodaju. Oni koji bili na licu mjesta suočeni s gomilom su dali sve od sebe.

Najbolji savjet koji vam je netko mogao dati prije Brucošijade bi bio ‘Nemoj piti pivo’. Jer ako piješ pivo, morati ćeš kad tad na WC, vjerojatno i više od jednog puta – a do njega ćeš doći – teško. Za pretpostaviti je bilo da par WC-a u prizemlju fakulteta i nekoliko prijenosnih nije nikako moglo pokriti nekoliko tisuća ljudi, a prizor na koji naiđete kada vam se konačno nasmiješi sreća i nađete se u WC-u neću opisivati iz razumijevanja prema ljudima koji možda, kao ja, većinom čitaju članke po internetu dok jedu, te bih samo izrazio sućut tetama čistaćicama koje su danas vjerojatno na ‘ground zero’ u Unskoj 3.

Na Ajs Nigrutinu, količina gužve je počela već poprimati velike razmjere, no to nije smetalo sve prisutne da i za njega naprave zbilja izvrsnu atmosferu. Ajs je zaista česti gost u našim krajevima, tako da ne iznenađuje dobro poznavanje njegovog repertoara od strane naše publike. Prezentirao nam je i da je čovjek koji nastoji svoje pjesme dovesti u korak s trendovima, pa je tako “Bekem” dobio i svoj nastavak s Cristianom Ronaldom i Fernandom Torresom u glavnim ulogama.

Na moju žalost, a pretpostavljam da mu je takva praksa i inače, nastupio je bez pratećeg benda i samo s jednim MC-om. Za kraj su Ajs i kolega izveli vjerojatno najpoznatiju Ajsovu stvar “Spejs Nigrutin” te poručili brucošima “Završite faks – nemojte biti kao mi”.

U svakom slučaju, bilo je vrlo zanimljivo promatrati metarmofozu fakulteta za potrebe ove Brucošijade, koju bih ukratko opisao za one koji nisu bili. Improvizirani main stage je bio odmah u prostoru poslije ulaska na fakultet za normalnih dana, a mana mu je bila definitivno to što nije bio makar malo povišen u odnosu na prostor ispred sebe, tako da oni ne baš obdareni visinom nisu mogli vidjeti gotovo ništa.

Od kvalitete zvuka se s obzirom na prostor nije moglo očekivati puno, te sam mislio kako će zvuk biti dosta nejasan i ječati, a tako je i bilo. No to za ovakvu prigodu definitivno ne bih htio uzimati kao neki minus, jer se s jedne strane i nije moglo nešto puno više poduzeti, a i vjerujem da je na jednoj studentskoj veselici i onakav zvuk bio svima sasvim dobar.

Što se ostalih prostora tiče, kongresna dvorana fakulteta je za potrebe Brucošijade pretvorena u gigantsku garderobu, dok su se u jednoj od drugih većih dvorana održavale kino projekcije. U prostoru prizemlja fakulteta su bili još i etno te electro stage, a sva tri su bila dovoljno odvojena i izolirana jedan od drugog da se zvuk nije miješao niti u jednom trenutku. KSET je pak funkcionirao kao slušaonica, sličnog programa kao i redovni ‘KSET caffe’ petkom.

S obzirom na količinu ljudi i gužvu, doći od jedne do druge pozornice je bila zaista avantura trajanja 15 minuta i cijene mnogo potrošenih živaca, te je iz tog razloga definitivno bilo nemoguće popratiti sve. Od etno stagea, uspio sam uhvatiti dio nastupa Jessice Lurie, čiji spoj narodne glazbe i jazza definitivno zvuči jako zanimljivo i siguran sam da ćemo se još sresti nekom drugom prilikom. Dijelom prema pričama a dijelom prema viđenom, očekivano najbolji prijem na etno stageu je dobio kultni Kries sa svojim modernim verzijama tradicionalnih hrvatskih pjesama predvođen karizmatičnim Mojmirom Novakovićem.

U ranim jutarnjim satima, došlo je vrijeme i za dugo očekivane headlinere večeri, splitski TBF. Još i prije početka koncerta, kad je Saša izašao na stage i privremeno preuzeo dužnost DJ-a, bilo je jasno da će nalaženje mjesta pred pozornicom na koncertu dragih nam Splićana biti mazohistički pothvat u rangu gledanja cijele sjednice Hrvatskog sabora.

Treba biti svjestan da je TBF bend koji ipak pomiruje sve moguće glazbene svjetonazore, te bez obzira s kojim ste motivom došli na Brucošijadu, vjerojatno ste htjeli prisustvovati i njihovom koncertu. Nažalost, toliki pritisak na jedan hodnik može rezultirati samo kolektivnom saunom, guranjem i frustracijom za sve prisutne.

Za sam TBF je pak teško reći bilo što novo, osim opet samo dosadnih štreberskih pohvala. Fasicinira kako su koncerti TBF-a na prvi pogled skoro potpuno jednaki, a opet Mladen, Saša i ekipa kao nekom čarolijom od svakoga uspiju napraviti potpuno unikatan doživljaj. Od početne “Genije” do završne “Alles gut”, TBF je vodio još jednom izvrstan koncert, savršeno balansiran između recimo starijih “Malo san maka” ili “Odjeb je lansiran” pa do novih stvari “Đita” ili “Smak svita”.

Očekivano, velika količina ljudi je otišla poslije nastupa TBF-a, no nažalost moram im reći kako su iz tog razloga propustili najpozitivnije iznenađenje Brucošijade. S.A.R.S. je vjerojatno najorginalnija skraćenica koju sam ikad čuo (Sveže Amputirana Ruka Satriania) a njihov nastup je s obzirom na sat i uvjete održavanja zbilja bio izazov za izdržljivost svih prisutnih.

Bez obzira na malu kazaljku na satu koja se približavala brojci 4, S.A.R.S. je u roku od par sekundi uspio razdrmati sve prisutne i iz njih izvući i zadnje atome snage. Njihov zvuk bi bilo zaista teško opisati jednom riječju ili čak s par njih, naime uživo se radi uglavnom o punokrvnom rock bendu no s jakim utjecajima rapa, reggaea pa čak i sevdaha.

Svi su već bili dobro upoznati sa stvarima poput “Rakija” ili “Ratujemo ti i ja”, a da ne spominjem megahit “Buđev lebac” koji je ostavljen za kraj. S.A.R.S. je u Zagreb po vlastitim riječima došao pokazati da imaju više od jedne pjesme, a pokazali su kako je riječ definitivno o jednom od najperspektivnijih bendova s ovih prostora.

Iako sama ideja Brucošijade na prostoru fakulteta zvuči izvrsno na prvu loptu, mislim kako je pokazano da prostor ipak nije prikladan, svakako ne uz ovu količinu ljudi. Recept za iduću godinu je ili ostati na prostoru fakulteta te smanjiti kapacitet i napraviti zaista internu FER Brucošijadu, ili ponovno preseljenje na novu lokaciju.

Ja ću iduće godine najavljene bendove ipak hvatati u nekim drugim prostorima, gdje postotak kisika u zraku prelazi 1%. No vjerujem da su svi prisutni ipak za nastupa TBF-a ili nekog drugog dragog benda bar na jedan trenutak pomislili “Ništa mi neće ovaj dan pokvarit” i zaboravili i na vrućinu, gužvu, lupeže, barbare i glupe političare.

Fotografije s Brucošijade objavljene su u našoj foto galeriji.