Još prije nekoliko godina kada je Balaševićev koncert u Zagrebu bio totalno apstraktan pojam i neizvediv događaj, Đole je u jednom od mnogobrojnih interviewa na pitanje kada će napokon doći i u Zagreb odgovorio da se on ‘u Zagreb ne želi vratiti na mala vrata’. Mislim da bi se većina od desetak tisuća posjetitelja sinoćnjeg koncerta složila samnom da se Đole u Zagreb i nije mogao vratiti ‘na mala vrata’, pa sve i da je htio.
Najbolji dokaz za to su zaglušujući euforični vriskovi koji su se obrušili na veliku dvoranu Doma sportova kada se Đorđe Balašević sinoć, nakon punih 12 godina, ponovno popeo na stage pred zagrebačku publiku. “Dobra večer, Zagrebe. Ovo nije moj stari, ovo sam ja!” kratko je Đole pozdravio publiku, a suze u očima koje su se lako mogle primjetiti na Đoletovom krupnom planu na dva video walla i glas koji je podrhtavao u prvim stihovima pjesme “Marim ja” odali su da ni njemu baš nije bilo svejedno. A suze su se mogle primjetiti na licima i u publici. To su, uglavnom, bila lica Đoletovih vršnjaka koji pamte zagrebačke koncerte od prije 20 godina, te lica tinejdžerki koje još nisu imale prilike prisustvovati njegovim koncertima u vlastitom gradu.
Najironičnije je to što znam puno starih Đoletovih fanova koji su ga neumorno i ritualno slijedili svakog prosinca u veće i manje gradove susjedne nam ‘dežele’, ali nisu sinoć željeli doći na koncert jer su Đoleta odlučili pamtiti kakav je bio na slovenskom koncertima koje je uredno otvarao s “Dobra večer, Zagrebe!” Ta ista rečenica izrečena u gradu kojem je, zapravo, i namijenjena, nekako počinje gubiti ono ‘posebno’ značenje koje se moglo iščitati ‘između stihova’ svake pojedine pjesme.
Sinoćnji bi se repertoar mogao nazvati ‘ziheraškim’, što je i razumljivo, ali ipak i pomalo razočaravajuće (iako mislim da nitko nije mogao realno očekivati da će čuti “Računajte na nas” ili “Tri put sam video Tita”!) Ipak, “Lepa protina kći“, “Slovenska”, “Devojka sa čardaš nogama” i ostale, pomalo neočekivane, pjesme bile su dovoljne da doslovno bace u trans desetak tisuća nostalgičnih ljudi.
Kaže Đole sinoć da bi ovakve koncerte mogli raditi ritualno, svakih 12 godina, pa da nam prijeđe u naviku. Mislim da bi se u tom slučaju vratila iz čiste znatiželje da vidim koliko je, zapravo, Balaševiću ta njegova publika vjerna ili je sve to skupa ‘samo fol’. Ne znam, ali sinoć se na koncertu sve činilo prilično stvarnim. Pričaj mi malo o patetici… ili nemoj. I nije, bar ne previše, jer smo na određenu dozu patatike od Đorda vec odavno navikli, a mnogi su ovisnici samo po nju i došli na koncert. Manje emotivan nego što se to moglo pretpostavljati (bar s moje strane), koncert je, već po običaju, trajao puna četiri i pol’ sata, a publika nije željela pustiti uigranu ekipu sa stagea niti nakon 2 poduža bisa! Na kraju se skoro sve pretvorilo u živi juke box, jer su na stage doslovno dolijetale glazbene želje, koje je Đole poslušno i ispunjavao, nekako ne želeći te večeri nikog razočarati. Čak je i nekoj djevojci u prvim redovima (za koju je rekao da izgleda tužno čak i za vrijeme najveselijih pjesama) poklonio svoj ručni sat! I onda neka netko kaže da Đole sinoć nije dao sve od sebe! Što se tiče poklona, ni publika njemu nije ostala dužna, pa se tako u njegovim rukama našlo čak i par mandarina i – mali bijeli zec!
Kako bi ispunio što više želja, Balašević je svoje poznate govorancije između pjesama sveo na minimum. Jedino je uporno ponavljao kako je on ‘u Zagrebu ipak samo stranac’, na što je publika reagirala urnebesnim skandiranjem “Zagreb te voli”, koje se proširilo čitavom dvoranom.
Ono što nikako ne mogu oprostiti Đoletu je uporno podilaženje publici, koje je sinoć poprimilo oblik povremenog ‘prepjeva’ pojedinih pjesama s ekavice na ijekavicu, ili pojavljivanja imene hrvatskih gradova u pjesmama gdje im, inače, nije mjesto. Svima onima koji sve ovo nisu doživjeli sve su riječi ionako suvišne, jer se neke stvari jednostavno ne daju pretočiti u riječi. Takvi imaju svoju šansu još večeras, iako će se mnogi koji sve to jučer doživjeli danas vratiti po još. Svima onima koji su svemu ovome svjedočili reći ću još samo: “Jednom su sadili lipu”, “Ostaje mi to što se volimo”, “Ringišpil”, “Divlji badem”, “Prva ljubav”… Niz nastavite sami.
