Bitipatibi: melankolija, ljubav i osmijesi ostaju na kraju

    387

    Bitipatibi

    35Kn – 50Kn
    Datum i vrijeme: Subota, 20.1.2018. @ 20:00
    Mjesto održavanja: Tvornica kulture Zagreb , Šubićeva 2

    Nakon manje od godinu dana razmaka, beogradski sastav Bitipatibi sinoć nam se ponovno vratio u Zagreb. Ovoga puta u Mali pogon Tvornice kulture i napunili ga skoro do maksimuma, što nam je dalo do znanja da domaća publika itekako prati i prepoznaje potencijal originalnih mlađih sastava ugodnih tonova shoegazea i dream popa.

    Bitipatibi, foto: Leonora Bedić
    foto: Leonora Bedić

    Stigli su povodom promocije novoga albuma “Lešnici divlji 2” kojega smo sasvim zasluženo uvrstili u najbolja regionalna izdanja u 2017., pa se tako logično nametnuo i pozamašan broj novih numera s ovog hvalevrijednog izdanja, i sljedbenika i onako osebujnog, prelijepog i emotivnog prvijenca koji me osvojio još na prvo slušanje.

    Svega nekoliko sati prije koncerta iznenada je uletjela i predgrupa koju nismo uopće očekivali za ovu večer. Riječ je o zagrebačkom progressive rock trojcu No!Mozzart, ime s kojim se nisam prije ni jednom susrela, i kojem svakako trebamo pridati nešto više pažnje i otkriti njihov puni smisao koji teško da možeš dokučiti u tom kratkom intervalu koliko smo ih uspjeli proanalizirati. U svakom slučaju interesantna je to psihodelija s dub i blues elementima vođena Đurom Dobranićem, Ivanom Dugandžićem i Zoranom Vujanovićem, poznatim po radu sa sastavima Pars Petrosa, Mangroove, Chui, Tannu Tuwa, Pars Petrosa…

    Muziku podržava

    No Mozzart, foto: Leonora Bedić

    Što se tiče samog Bitipatibi, krenut ću s nekim manama cijele večeri, pa se potom bazirati na cjelokupnom dojmu prilično ekstenzivne svirke koja je zasjala u pravom smislu tek nakon prve trećine setliste. U otprilike prvih pet pjesama vokal predvodnice sastava, Une Gašić, jedva da se razaznao, a između pjesama čak ni u prvim redovima nije se dalo dobro čuti što govori. Borba oko ozvučenja je bila pozamašna, što se vidjelo i po direktivama koje je Una jedva čujno pokušavala dati do znanja toncu. Koliko god da je bend svirački uigran, kad nastupe tehničke poteškoće dolazi do blagog nesklada koji itekako dolazi na vidjelo. Pomislila sam da je možda tako samo u prvim redovima, no sudeći po nekoliko komentara nakon koncerta uvjerila sam se kako prvi dio koncerta zaista nije išao u dobrom smjeru, ali s “Glečerima” je sve krenulo na bolje.

    S druge strane, ovakav izričaj u live izdanju zna biti prilično nezahvalan zbog činjenice da se Mali pogon ovoga puta više pretvorio u ‘kafanu’ nego koncertni prostor. Naime, na dobrom dijelu nešto manje poznatijih pjesama žamor u publici je nadglasao sam vokal sramežljive Une koja je u jednom trenutku čak stavila prst na usta kao znak da se publika mrvicu primiri. Možda je obišla sve kafane kako stoji u stihu “Pesma Beogradu”, ali se nadam da su na svojim malim turnejama uspjeli naći i nešto zahvalniju publiku u tom smislu. Ipak, kada dobijete takvo ozvučenje kakvo je bilo na prvom dijelu nastupa, onda budimo realni ni od publike ne možeš očekivati da ti podilazi.

    Bitipatibi, foto: Leonora Bedić

    Ipak, stvari su se kasnije promijenile. Izuzetno pozitivne reakcije prožete pljeskom dolazile su do izražaja u drugoj polovici koncerta uz izvrsno izvedene favorite kao što su “Milutine”, “Mali Betmeni”, “Andrija” i “Mi smo od šećera”. “Glečeri”, “Strela” i “Zgrade” su također jako fino sjeli, dok je iznenađenje bilo i nekoliko najnovijih singlova, od kojih je poseban aplauz dobila i “Dođi u moj san” s kojom je bend ovaj mali prostor do temelja uspio ispuniti ljubavlju i ugodom. Gitarske dionice i dijelovi na saksofonu su toliko efektno djelovali uživo na ovoj pjesmi da sam apsolutno zaboravila svaku tehničku prepreku koja je bila prisutna na početku nastupa.

    Bend itekako pršti od potencijala i s novim materijalima koji se tek trebaju smjestiti na novo, treće izdanje. Zaista, bilo je predivno za vidjeti da je publika na sreću to uspjela prepoznati već kroz prve taktove nekih najnovijih pjesama. Ti vrhunci su zaista djelovali poput sna i neke posebne hipnoze koja je razmrdala i rasplesala pojedince u krcatom Malom pogonu.

    Bitipatibi, foto: Leonora Bedić

    S druge strane, poetični i maštoviti tekstovi su samo jedna od najvećih prednosti samog sastava, a uz melodije klavijatura, gitarske dionice, bas i bubanj te toliko moćan saksofon, cijela kombinacija je do kraja večeri ostavila blago katarzični osjećaj i ispunjenje. Još da su se nekako mogle smjestiti projekcije na platnu, cijela priča bi bila puno zaokruženija.

    Posljednju pjesmu su završili tek oko ponoć i 20 i stvarno ponudili pozamašan izbor malo starog, pa malog novog i najnovijeg materijala. Na sreću ipak dovoljno da u noć odemo puni ljubavi s koncerta koji je na kraju krajeva ostavio pozitivan dojam zbog bendove maštovitosti. Bitipatibi je na kraju uspio izgraditi atmosferu, prevladati tehničke probleme i izmamiti osmijehe na licima, što je i najbitnije od svega.

    Muziku podržava