Beyoncé
Bazen vode, plesačice koje vise sa sajli, koreografiran vatromet, pokretni drveni ormari, rotirajući kvadar visok 15m – nedvojbeno možete pogoditi čiji sam koncert gledala prije par dana.
Kraljica entertainmenta Beyonce stigla je 18. srpnja u sklopu Formation turneje u Milano na stadion San Siro. Vijest o njenom dolasku došla je u veljači nakon nastupa s grupom Coldplay na Superbowlu na kojem je kostimima odala počast Crnim panterama što su neki prozvali antipolicijskim nastupom.
Koncert je otvoren hit-singlom “Formation” koji može biti varljiv; zvuči kao pop hit s masnim beatom, ali ako proučite tekst čut ćete kako uspijeva na dovitljiv i sarkastičan način referirati na svoje južnjačko podrijetlo, kovrčavu kosu i širok nos kao simbole crne rase (‘i like my baby hair afro’), albino ‘hejtere’ i svoj status u glazbenoj industriji.
Svojim dizalom je izašla na pozornicu, stajavši tamo ukipljeno dok publika vrišti. Hitna je intervenirala tri puta. Svakog entertainment ovisnika poput mene to može asocirati samo na jednog izvođača, ali o tome kasnije. Kostimi prate tematiku; naizgled običan crni bodi ima viktorijanske rukave i detalje, a čizme su militantske i visoke. Na već sljedećoj pjesmi “Sorry” Beyonce proziva mističnu ‘Becky with the good hair’, a na određene naglaske u pjesmi pojavljuje se vatromet. To se sve izdogađa u prvih 10 minuta koncerta i 50 tisuća ljudi na San Siru nestrpljivo čeka nastavak s nezaobilaznim mobitelima u zraku.
Beyonce spretno balansira između dvije krajnosti; emocionalno nabijenih balada (“1+1”, “All Night”, “Runnin”, “Me Myself and I”) i militantnih up-tempo pjesama nakićenih samoafirmirajućim porukama i girl powerom (“Run the World”, “Flawless”, “Feelin’ Myself”). Ove dvije varijante joj dobro pristaju, a treća varijanta su plesni megahitovi s jednim zajedničkim nazivnikom; seksom (“Drunk in Love”, “Naughty Girl”). Nakon tih pjesama dođe vam da zapalite cigaretu (srećom na stadionu ste pa smijete).
Smatram da su ti dijelovi nepotrebni i razvučeni i da ih izvodi u toj količini samo zbog izuzetno široke publike koju obuhvaća jednom stadionskom turnejom. Ovakve hitove poput “Baby Boy” prati odlična koreografija, ali često banalan tekst (‘Baby boy not a day goes by without my fantasy’). Kao plesačica, budnim okom pratim sve koreografije i mogu reći da stvarno samo plesači i ljubitelji plesa mogu ponegdje primijetiti razliku između Beyonce i profesionalnih plesačica koje ju prate.
Ako su vas na početku svladale emocije, bez brige; Beyonce se vraća s vjerojatno najagresivnijim pjesmama u opusu: “Don’t Hurt Yourself” (“who the f*ck do you think I is, you ain’t married to no average b*tch boy”) i “Ring the Alarm” (“I’ll be damned if I see another chick on your arm”). Glas je pojačan distorzijom ne bi li još uvjerljivije prenijela agresivnost. Ovaj je set poslastica za one koji preferiraju plesnu i up-tempo Beyonce.
Jedna zanimljivost koju sam primijetila u Diva koreografiji. Dosad su u jednom dijelu pjesme gdje se čuju pucnjevi izvodile korak koji simulira pucanje. Uslijed nedavnih ubojstava mladih crnaca u SAD-u promijenili su korak u jednostavno dizanje ruku u zrak (poznata gesta ‘Don’t shoot us’). Glazbeno osvježenje stiglo je u obliku prvog izleta u country stil, Beyonce nas zvukom vodi u svoj rodni kraj – Texas. Otvara set izvodeći “Daddy Lessons”; publika pljeskom drži ritam, trube odjekuju stadionom, a koreografija prati tipičan skakutav zvuk countrya.
Najemotivniji trenutak koncerta bila je izvedba Princeovog hita “The Beautiful Ones” nakon kojeg je samo otišla s pozornice, a stadion je preplavila ljubičasta svjetlost. Odzvanjao je “Purple Rain”, a publika je mobitelima osvjetljavala San Siro. U jednom trenutku sam se ponadala da će se Prince odnegdje pojaviti. Pozdravljam ovaj način posvete velikanu, Prince se ipak teško duplicira i ovaj jednostavan tribute je ispao genijalan.
Finalni set započinje pjesmom “Freedom”, njezinom politički najotvorenijom pjesmom dosad (“I break chains all by myself, won’t let my Freedom rot in hell, I’mma keep runnin’ ’cause a winner don’t quit on themselves”). Pjesma je postala jedna od himni Black Lives Matter pokreta, uz gostovanje odličnog Kendrick Lamara. Pjesmu izvode u bazenu ispunjenom vodom, bose, plešući buntovnu koreografiju koja konceptualno odlično prati poruku pjesme.
Koncert završava megahitom “Halo” na kojem se Beyonce vješto i graciozno poigrava zahtjevnim dionicama. Vokalna izvedba očekivano besprijekorna, plesačka također. Ukoliko niste voljeli njenu glazbu prije vjerojatno nećete ni sada ali mora joj se priznati titula trenutno najboljeg zabavljača glazbene industrije.
Bila sam skeptična hoće li nadmašiti prošli koncert u Zagrebu i debelo ga je nadmašila. Sinergijom vokala, efekata, koreografije i videoprikaza postigli su produkcijsko savršenstvo. Naravno, ukoliko ne volite efekte, ovo nije vaš koncert.
Glavni nedostatak je kao i uvijek, manjak spontanosti. Svaki pogled, rečenica i suza su iskoreografirani unaprijed. Također, bombardiranje efektima pomalo stvara dojam da gledate film, a ne koncert. Unatoč tome, te su stvari sastavni dio svakakog njenog koncerta i veliki perfekcionist poput nje to vjerojatno ne doživljava kao kritiku već kompliment. Tekst je ponekad banalan i američki nadobudan, ali s obzirom da pokušava obuhvatiti cijeli svijet u svoju formaciju to je očekivano.
Na početku sam spomenula da me samim izlaženjem na pozornicu podsjetila na nekoga. Vječite usporedbe s kraljem popa, njezinim idolom iz djetinjstva, mnogi su smatrali preuranjenima i nategnutima. Ovom turnejom apsolutno ih opravdava. U prilog tome ide i činjenica da je rasprodavši ovu turneju postala najveći ženski izvođač na svijetu što se turneja tiče. Kako bi rekla sama “Bey, Bow Down”.
Izvještava: Maja Kućar
