BRMC u Beču: Nikad više na danjem svjetlu…

    563

    Black Rebel Motorcycle Club ili skraćeno BRMC jedan je od najjebenijih rock bendova koji su nastali na prijelazu milenija. Zasjali su već prvim albumom, nastavili niz s mnogim vrlo dobrim izdanjima, a početkom sljedeće godine ćemo dobiti i novo, osmo po redu nazvano “Wrong Creatures”.

    Kao student prve godine bez para u džepu, često sam izdvajao lovu za kupovanje albuma do kojih nikako drugačije nisam mogao doći, jer tko je tada (a bome je i danas slična situacija) slušao neke nove bendove koji tek stasaju i mogu biti ključni igrači za naredne godine. Svi igraju na sigurno, a ja sam se tada kladio na The Strokese, The White Stripes, The Hives, Black Rebel Motorcycle Club i The Vines, od kojih potonji nisu nikada dobacili više od vrlo dobrog prvijenca.

    Muziku podržava

    Upravo to vrijeme iziskivalo je nešto novo i zanimljivo, a ta alternativna rock scena je tada pružila jedan retro zvuk oplemenjen britkim rifovima i opet se zakotrljala priča o uskrsnuću rocka kao takvog, nakon groznih ’90-ih kada su rock scenom vladali izlizani bendovi poput Gunsa, Aerosmitha, Metallice i sličnih…

    Tada je, kao melem za uši, došla pjesma “Whatever Happened to My Rock ‘n’ Roll (Punk Song)” koja je ubrzo postala himna jedne generacije koja se zaželjela nekog drugog i drugačijeg zvuka, sve je vraćeno u garažu i alternativni rock bez ikakvog ustručavanja. Tad se i ‘mrak’ počeo buditi pa su tri momka u crnom postali vrlo brzo hit, ali ne toliki koliko njihovi ranije pobrojani suvremenici.

    Kada sam bio malo stariji student, BRMC su bili najavljeni uz Lennyja Kravitza u Zagrebu. Kravitza nikad nisam fermao pola posto, ali dolaze BRMC… Uspio sam nekako opet iskeširati za kartu da barem na pola sata vidim jedan od najvažnijih bendova iz tog vremena (za mene), a na koncert je išao čak i moj bratić srednjoškolac. I tako dođemo pred Dom sportova, a kad ono Lennyja boli grlo (čitaj – premalo karata prodano), koncert je otkazan.

    Tužni smo se lagano počeli udaljavati od Doma sportova kad mi kolega javio da su dečki uzeli gitare i svirali za okupljene… Tuga još veća…

    Kasnije navečer, svjetlo na kraju tunela se pokazalo, BRMC će svirati u Močvari i to besplatno. Slijedilo je brzo spremanje i odlazak uz Savu.

    Taj koncert ostat će zapamćen u antologijama zagrebačkih klupskih koncerata, tko je bio znat će o čemu pričam. Oprema ih nije voljela te večeri, crkavalo je što je moglo, ali dečki su bili uporni i udarali što je jače moguće. To je definitivno jedan od najboljih koncerata koje sam pohodio (u tom trenutku je i bio najbolji!).

    Godinama kasnije, pratio sam ih studijski, na albumima su se držali dobro, ali nikad nisu došli dovoljno blizu da ih opet vidim. Jago je prolupao, pa je došla Leah, a 2015. su najavljeni za Inmusic. Taj nastup bih najradije zaboravio jer su bili, blago rečeno, dosadni, usporeni, kao da im se nije dalo. Istina, termin im nije odgovarao, budući da su svirali po dnevnom svjetlu – bilo bi puno bolje da su bili na drugom stageu kao zadnji bend večeri, ali organizator je odlučio i pogriješio.

    Zašto kažem pogriješio?! Znam kakvi su BRMC uživo, gledao sam ih desetak godina ranije, recenzirao sam “Live” kojeg smatram standardom za koncertne albume, a ovo je vjerojatno bio njihov odgovor na cijelu (popodnevnu) priču, barem se nadam… Ili loš dan… Generalno, nebitno, to jednostavno nije bilo to.

    Budući da su ove jeseni bili ponovno na europskoj turneji, a Beč je bio posljednja i najbliža stanica, činilo se kao win-win situacija počastiti curu za rođendan s vikendom u Beču, s obzirom da je njihov veliki fan i imala je priliku vidjeti samo tu ‘lošu’ verziju BRMCa uživo.

    Lokacija je klub Arena koja izvana izgleda kao neko skvotersko mjesto u koje ne bi ušli, ako baš stvarno ne trebate. Lokacija kluba je u staroj industrijskoj zoni Beča, gdje su mnoge stare zgrade pretvorene u klubove (od Gasometra je udaljena nekoliko stotina metara) i druge kulturne ustanove zbog čega je ovaj kvart dobio novi sjaj. Sam klub prima otprilike (po mojoj procjeni) tisuću ljudi, a koncert je bio rasprodan pred nekoliko tjedana.

    Kao predgrupu su pozvali Šveđane Dark Horses i mislim da s njima nisu nimalo promašili. Švedska petorka djeluje vrlo koherentno i moćno, nalik na BRMC na početku karijere. Ipak, njih je malo više i imaju ženski vokal, pa su neminovne i nešto drugačije usporedbe. Zvučno balansiraju od vrlo melodičnih Jesus and Mary Chain do bučnih i žestokih Black Rebel Motorcycle Cluba uz poneku psihodeličnu dionicu Jefferson Airplanea, dok frontwoman podsjeća na mladu Patti Smith. Svojih 40-ak minuta su vrlo dobro iskoristili, a na meni je da ih malo bolje upoznam narednih godina.

