Prije nekoliko dana pjevačica Una Gašić, osnivačica beogradskog benda Bitipatibi, objavila je komentar na Facebook stranici u kojem se osvrće i kritički progovara o tome kako grupu već godinama festivali sustavno zanemaruju. Njezin trud tako ne ostaje u domeni same glazbe, pjevanja i sviranja klavijatura, već mnogo truda, snage i volje odlazi na dogovore za gigove, birokraciju te kako popuniti raspored kada se nađe neki odgovarajući datum za kraću turneju.
Apel je izazvao lavinu podrške, ali i pokoju poruku kako bi se Bitipatibi trebao držati intimnijih i manjih prostora te kako njihova krajnja svrha nisu i nikako ne moraju biti velike, otvorene ljetne pozornice. Jučerašnji nastup u sasvim malom riječkom Klubu potvrdio je kako su bend za manje do srednje zatvorene prostore i da su taj dio u svojoj karijeri uspješno apsolvirali. Ujedno, gledao sam ih i prije par godina u riječkom klubu Život, koji je prostorno još oskudniji, a najveći problemi na koje mogu naići tijekom nastupa su tehnički problemi.
Ono što se itekako promijenilo proteklih godina drugačiji je glazbeni pristup, puno efektniji i dinamičniji, za što su najviše zaslužen same pjesme, ali i dolazak nekih novih ljudi u bend. Saksofonist Dušan Petrović je u novijim pjesmama dobio praktički glavnu ulogu, uz samu Unu, pokrenuo je stvari i dobar dio njihovih pjesama sada više spada u rang koji se dotiče festivalskog spektra bendova.
Bitipatibi je dobio na žanrovskoj raznolikosti pa već početna “Gluposti” podsjeća na neki ludi crossover trip hopa, duba i dream popa. Šteta što su tehnikalije otežale prvih nekoliko numera, pogotovo jer su problemi najčešće bili vezani uz Unin sanjiv i onako tiši vokal, koji više podsjeća na uzdahe i izdahe koji se prelamaju uz bogatu glazbenu pozadinu. Lijepo napunjen Klub. zanjihao se uz taktove “Žurke”, ‘plavo obojane zidove’ i plavu rasvjetu koju je bend poželio da im bude pozadinski vizualni adut, a u zraku se osjetila atmosfera nizozemskih ulica.
Njihova dva albuma – “Lešnici divlji” i njegov istoimeni nastavak – takvog su karaktera da vam kod kuće mogu izvrsno sjesti u uho, dok bi se određeni problemi mogli rađati tek nastupom uživo baš zbog njihove mirnoće i spokoja. Ipak, oda rodnom gradu “Pesma Beogradu” jedan je od krunskih dokaza da ljudi mogu biti zaslijepljeni melodijom, stihom i vokalom te uživjeti se tih nekoliko minuta u ono što članovi rade s velikim žarom. Predivno opisan duh grada prelio se u nešto sasvim drugačije s “Okeanom” i “Pola deset” u kojima dominira nešto mračniji prizvuk.
Između svega osjeća se orijentalni štih, kao da se Istok, o kojem je Hesse tako lijepo pisao, nalazi pred nama i pruža nam dodatnu notu koja se skrivena nalazi u esenciji benda. Bitipatibi možda svoj najveći adut drži s “Dođi u moj san”, pjesmom objavljenom prije dva mjeseca. U live spotu se već moglo zaključiti u kojem će smjeru pjesma otići kada ćemo Beograđane slušati na pozornici, ali niti jedan medij ne može prenijeti taj gitarski uvod s grooveom koji se rađa tijekom pjesme te konačnim epilogom koji traje do unedogled.
U međuvremenu možemo primijetiti dva lica s kojima Bitipatibi raspolaže. Prvo je ono aktualno i trenutno u kojem im novije pjesme odgovaraju, vidi se uživanje i kohezija koja vlada na instrumentalnom planu, pogotovo ako uzmemo u obzir da je bend u relativno malo vremena postojanja promijenio poveći broj članova. Drugo je lice ono koje donose “Andrija” i “Mali betmeni”, kao neki stari Bitipatibi preko kojeg smo ih upoznali i razlog su zašto ih volimo.
Bitipatibi prije dvije godine nije imao toliko mogućnosti manevriranja repertoarom, no sada, kad su stali na stabilne studijske noge (u planu je i treći album), zaista bi bila velika šteta da odustanu zbog nečega što im nikako ne bi smjelo biti ključno. Pomoglo bi, ali bespredmetno je misliti da bi to ne znam kako promijenilo stvari. Oni ingeniozno spajaju javu sa snom, očito je da imaju veliku i vjernu bazu slušatelja, a cjelokupna situacija oko benda se tek sada zakotrljala. Kako bi mnogi u lošim vremenima rekli – ‘najlakše je odustati’ – dok bi za Bitipatibi odgovarao više slogan: Nema predaje!
