Max & Iggor Cavalera + Katran
Zagrebačku Tvornicu kulture sinoć je okrznuo dašak jednog od sretnijih trenutaka heavy metal povijesti.
Radilo se o cjelovitom izvođenju epohalnog Sepulturinog uratka “Roots“, objavljenog 1996. godine, a prigoda je, dakako, bila 20-godišnjica uspješnog postojanja tog antologijskog albuma.
Teško da se za “Roots” uopće može reći da je najbolje što je Sepultura ikad izdala, no nekako se čini da je album test vremena izdržao čvršće od svih svojih relativno kvalitetnijih prethodnika.
Sinoć ga međutim nije izvodila Sepultura, ili bolje reći kako tko uzme. Max i Iggor Cavalera osnivači su i oveći nositelji tog benda, a mnogima su upravo oni, sasvim opravdano, ostali jedini pravi sinonim za ime jednog od najvećih metal bendova u povijesti. Za ovu slavljeničku prigodu pridružili su im se dobro znani Marc Rizzo na lead gitari te basist Johny Chow.
Večer su otvorile domaće metal snage Katran koje su u tijekom polusatnog nastupa ostavile dojam benda koji obećava podosta. Sigurni i uvjerljivi, uz dozu žestokog, ali i melodičnog riffovlja te dinamične ritmove i nemilosrdne vokale, momci su bili više nego dobar izbor za predgrupu.
Po njihovu završetku Tvornica je već bila ispunjena k’o šipak, a nekoliko minuta prije nastupa večeri, po svemu sudeći, popunjen je i maksimalni kapacitet kojeg Tvornica uopće i ima.
Pojava Maxa Cavalere na stageu izazvala je čudnovatu euforiju, s obzirom da je tip na ovim prostorima gotovo pa domaći čovjek (naučio je reći i “Dobro večer”), ali prava je čast bila svjedočiti nepogrešivom Iggoru Cavaleri iza bubnjeva.
Već je s prvim taktovima na podiju zavladao totalni metež, a učestali plesnjak u vidu circle pita gotovo da je rušio zakone fizike. Naime, ljudi su u Tvornici praktički jedni na drugima stajali.
Početna atmosfera gotovo da i nije jenjavala sve do kraja koncerta, izuzevši izvrsno izvedenu “Look Away” koja je dala priliku za skupiti zube s poda i pospremiti ih za kasnije.
“Roots” je dakle izveden u cijelosti, od početka do kraja, osim akustične minijature “Jasco” koja je zapravo i jedna od svjetlijih točaka albuma. Ritualni plemenski napjev “Itsari” pušten je s matrice (drugačije teško da se i može) te je dodatno obogaćen zaraznim Iggorovim bubnjevima.
Često statičan i tek prividno nezainteresiran, Max je dominirao većim dijelom nastupa, no i to je ponajprije zbog statusa kojeg je u metal krugovima izgradio tijekom godina. Istina je da njega glas više ne služi tako dobro, ili barem sinoć nije. Već je na početnoj “Roots Bloody Roots” bilo očigledno da u tom glasu nedostaje snage. Možda je imao loš dan, možda su godine i bjesomučno turiranje i studijski radovi uzeli svoj danak, a možda nakon svega više niti nema razloga biti bijesan.
Fenomenalna “Ratamahatta” povukla je za sobom neviđenu atmosferu i to je bio jedan od nekolicine vrhunaca koncerta. No, Max kao jedini vokal na ovoj pjesmi nije bio najsretnije rješenje.
Tribal elementi očitovali su se u Maxovom poigravanju s različitim perkusijama ili u povremenim Iggorovim finesama i tek se zapravo između redaka dala naslutiti specifičnost albuma kojeg su izvodili.
Nakon sat vremena momci su se pokupili sa stagea da bi na bisu dali preveliku nadu s početkom neuništive “From The Past Comes The Storms”, a za što se ispostavilo da je riječ tek o iritantnoj kratkoj zafrkanciji između Maxa i Iggora. Ista se stvar ponovila i “Policiom”.
Na bisu su stvarno izvedene Celtic Frostova “Procreation Of The Wicked“, koja je zapravo bila jedna od boljih točaka cijelog koncerta, zatim izbrljana Motorheadova “Ace Of Spades” te potpuna besmislica u vidu grind core verzije “Roots Bloody Roots”.
Nakon osamdeset minuta svirke naučili smo da je nostalgija grda stvar, a onaj stih iz “Born Stubborn”, “Sepultura in our hearts, can’t take it away, these roots will always remain”, potpuno je točan, a bio bi točan čak i da se Sepultura nakon “Rootsa” potpuno raspala i da se album u cijelosti nikad niti nije krenuo izvoditi.
