Brijačnica (prvi dan): A punkerska večer je tako lijepo počela

    2499

    Prvi dan četvrtog izdanja festivala Brijačnica bi se, barem po svom programu mogao nazvati “Večer za stare i još starije punkere”. Valter Kocijančić, Pankrti, Partibrejkersi i Trobecove krušne peći vuku inspiraciju iz umjetničkog smjera koji je svojevremeno prozvan Potpuno uvredljivo negiranje klasike. Druga zanimljiva stvar je ta što će i prva i druga večer imati izvođače punkere koji su – nastavnici, Valter Kocijančić je učitelj, a Mile Kekin je profesor engleskog i njemačkog.

    Paraf
    Valter svira Paraf, foto: Monika Bračević

    Večer je otvorila svojevrsna riječka supergrupa Valter svira Parafe. Prvi riječki punker, pjevač i gitarist Valter Kocijančić u svoje društvo pozvao je basista Roberta Jovanovića iz Mandrila, gitarista Vavu iz blaženopočivašeg Laufera te bubnjara Alena Tibljaša koji je također svirao u Lauferu. Spomenuta četvorka se čvrsto držala u svom nastupu, Vavina energičnost i fokusiranost na sceni je sugerirala da je svaki stih i svaka melodija duboko proživljen entitet s kojim nema zezanja. A Valter je bio jedini punker sa zlatnim lančićem kojem se ipak može vjerovati. Nastup je počeo s pjesmama “Živjela Jugoslavija” i “Goli otok”, a završilo s “Narodnom pjesmom”, materijal je bio vezan za stvaralačku fazu Parafa dok je u sastavu bio Kocijančić (dakle, prvi album “A dan je tako lijepo počeo” plus singlovi). Ovo je valjda gaža na kojoj je Vava odsvirao najmanje solo dionica, možda mu se otela jedna ili dvije, no punk je takav, treba imati emociju, žestinu i sažetost, i Valter je sa svojim drugarima imao sve to. Drugi bend u večeri su bili još jedni punk prvoborci, ljubljanska grupa Pankrti – vjerojatno do pojave benda KUD Idijoti, bend s najuvredljivijim imenom za njihove članove.

    Pankrti
    Pankrti, foto: Monika Bračević

    Pankrti su svojevremeno utjecali na dva najvažnija novovalna benda u Zagrebu, Azru i Prljavo kazalište. Potonji su preuzeli naslov njihove pjesme “Tovarši, jest vam ne verjamem” i dobili “Drugovima više ja ne vjerujem”, a Branimir Štulić ih spominje u pjesmi “Balkan”. Gitare su oštre poput žileta i ubadaju poput ziherice. Pjevač Pero Lovšin je po svojoj scenskoj personi malo (ali jako malo) podsjećao na Shanea MacGowana, briljantno upropaštenog punkera koji je svoju muziku otkrio u irskom i keltskom melosu. Što se Lovšina tiče, on je svoju funkciju frontmana obavio časno i srčano. Kod Pere Lovšina i Pankrta su već postojale solaže na gitari, a pjesme su bile brze i još brže. Pankrti su svoju večer otvorili s “Lepi in prazni”, a završili s “Osmi dan” (regularan dio) te “Bandiera Rossa” i “Lublana je bulana” (bis). Potpisniku ovih redova se svidjela i “Zadnja ljubezenska pesem”, a ukupan je dojam da su Lovšin i ekipa kroz večer odvozili rutinerski. Neizostavni pogo se plesao, pive je bilo na podu, no nitko na punk koncertu ne očekuje da pod miriši na Arf s aromom od borovnice.

    Partibrejkers
    Partibrejkers, foto: Monika Bračević
    Muziku podržava

    Apsolutne zvijezde večeri su bili Partibrejkersi. Njihov nastup pun blues punk akcenata je bio suveren, od početka do kraja večeri su djelovali vrlo raspoloženi za svirku. Muzičari su se doživljavali telepatski, pjesme su zvučale moćno, a u pjesmama “Zemljotres”, “Lobotomija” te završni trio pjesama “Hipnotisana gomila”, “Hoću da znam” i “Molitva” djelovali su kao najbolji bend na svijetu. Potpisnik ovih redova bio je zatečen bujicom emocija prilikom izvođenja uznemirujuće balade “Kraj mora”, pjevač Zoran Kostić Cane i Nebojša Antonijević Anton su cijelo vrijeme zračili poput dijamanta. To što Partibrejkersi izvode je – umjetnost, jer se zna što će svirati i kako će svirati, zna se kako će Cane pjevati, ali svejedno pjesme su uspjele zvučati kao da ih Cane pjeva samo nama, samo večeras i samo u Tvornici. U snagu Partibrejkersa sam se uvjerio još 2005. kad su bili predgrupa Chucku Berryju u Zagrebu i kad su, po mom mišljenju, uspjeli oteti show čovjeku koji je manje-više izmislio rock’n’roll, tako da njihov fantastičan nastup više nije vijest.

    Trobecove krušne peći
    Trobecove krušne peći, foto: Monika Bračević

    Nakon onakvog koncerta Partibrejkersa bilo bi najbolje upaliti svjetla i poslati ljude na burek, pivu ili u krevet. No tada se, na scenu, par minuta iza ponoći popeo sastav Trobecove krušne peći, sastav koji s prekidima djeluje još od osamdesetih. Iako njihov eksperimentalni punk i no wave zvuk ima interesantne elemente, Trobecove krušne peći nisu se iskazali. Dovoljno je spomenuti Caneta: nije on “veliki” pjevač, no na sceni mu se vjeruje, čaki kad znamo što će reći/učiniti/otpjevati, i dalje ga gledamo kao omađijani. Pjevaču Trobecovih krušnih peći nisam ni jednom uspio povjerovati. Njihova muzika ima svoju publiku, ali, unatoč potentnim pjesmama nikad nisam dobio osjećaj jeze koji mi se činio prirodan s obzirom na njihove pjesme. Muzika ovog sastava podsjeća na po godinama i stažu mlađi Goribor, čije su pjesme i koncerti mnogo bolji. Brojnost publike je tijekom koncerta opadala, što je bio jasan znak da je na sceni nešto krivo postavljeno.

    Prvi dan Brijačnice potvrdio je da i pripadnici mlađe publike vole stare punkere koji su s izuzetkom Trobecovih krušnih peći opravdali svoju reputaciju i vjerojatno dobili još nekog među svoje vjerne fanove.

    142 Shares
    Muziku podržava