André Rieu u Areni Zagreb: Glazba birana srcem

Prošlo je pet i pol godina od prvog gostovanja André Rieua u Areni Zagreb kad sam se s njim i ja po prvi put susreo uživo. Pamtim taj show kao predivan spektakl koji je sad trebalo konačno ponoviti. I to se dogodilo jučer na podjednako jak način.

Sam dolazak do Arene i nije prošao najbolje. Budući da je jučer/ovaj vikend i Black Friday, spoj toga i koncerta u Areni stvorio je nevjerojatan prometni kolaps gdje su auti stajali jedno duže vrijeme na Jadranskoj aveniji sa svih strana, pa sam se na trenutak zabrinuo da neću stići na vrijeme. Ipak, kako sam snalažljiv, uspio sam se probiti, parkirati van Laništa i lagano kratkom šetnjom doći na vrijeme.

Kad smo kod dolaska na vrijeme, mnogi to nisu uspjeli, pa kako je koncert počeo točno u zakazanih 20h, tako je André na velikim ekranima prikazivao ljude koji su kasnili i pitao se da li je to uvijek tako u Zagrebu. S obzirom na to da se ista situacija dogodila i nakon pauze, jasno je bilo da mu je dojam i više nego točan…

Vratimo se mi ipak na glavnu temu i na kralja valcera i njegov Johann Strauss Orchestra. Ulazak je bio spektakularan jer su svi prolazili kroz publiku do same bine. Već se tu vidjelo da je publika poprilično raspoložena i da će ovo biti još jedna noć za pamćenje za mnoge.

Priča o Andréu u ovom smislu počela je 1987. kad je iz svog Maastricht sa Stradivarijevom violinom u rukama okupio mali dvanaestero člani orkestar i krenuo muzicirati po svijetu. Malo po malo, orkestar se povećavao, pa tako današnji cijeli ansambl ima oko 60 članova, a brojeći i sve popratne ljude na turneji, ta brojka promašuje 100. Naravno, nije uvijek glatko išlo, u jednom trenutku je bio i blizu bankrota zbog pozornice koja je bila kopija Schönbrunna, ali za sve takve podatke, najbolje je pogledati nedavni intervju koji je imao za našu nacionalnu televiziju.

Ono što ga je istaknulo među sličnim projektima je njegov humor, smisao za biznis i emocija, jer sve što radi, radi iz srca. I jučer nam je pričao da je svakog člana svojeg tima birao srcem jer mnogi znaju odlično svirati. I to se jednostavno osjeti jer baš djeluju kao ekipa koja se prvenstveno dobro zabavlja, pa svoju zabavu dalje prenose na publiku za koju sviraju.

André je pravi showman i tu mu nema ravnog. Mnogo priča između pjesama, pa je kao pravi profesionalac ‘posudio’ Ivu Šulentić da prevodi što on govori za one koji ne znaju engleski jezik. Tu se jasno vidi da je ovaj show program isplaniran do najsitnijeg detalja, pa stoga i ne može biti nikako drugačije nego spektakularno.

Već u početnim pjesmama s vrha Arene je počeo padati snijeg da pojača ugođaj glazbe odsvirane s bine. Snijeg je padao i padao, svima je bilo smiješno, pa čak i onima koji su bili skroz zameteni tom bijelom stvari (pretpostavljam da je stiropor bio u pitanju). Pred kraj nastupa pali su i baloni, tako da je publika, osim neprestanog pljeskanja i plesanja bila i u ovakvoj akciji.

Sam nastup je bio podijeljen u dva dijela… Ok, bolje reći tri dijela. Prvih sat vremena je prolazio nešto klasičnijom formom svojeg glazbenog opusa gdje su se redali njegova tri tenora, a zatim i tri sopranistice od kojih su neke imale i solističke izvedbe. Drugi dio programa bio je dosta vezan za Berlin Comedian Harmonists, šesteročlani ansambl koji je svojevrsni revival originalnog ansambla koji je bio vrlo uspješan između dva rata, a koji je tada razdvojen jer su polovica njih bili Židovi.

Taj dio je već bio nabijen emocijama i dobrom zabavom, jer su dirigent i prva violina držali kontrolu i nisu popuštali niti najmanje. Ako su ta dva sata bili odlični, ne znam što bi rekao za završetak koji je iz pjesme u pjesmu dizao ritam, te više nitko nije sjedio na svojim mjestima, dok se veći dio ljudi s partera, kao u maniri rock koncerata, spustila skroz do bine i plesala pred samim orkestrom.

“Na lijepom plavom Dunavu” je rasplesao publiku, “Radetzky March” ju dodatno razdrmao, a tad, što je Rieu više govorio da je ovo zadnja pjesma, to je publika glasnije odgovarala da nije… Pa su se tako redale mnoge popularne pjesme poput “Tutti Frutti”, “Can’t Help Falling in Love”, a sve je ovaj put završilo s pjesmom “Marina” Rocca Granate. Možda je samo nedostajala jedna naša pjesma kao što je na prošlim gostovanjima odsvirao “Dobro mi došel prijatel”, ali vjerojatno nije htio ponavljati tu pjesmu.

Tih dva sata i četrdeset minuta prošlo je u hipu, prava zabava kojoj se dizao tempo iz pjesme u pjesmu, s odlično raspoloženom publikom, te Rieuom i orkestrom spremnih maksimalno ju zabaviti, tako da vjerujem da nitko nije otišao doma neraspoložen, već svi s velikim osmjehom na licu.

I upravo je to ono što Rieu govori i poručuje. On bira svoje glazbenike sa srcem, kao što bira i samu glazbu, pa kad je tako, lagano prenosi to i na publiku koja je pred njim. Ako je publika toliko otvorenog srca kao što je jučerašnja bila u rasprodanoj Areni, jasno je da je suradnja izvođača i ljudi ispred njih jedinstvena.

Odlično mi je bilo prije pet godina, odlično mi je bilo i sad, pa ne treba čuditi da jedva čekam neki ponovni susret s ovim orkestrom jer znam da ću tu večer provesti u vrhunskoj zabavi.