Bruce Dickinson, čovjek kojeg vjerujem ne treba dodatno predstavljati. Posljednji put smo ga zapravo gledali prošle godine kao frontmena Iron Maidena. Ali Brucea kao iznimnog govornika imali smo priliku vidjeti prije tri godine, i to u Lisinskom, kada je u sklopu EBAN Winter University 2016 konferencije kao poslovni anđeo održao motivacijski govor. Taj susret trajao je međutim manje od sat vremena. Bruce je sinoć svojom elokventnošću, svojim šarmom i sjajnim humorom svoju publiku držao budnom tri sata. Bilo je to istinsko fanovsko okupljanje tijekom kojeg si je Bruce mogao priuštiti i pokoju psovku. Čak štoviše.
Radilo se o predstavljanju uspješne autobiografije “What Does This Button Do?“, vješto napisane intrigantne životne priče koja se čita jednako kao što se Brucea sluša. Znači, u jednom komadu. Ta knjiga doslovno je Bruceov glas na papiru. Otvoriš je nasumično i čuješ kako čovjek neumorno priča. Ali to pričanje takvo je zadovoljstvo slušati, pa makar trajalo satima. Brucea u njegovom poimanju života ne more maratonske filozofske rasprave niti mu je ton nošen na krilima iritantnog intelektualnog prenemaganja. Pa ipak, njegovo pripovijedanje ima sasvim jasnu filozofiju, a bome i intrigantan intelekt. Ako ćemo govoriti u kontekstu književnih večeri, onda je ovo uz Laszla Krasznahorkaija bila daleko najsuvislija književna večer kojoj sam ikad prisustvovao. Ne zato što je ovo bio Bruce Dicksinson, nego zato što je ovo bio tip koji ima nešto za reći (a da nije društvena kritika bez predlaganja rješenja) te tip koji jednostavno briljira kad se radi o obraćanju publici. Ako ćemo pak Bruceovo sinoćnje pojavljivanje staviti u domenu stand-up komedije tada ga u rock’n’roll svijetu prestiže jedino veliki Henry Rollins.
Vjerujem da je svaka životna priča dobra priča ako postoji netko tko će ju ispričati kako spada. Bruce je zbilja specifičan karakter. Njegova priča debelo je impresivna i inspirativna, a stjecajem okolnosti čovjek je eto i izvrstan govornik i sjajan pripovjedač. Humor je njegova čvrsta osnova pa tako od najmlađih dana do dijagnoze raka grla čovjek čitavu životnu priču zaokružuje ni manje ni više nego – brkovima (fanovi Samsona znat će o čemu se radi). Ta montypythonovska majstorija lančano se vukla kroz čitava tri sata Bruceovog prepričavanja o odrastanju u zabačenom gradiću Worksopu, o nesretnim školskim danima, prvim poslovnim poduhvatim tijekom studija, odupiranjima autoritetima, prvim bendovima, prvom ozbiljnijem bendu Samson, da bi se priča naravno odvukla do Irona Maidena, pilotiranja, mačevanja, solo karijere, pivarstva itd., itd. U više navrata dvoranom se prolomio pljesak, daleko najveći na spomen Sarajeva i mitskog koncerta 1994. godine.
Naučili smo da je politika rock’n’roll za ružne ljude, da Zemlja gledajući ju iz Concordea ipak nije ravna ploča, da će te zvijeri računovođe uvijek sputavati, da strahove zapravo nikada ne prevladaš već da se hvataš u koštac s njima, da od samosažalijevanja nema naročite koristi (a to kaže čovjek koji je pobijedio rak), da u životu zbilja ne treba bjesomučno planirati, da jednostavno treba biti jednostavan čovjek koji ima plan i ima nadu, pa makar bio i bez krova nad glavom, te da u konačnici stvari ipak treba prepustiti prirodnom toku umjesto da se ama baš sve tvrdoglavo i posesivno drži pod kontrolom. Možda je Bruce i rekao u samom početku da ovo neće biti motivacijski govor kao prije tri godine na istom mjestu, ali čitav nastup itekako je protekao u znaku poprilične motivacije.
View this post on Instagram
Drugi dio večeri bio je rezerviran za pitanja fanova. Ovdje je Bruce iskazao svu svoju prirodnost javnog nastupa i stekao se dojam da su reakcije na pitanja kao i odgovori bili sasvim spontani te da ništa od toga prethodno nije bilo pripremljeno. Među intrigantnijim pitanjima bilo je sigurno “Jeste li se ikada tijekom svoje karijere osjećali kao beskućnik?” gdje je Bruce napravio sjajnu paralelu između termina homeless i hopeless te je zaključio kako možda nekad i jest bio bez doma, ali da i u tim trenucima nikada nije bio bez nade. I upravo je zbog takvog stava i postigao životnu sreću. Odgovarao je na pitanja vezana uz hiperaktivnost, razmatrao je problematiku depresije, priznao nam je da ga vesele sitne stvari poput vožnje na prvim sjedalima londonskih doubledeckera, jer upravo s tih sjedišta ima najjasniji pogled na krajolik oko sebe, itd., itd.
Posljednje pitanje ticalo se ultimativne tajne kako je tijekom svih tih godina očuvao svoj glas. Nakon kratke lekcije bez mikrofona je otpjevao prvi stih čuvene Chestertonove “O God Of Earth And Altar” (koja je inače poslužila za Maidenovu “Revelations”) ostavivši bez teksta vjerujem mnoge prisutne. Popraćen aplauzom ovaj se istinski gospodin čovjek trkom udaljio s pozornice, ostavivši dojam zaigranog humanoidnog perpetuum mobilea – što je više aktivan to sve manje posustaje.
