Priča o gitari – Marko Matijević
Tko se sinoć zatekao u Vinylu mogao je posvjedočiti zagrebačkoj premijeri “Priče o gitari”, kreativnom koncertnom predavanju mladog splitskog gitarista Marka Matijevića.
Potrošiti sat vremena na studiozno predavanje ispunjeno gitarskim majstorijama jednog briljantnog gitarista sigurno je bio jedan od boljih poteza ovog vikenda. Tko je bio, znat će o čemu se radilo. Onaj tko nije, može se gristi i moliti da se “Priča” opet dogodi. To je obvezno štivo za sve ljubitelje glazbe, ali posebice nekako za one koji redovito lome prste po svojim Fenderima, Gibsonima, Epiphoneima, Ibanezima…
Deset gitara prekrivenih crnim svilenkastim plahtama na praznom su stageu djelovale poput nanizanih artefakta za izvođenje rituala ili crnih misa. No, kad je splićanin Matijević otvorio večer sa sjajnim smislom za humor ritual je zbilja i mogao početi. I to ritual izvrsne priče i još izvrsnije svirke u rasponu od srednjovjekovnih melodija, preko klasike, pa sve do tradicionalnog bluesa i jazza, tek naznačujući dolazak ere modernog rocka.
Kako je Matijević otkrivao instrumente, tako je uz povijesnu priču svirkom pokušavao i dočarati kako je to zvučalo tada kad je pojedini tip gitare bio novitet. Zapravo, ne da je pokušavao, već je briljirao.
Koncept “Priče” kretao se, dakle, od srednjovjekovne gitare i trubadura, preko španjolske klasične gitare, do svojevremeno ismijavanog praktičara Leonidasa Fendera i tržišnih utakmica proizvođača električnih gitara, u vrijeme kad struja uzima maha i kad se, konačno dovoljno glasni, gitaristi u sastavima počinju sve više isticati.
Bez praznog hoda, Matijević je auditoriju pretvorenom u uho predstavio tako, prethodno spomenutu srednjovjekovnu gitaru, a koja se razvila iz različitih žičanih instrumenata o kojima je također bilo govora, zatim klasičnu španjolsku gitaru, tipičnu američku akustaru, pa archtop gitaru, čuveni i čudesni rezonator, lap steel odnosno zvaniču ‘tavu’, legendarnog Fenderovog ‘telca’ Telecastera, Gibsonovog Les Paula, te konačno, jednog od zadnjih stupova evolucije električne gitare – Fenderovog Stratocastera. Seansa je završila s jazzeskim Ibanezom iz ’59. godine i time je zapravo bilo rečeno sve. Sve gitare koje su dolazile kasnije od strane različitih proizvođača bile su varijacija na temu onog što je nastajalo stoljećima prije njih.
Matijević je srednjovjekovlje predstavio s lijepom autorskom minijaturom, klasičnu gitaru je iskoristio za izvrsno izvedenu “Lagrimu” Francisca Tárrege, na akustičnoj je rasturio “First Rule Of Thumb” Brenta Masona, s istim žarom nastavio je i s archtopom na kojem je odsvirao “Blues in G” Joea Passa, rezonator je predstavio s “Little Martha” Duanea Allmana, lap steel s autorskim havajskim bluesom, itd., itd.
Koju god da je gitaru Matijević uzeo u ruke i koji god da je stil odsvirao, to je bila čista magija. No, “Priča o gitari” ne samo da je imala vrijednost u smislu virtuoznog koncerta ili zabavno-edukativnog programa, već je bila i u službi popularizacije instrumenta. Ok, akustične ili električne gitare danas se mogu kupiti i u supermarketu, premda ne usrećuju previše. No, tipovi poput archtopa, rezonatora ili lap steela, u javnosti se nekako rjeđe viđaju. Nakon ovakvog događaja ne preostaje ništa drugo nego uputiti se ravno u stan i ne ispuštati akustični Takamine ili električni Fender iz ruku do jutra. Moguća nuspojava bila bi jedino frustracija što i jedan rezonator nije pri ruci.
Bili bi to dovoljno dobri razlozi da Matijevićeva “Priča o gitari“, u svakom slučaju, ide dalje.
