Andrea Bocelli
“Kad bi Bog pjevao, zvučao bi gotovo kao Andrea Bocelli!” izjavila je jednom prilikom Céline Dion ne skrivajući svoje divljenje vokalnim mogućnostima slavnog talijanskog tenora koji se nakon više od 3 godine vratio u Arenu Zagreb. Još jedan dokaz kako Andrea voli Zagreb je i to što smo jedini u regiji koje će ga ugostiti. Točno u 20 sati uslijedila je najava organizatora kako koncert počinje za 10 minuta i da je podijeljen u 2 dijela sa stankom od 20 minuta te kako je zabranjeno fotografiranje s korištenjem blica i video snimanje.
Tijekom tih 10 minuta smo se upoznali s projektom zaklade Andrea Bocelli: Voices of Haiti i vidjeli najavu za film “The Music Of Silence” koji je baziran na njegovom životu i koji je dio hrvatske publike već imao priliku vidjeti u dvorani Lisinski.
Koncert započinje izvedbom “Zbora židova” Zagrebačke filharmonije i akademskog zbora “Ivan Goran Kovačić” pod ravnanjem maestra Marcella Rote. Nakon gromoglasnog pljeska na pozornicu stupa osoba radi koje smo svi ovdje. Samozatajni Andrea Bocelli. Čuje ovacije, osmjehuje se i čeka da se publika smiri kako bi mogao započeti. Sjedim i čekam kao ozeblo sunce jer sam kartu kupila gotovo čim je koncert najavljen no moje sunce nije došlo i nisam se ugrijala. Zašto pitate se? Radi uvijek iste priče – ozvučenje. Ponovno nije bilo na razini događaja. Jednostavno je nedopustivo da jedan takav tenor zvuči umorno ili čak i bolesno i to ne svojom krivicom. No kako ovaj izvještaj ne bi prerastao u rant o ozvučenju vratimo se na koncert.
Prvi dio koncerta bio je posvećen opernim arijama i klasičnoj glazbi poput “La Donna è Mobile”. Pozornicu je dijelio sa sopranisticom Mariom Aleidom Rodriguez i flautistom Andreom Griminelijem. Voljela bih vam napisati kompletan popis skladbi koji su izveli no kako zbog kvalitete ozvučenja to nisam u mogućnosti ne bih se željela upuštati u pogađanje. Jedno je sigurno. Prvi dio koncerta završio je duetom Andree i Marie “Brindisi” iz Traviate. Identično kao prije 3 godine, samo što je tad na Marijinom mjestu bila naša Lana Kos.
Nakon pauze pod kojom sam dosta glasno negodovala o ozvučenju je krenuo drugi dio posvećen nešto modernijoj glazbi. U moderni svijet su nas uveli zbor i orkestar s glazbom Nina Rote i Enia Morriconea. Bocelli se vratio na pozornicu i izveo “O Sole Mio”, “Maria” iz mjuzikla “West Side Story”. U jednom trenutku najavljuje hrvatsku superstar s kojom ima čast dijeliti pozornicu i stiže nam Vanna.
Ne bih htjela ulaziti u to koliko je ona superstar i neupitne su njene vokalne sposobnosti, no ona ipak nije u rangu jednog Bocellija. Pogotovo smo se u to uvjerili za vrijeme njihovog dueta “Canto De La Terra”. Moje osobno mišljenje je da je na njenom mjestu trebala ponovno biti Lana Kos ili možda netko poput Renate Sabljak, Sandre Bagarić, a zašto ne čak i Josipa Lisac, pa da Josipa i Bocelli zajedno otpjevaju “Ave Mariu”.
Za kraj nam je otpjevao “Nelle Tue Mani” (Now We Are Free), “Con Te Partiro” s Mariom Aleidom Rodriguez i pozdravio nas u Pavarotijevom stilu s “Nessun Dorma” . Tijekom cijelog koncerta bila su postavljena 3 video zida. Na centralnom su bile projekcije Italije, spotova i razne kompilacije.
Sve u svemu, ovo je bio dobar koncert unatoč problemima s ozvučenjem, no ipak nije nadmašio prošli nastup u Zagrebu, a rekla bih da ga nije ni dostigao. Bocelli uvijek nastupa na jednoj vrlo visokoj razini, daje sve od sebe, ali da nam nije stiglo proljeće u Zagreb ovaj koncert vas ne bi ugrijao ni otopio onaj snijeg. Ako ste kojim slučajem bili na koncertu prije 3 godine i na ovaj niste mogli ići iz nekog razloga nemojte se žalostiti jer ste, a i više već vidjeli i čuli.
