Bitipatibi u KSET-u: Weltschmerz ima oblik dream popa

    329

    Bitipatibi

    35Kn
    Datum i vrijeme: Srijeda, 30.1.2019. @ 20:00
    Mjesto održavanja: KSET Zagreb , Unska 3

    Joj, što volim koncerte srijedom. Dugo sam se radovala ponovnom susretu s dream pop magijom Bitipatibija, a zanimalo me i što će Šećer pokazati na pozornici. Šećer je solo projekt Tene Rak, sinoćnja podrška čiji sam nastup, nažalost, propustila. Srijeda se  nekako pretvorila u dug dan s hrpom događaja pa je bilo nemoguće ranije stići na koncert. Stoga se sama nemam na što osvrnuti, ali ću prenijeti komentar cure iz WC-a: bilo je dosta elektronično, užasno slatko i taman odgovaralo stilu Bitipatibija.

    ŠećeЯ (Tena Rak)

    KSET je bio iznenađujuće popunjen za koncert zakazan usred tjedna i spreman za svoju dozu memljive sanjivosti koja će nas ljuljati visokim i mekanim vokalom Une Gašić i šugejzanjem do ponoći.

    Za početak ću se osvrnuti na najavu ovog koncerta koji je opisivan sigurnim i dosta mlakim epitetima: romantično i nježno. Nemojte me krivo shvatiti, glazba Une Gašić jest i to, ali je nikada ne bih opisala koristeći primarno takve izraze jer, osim što se njima banalizira vrijednost jednog od najboljih shoegaze/dreampop bendova na ovim prostorima, obezvrjeđuje i sam pojam ljubavi.

    Bitipatibi
    Muziku podržava

    Sinoćnji je koncert, iako u jednu ruku manjkav, potvrdio činjenicu da je Bitipatibi kvaliteta spremna za izvoz, a ovih dana ulaze na velika vrata internacionalne scene gostovanjem na MENT-u.

    Nakon kojih pola sata kašnjenja, bend se popeo na pozornicu i otvorio koncert “Milutinom”. Sad, prvi bi dio svirke mogli nazvati u najmanju ruku klimavim: prva stvar je dobrim dijelom zvučala kao uštimavanje, Una bi katkad nešto promumljala publici ili toncu, s kojim se nikako nisu nalazili na istoj valnoj duljini. Igra gluhih telefona se nastavila na idućih nekoliko stvari, “Dušo” i “Strela” su bile ispunjene mikrofonijom, dobacivanjem toncu da digne gitaru ili spusti nešto drugo, nakon čega je uslijedilo nekoliko minuta tišine zbog problema s miksetom i – raštimanim klavijaturama. Ne znam kako, ali i to se dogodilo.

    U stražnjem dijelu kluba bilo je primjetno negodovanje ljudi koji su se pitali što se događa, očito nenaviknuti na senzibilitet ove panonske mjesečeve ratnice, kako je onomad nazvao jedan dobar prijatelj. I istina je da je čitava ta polu-koncert-polu-tonska situacija bila iritirajuća, ali to nije bila novost za one koji su barem jednom prije gledali Bitipatibi (a ovo je, ako se ne varam, bio njihov peti koncert u Zagrebu) i koji znaju da su ovakvi problemi uobičajeni, nećemo reći očekivani. Trebalo je, dakle, pokazati malo razumijevanja prema bendu, pijuckati pivu i odljuljati se prema prednjem dijelu kluba. U stražnjem je dijelu bilo pomalo nemoguće uživjeti se u cijelu čaroliju zbog svih onih ljudi koji na koncerte dolaze kako bi pričali (osjećajte se prozvanima, meljatori).

    I tu završavam sa svim natruhama negativnosti u izvještaju. Poput ugodnog kombiniranja narančastih i rozih reflektora, prava ljepota se rađa u naizgled neskladnim kombinacijama. Bend se napokon ugodno smjestio, a Unin nevjerojatno snažan vokal dostigao novu razinu. I uopće, u usporedbi s njihovim nastupom u Močvari prije par godina, Una i bend djeluju zrelije i sigurnije, usprkos blago asocijalnim tehničkim nedostacima.

    Kad je na red došla “Pesma Beogradu“, problemi su nestali kao vjetrom odneseni, a u meni se nastanio neki čudan mir. Zabačenih glava i njihajućih udova pustili smo da nas preplave sve gitarske distorzije i sintić melodije, a bend nas je počastio s nekoliko najnovijih pjesama, dok se Una usput ispričavala zbog tehničkih problema, naizgled nehajno zavodeći svojom zbunjenošću u crvenoj Adidas majici te spretnim baratanjem klavijaturama i miksetom.

    I onda je na red došao “Andrija“, prva pjesma Bitipatibija koju sam ikad čula i pritom se bespomoćno zaljubila u njih. “Andriju” možete zamisliti kao povratak u majčinu utrobu ili povrat poreza, kako vam draže. “Gluposti” za Ivana zatvorile su triptih pjesama s imenima tipova, a mi smo nastavili ploviti morem dream popa uz “Okean” i “Zgrade”. Nedavno objavljeni singl “Sanjar” izvukao je sve kvalitete sjajne postave , a uslijedili su dobro znani hitovi, weltschmerzerski “Mali Betmeni” i najtopliji shoegaze ikad, “Mi smo od šećera” koji su nas razlijepili po zidovima KSET-a i rastopili sve nijanse ružičastog, plavog i crvenog.

    Za kraj ovog dugog energičnog putovanja ostavljene su “Dođi u moj san” i “Žurka”. Unina karizma je dobivala na snazi sa svakom pjesmom, kao i njen sjaj u koji je na samom početku koncerta bilo teško proniknuti. Posljednja pjesma, koju su izveli na bisu, bila je “Glečeri“, istinski moćna pjesma i lirički i glazbeno, možda nešto najbolje što su ikada snimili, besprijekorno izvedena dok smo mislima plutali “odavde do okeana i mnogo dalje”.

    I time je, negdje oko ponoći, završila mala poslastica srijedom i osjećaj lijenog jutra u krevetu, a ja sam iz sanjive kafane KSET-a spremno zakoračila u hladnu zimsku noć.

    Muziku podržava