Boris Štok
Sinoć smo u Tvornici kulture nestrpljivo dočekali promociju albuma “Ispod kože” Borisa Štoka. Dugoočekivani i najavljivani album prvijenac sa sedam autorskih pjesama i dva covera okupio je različite profile ljudi u gotovo punoj dvorani Tvornice, prvenstveno fanova bivšega Quasarra koji su s velikom radoznalošću dočekali osamostaljenje bivšega frontmana.
Osim što smo imali zvijezdu večeri, prisutne su bile i neke druge zvijezde, pa je večer dobre glazbe otvorio band The Siids, odnosno noviji projekt Stanislava Grdakovića i Darka Terlevića koje poznajemo iz voljenog nam banda Morso. Tako su i ovi dečki, vođeni leit-motivom Depeche Modea, predstavili svoj autorski jezik koji nije mogao proći nezapaženo, i to prvenstveno prezentacijom dobrog ukusa ili, što je bitnije, uvjerljive energije.
Nakon predigre s The Siidsima, na binu je, uz teatralno bas nabrijavanje, stupio Boris Štok otvorivši koncert pjesmom “Jeka”, trakom s novoga albuma i tako uvukao publiku u već očekivane ljubavne tekstove, ali s nešto drugačijom glazbenom estetikom od one kakvu smo navikli čuti u Quasarru. Uslijedila je pjesma “Arpeggio” kojom je Boris s ostalim članovima benda, ali u nešto slabijem aranžmanu, podsjetio na zlatne trenutke bivšeg benda. No, ovo nije bila večer Quasarra.
Uslijedile su “Ispod kože” i “Ostani” u kojima je Boris pokazao, a i nekima dokazao, da se radi o novoj eri karizmatičnog glazbenika. Provukla se i stara stvar “Iluzije”, da bi nakon tog prvog, energičnog djela na binu stupili dečki iz banda Chui. Tko nije čuo za Chui – gle šale – nije dovoljno slušao. Dečki su zaustavili Borisovu dominaciju i okrenuli ploču u svoju korist te bez isprike poveli u taktove drugih stilova u kojima nije bilo bitno tko što pjeva, nego tko kako svira.
Pjesma “Baby, Baby” s novog albuma predstavila se kao lagana indie-rock numera, da bi na veliko iznenađenje uslijedila svima draga pjesma Denisa&Denisa, “Voli me još ovu noć” u interpretaciji Borisa i pozadinskih kolega. Tako je Boris besramno koketirao s publikom, prvenstveno ženskim dijelom, i osvajao simpatije pa nam prezentirao ‘ozbiljniju’ “Tišinu”. “Tišina” je sa sobom donijela neke stare navike, ali i ukazala na moć svjetske produkcije. Moćna u zvuku i ostvarena tekstom, “Tišinom” je Boris obranio superlative drugih recenzija.
I tako je u sličnoj energiji na binu stupila i omiljena gošća Josipa Lisac i podsjetila na pjesmu “Ljubav”, gdje smo uživali u kombinaciji dva moćna vokala. Publika je tražila i dobila hitove poput “Ti” i “Propaganda”, pa onda i prve taktove pjesme “Kao mi” kroz koju je ipak izbijao podzvuk Quasarra, da bi sa pjesmom “Ove misli” skrenuli u šarenilo indie-rocka i melankolije. Popularna “Sjene” probudila je i one tvrdoglave, a “Ruke” uvele u trend inozemnog zvuka i pokazale zašto Boris uživa ljubav publike. Za kraj smo dobili i “Space Oddity” Davida Bowieja u intimi akustične gitare i reflektora, da bi nakon pozdravnih taktova dečki napustili daske koje život znače, a publika shvatila da je zabavi kraj. A kako to i biva u ekstazi, Boris nije dugo odolio, pa se vratio i s ekipom za kraj – zaista kraj – otpjevao još jednom pjesmu “Ti”.
Ovakva večer nije mogla doživjeti fijasko ni da je htjela. Prostor Tvornice kulture uveličao je važnost samoga koncerta, na pozornici su svirali iskusni i ozbiljni glazbenici (čija bi imena i prezimena trebalo više spominjati), vizualni koncept je bio ostvaren pečatima nekih puno skupljih produkcija, a i sam Boris je točno znao što radi. No, na stranu sve fore koje uveličavaju sam doživljaj. Surovi materijal, točnije, pjesme zbog kojih smo i došli, većinom su uspješno ostvarene, a Borisu su otvorile vrata prema nekim novim uspjesima i ostvarenjima.
