Seriju od čak tri koncerta sa zborom i orkestrom u zagrebačkom Lisinskom jedan od najvećih Ex-Yu bendova Bajaga i Instruktori započeli su sinoć nastupom za pamćenje pred rasprodanom dvoranom; u nedavnom intervjuu s Bajagom saznala sam da im je ovo, nevjerojatno, prvi put da nastupaju na slavnoj zagrebačkoj pozornici.
Obožavatelji raznih generacija koji su to postali nekad u posljednjih gotovo 40 godina rada tako su dobili priliku uživati u jedinstvenim verzijama hitova iz svih faza karijere koje su, zahvaljujući orkestru, dobile sasvim novu boju.
Pod dirigentskom palicom maestra Josipa Cvitanovića, orkestar je, bez Bajage i Instruktora na pozornici, koncert započeo pjesmom „Nije loše biti čovek“ koju je Bajaga radio za istoimeni film Dušana Kovačevića. Ubrzo se pojavila i rock grupa večeri koja je publiku živahno pozdravila. Samu publiku su pak činili razni ljudi raznih godišta, no ipak ponajviše oni koji su bili tinejdžeri ili studenti u vrijeme kada je Bajaga bio na vrhuncu karijere. Stoga ni ne čudi šta je prava žurka u Lisinskom (u kojem nikad nisam sigurna jesam li uštogljena ako ne ustanem ili moram glumit gospođu i usidrit se na svom mjestu) počela uz “Godine prolaze”, kada su aplauzi odjekivali dvoranom. Među pjesme koje su publiku digle na noge spadale su naravno i “Sa druge strane jastuka”, “Život je nekad siv, nekad žut”, “Dvadeseti Vek“ “Plavi safir”, “Vesela pesma“, pa medley “ Moji drugovi/Darja“… Stvari koje su publiku vratile u doba zadimljenih kupea u vlakovima te dana i noći provedenih na cesti bile su “Ruski voz“ i meni omiljena “442 do Beograda“, a parovi su se zaljubljeno ljuljuškali na “Zažmuri“ i za vrijeme “Odkad tebe volim“, po mom mišljenju jedne od najvećih domaćih ljubavnih pjesama. Da stvari budu romantičnije i da se vratimo u doba plesnjaka po kulturnim centrima u osamdesetima, vizualni efekti ‘išarali’ su dvoranu Lisinskog točkicama pretvorivši je tako u nešto nalik zvijezdama koje budno paze na zaljubljene.
U nekom dijelu koncerta Bajaga se prisjetio kako je svoj prvi samostalni koncert imao u čuvenom Kulušiću u Zagrebu 1984. godine i kako su mnogi obožavatelji koji su tada bili na koncertu možda sinoć došli i u Lisinski – a po zanesenim izrazima lica starijih generacija koji su mislima bili negdje daleko od Lisinskog, rekla bih da se zaista pronašlo i takvih. Da, sinoćnje pjesme oživjele su duh osamdesetih i mnoge vratile u ono doba kad je Kulušić žario i palio. Čudno mi je što se i sama osjećam nostalgičnom za tim vremenima, vremenima u kojima se nisam ni rodila. Čini mi se da je i žilavi Žile bio izrazito ponesen tom, na momente gotovo opipljivom, emocijom; odjeven u majicu na kojoj je pisalo “I Love Zg“, pjevao je i urlao jednako žestoko i živahno kao i, vjerujem, te davne ’84 u Kulušiću.
Osvježenje je došlo u vidu pjesama “Daljina, dim i prašina” i “Ruža vetrova”, kojima novo ruho stoji kao saliveno. Nekoliko pjesama bend je odsvirao i samostalno. Povremeno bi se zaboravio koji stih, što se ne može zamjeriti ni puno mlađima od Bajage, a i publika je spremno uskočila u pomoć. Jedan od većih momenata sigurno je bio i onaj kada se izvela “Buđenje ranog proleća”, i to u sjajnoj kombinaciji s posebnom gošćom, opernom pjevačicom Sandrom Bagarić.
Instruktori su, bogme, svirali gotovo pa tri sata – na bisu su išle neizostavne “Tišina“ i “Tamara“. Sve je, naprosto, zvučalo i izgledalo baš onako kako su to zamisli i glazbenici i publika, koja će, sasvim sigurno, ovu večer dugo pamtiti. Promatranjem brojnih lica u publici, onih manje i onih više naboranih, moram zaključiti da ovaj koncert nikoga nije ostavio ravnodušnog, ali i da nemam straha za duh Kulušića: njega će na životu održati moje i mlađe generacije, baš ovako kako su nas sinoć podučili Instruktori.
