John Malkovich + Anastasija Terenkova + Varaždinski komorni orkestar
KD Lisinski odlučila je novu sezonu otvoriti bombastično sa zvučnim imenom glumca Johna Malkovicha. Subotnja večer 7. listopada ispala je vrlo dobro: red klasike s Varaždinskim komornim orkestrom uz djela Bruna Bjelinskog, Mozarta i Elgara te završni dio s Malkovichem koji je uz pratnju orkestra izveo dio jednog teksta Ernesta Sabata.
Pozornicu je prvo zauzeo Varaždinski komorni orkestar predvođen kornistom Radovanom Vlatkovićem, a izveli su Concertino za rog, čelestu, gudače i udaraljke Bruna Bjelinskog. Nakon toga je slijedila Serenada za gudače u e-molu, op. 20 Edwarda Elgara koja je bila vrhunac instrumentalnog dijela koncerta jer nas je atmosferno najbolje pripremila za Malkovichev recital. Nakon Serenade izveden je Mozartov Drugi koncert za rog i orkestar u Es-duru, KV 417. Iako je Mozartovo djelo bilo prelepršavo za ono što slijedi, kroz njega se na najbolji način mogla demostrirati Vlatkovićeva superiornost u sviranju roga. Pošalica ostavljena za kraj bila je jedna kompozicija izvedena na rogu napravljenom od dugačke gume s lijevkom na kraju. Vlatković nam je na intervjuu održanom nakon koncerta otkrio da je princip sviranja na gumi ili na pravom rogu isti.
Nakon pauze, kad su svi posjetitelji ponovno zauzeli svoja mjesta u rasprodanoj dvorani, svjetla su se ugasila do potpunog mraka. Fotografiranje je bilo u potpunosti zabranjeno, nitko nije pričao, a s pozornice nije dolazio nikakav zvuk. Nije postojalo ništa. Odjedanput smo čuli poznati glas kako govori “jednog ljetnog dana 1947. godine prolazio sam pokraj Majskog trga…“. Malkovich se lagano kretao prema sredini pozornice, dok je pijanistica Anastasya Terenkova zauzimala mjesto za pianom i počela vrtjeti prve partiture. U dvadesetak minuta nastupa mora da se izmijenilo dvadesetak partitura! Kako je Malkovichevo pripovjedanje dijela knjige “O junacima i grobovima” nazvano “Izvještaj o slijepima” teklo, tako se glasnoća i dinamika izvedbe Terenkove i pratećeg orkestra povećavalo. Rasvjeta je bila zagasita, a izvedba uznemirujuća.
Malkovich je uz (padaju mi sad ova dvojica na pamet) Billa Murraya i Christophera Walkena, jedan od onih glumaca koji su napravili od sebe kult jednostavno se ne bojeći raditi stvari drukčije. Kao američki kazališni i filmski glumac, redatelj, producent i modni dizajner, jedan je od rijetkih s holivudske A liste kojega možemo zamisliti u ulozi naratora Fernanda Vidala Olmosa, pomahnitalog lika koji je opsjednut slijepima. “Tako sam razradio niz teorija. 1. Bog ne postoji; 2. Bog postoji i nitkov je; 3. Bog postoji, ali ponekad spava: njegove more su naš život” samo je jedan dio iz njegovog monologa, koji savršeno pristaje uz Malkovicha. Prilikom svoje izvedbe nije bio ništa manje lud ili na rubu nego što je to bio, recimo, u filmu “Spaliti poslije čitanja”. Tek pred kraj izvedbe, kad je Olmos na neki način pomiren sa sudbinom, glasnoća izvedbe se stišala i koncert je uz gromoglasan aplauz završio.
Većina posjetitelja nije bila zainteresirana za razgovor koji je slijedio s Malkovichem i Vlatkovićem te su napustili dvoranu. Malkovich nam je odao da je nastupio u svojoj odjevnoj kreaciji i da se teorija o njegovom hrvatskom podrijetlu mijenja gotovo svakim danom. Rekao je da Sabata nikad nije sreo, ali je primio pismo od njega kad je planirao ekranizirati knjigu “O junacima i grobovima”.
I, najvažnije: upitan kakva veza postoji između glazbe i filma, odgovorio je da se nijedna umjetnost ne može mjeriti s glazbom. Eto, nema do muzike.