    Točno u 21 sat krenuli su BRMC i sve skupa svirali preko dva sata.

    Odmah u startu krenuli su žestoko i u glavu, baš kako treba. Bam “Little Thing Gone Wild”, bam “Beat the Devil’s Tattoo”, bam “Ain’t No Easy Way”!, s početne tri stvari su pokazali da tu nema prevelike filozofije, klub je pravo mjesto za njih, mrak ih diže, svjetla dočaruju trikove, a instrumenti pršte u najboljoj maniri. Pjesme su se redale, oni kao da su dizali tenzije sve više i više, bečka publika se nije ponašala kao bečka publika već kao neka razjarena masa… To je bio samo dokaz koliko neke stvari sjedaju na svoje mjesto, ako ih postaviš točno tamo gdje trebaju biti.

    Istina, središnjica nastupa je bila malo kilavija jer su prezentirali neke nove pjesme koje su većinom laganijeg i psihodeličnog karaktera, ali i tu su napravili odličan rez s akustičnim setom. Peter i Robert, svaki je rokao po jednu pjesmu s akustičnom gitarom u rukama. Prvi je krenuo Robert koji je pjesmu najavio kao poruku za uskoro bivšeg predsjednika, pa je odsvirao Elvisovu “Jailhouse Rock” sa smiješkom na licu (baš kako je i Presley znao svojevremeno raditi), dok je Peter išao na zicer odsviravši vlastitu “The Toll”.

    Do kraja nastupa redali su se samo zgodici, “Shuffle Your Feet”, “Rifles”, “666 Conducer”, nova “Bandung Hum”, jedan od mojih ranih favorita “In Like the Rose”, “Awake”, odlična rokačina “Six Barrel Shotgun”, dok je finalna pjesma regularnog dijela bila “Spread Your Love”. U tom dijelu koncerta nije bilo čovjeka koji nije bio 100% uz bend, a oduševljenje je pokazao i Robert koji je dobar dio posljednje dvije pjesme odsvirao iz prvih redova.

    Naravno, znalo se da će doći i bis jer još nisu odsvirali ‘the pjesmu’, pa je tako bis krenuo “Red Eyes and Tears”, koju je Robert odsjedio na zvučnicima, a nakon koje smo dobili i njegov poduži monolog kako im je ovo zadnji koncert turneje i zahvalio se svima ponaosob, posebno skrivenim muzičarima koji debljaju zvučne kulise koje njih troje sami ne bi mogli izvesti. Tu smo dobili i jednu vrhunsku misao… Postoje tri vrste iluzije – ono što vi vidite, ono što mi vidimo… Što je treća, nikad nećemo saznati.

    Finale svih finala, naravno, bila je “Whatever Happened to My Rock ‘n’ Roll (Punk Song)” koja i nakon toliko godina i dalje djeluje svježe, eksplozivno i neurotično jako. Ne znam kako je oronula zgrada uspjela to izdržati, ali za takve se momente živi, zbog takvih stvari se ide na koncerte. Iako je sam nastup imao nekoliko svojih vrhunaca, “Whatever Happened to My Rock ‘n’ Roll (Punk Song)” vrhunac je njihove cijele karijere i to su ovakvim nastupom i pokazali, jednostavno su dali sve od sebe u izvedbu.

    Budući da mnogi omiljene bendove pokušavaju loviti na festivalima, htio bih naglasiti da svima ne sjedaju velike pozornice, a još manje nepovoljni popodnevni termini, tako da je najbolje gledati omiljene bendove na samostalnim koncertima, jer to je onda to, tad ili jesi ili nisi, što se s BRMC itekako osjetilo. Oni su klupski bend i tamo mogu pokazati najviše, baš poput nedjeljnog koncerta u Beču.

    Mogao bih prvo zamjeriti da dio tour članova nisu s njima na stageu nego iza zavjese, ali to ne bi značilo previše… Mogao bih reći da je Robert s vremena na vrijeme (posebno pjevački) falšao, ali to ne bi značilo previše… Mogao bih reći da je Leah u središnjem dijelu iskakala iz ritma, ali to ne bi značilo previše… Mogao bih reći da je Peter možda djelovao i presavršeno u svojoj interpretaciji, ali to ne bi značilo previše…

    Ovo je jednostavno koncert jednog od najznačajnijih bendova s početka novog milenija koji je preživio mnogo (droge, dvostruki odlazak originalnog bubnjara, teška bolest nove bubnjarice…), ali je i dalje tu, spreman pokazati da ne žive samo na staroj slavi, već da su spremni harati svojim zvukom još dugo, dugo vremena.

    Iako su odsvirali preko polovice prvog albuma, nisu svirali jedan od svojih najranijih hitova “Love Burns” i meni omiljenu “Head Up High” (koju istini za volju ne znam kad su zadnji put svirali), a bome niti kasniji hit “Not What You Wanted”, ali nema se tu što previše zanovijetati. Sve drugo i bitno su svirali, sve su to zapakirali u jednu vrhunsku svirku koja je samo još jednom dokazala da ih više nikad neću gledati na dnevnom svjetlu. Ovo su BRMC kakve znamo – moćni i nenadjebivi, bilo u garažnom ili akustičnom điru. Kad su takvi, malo tko im može parirati.

    Muziku podržava