Iza Watersovog ‘Zida’

13679

Roger Waters – basist, pjevač i kreativni genij Pink Floyda – predstavit će 13. travnja u Areni Zagreb svoje životno djelo “The Wall“. Puno je tekstova napisano o samom spektaklu, no malo je koji zavirio (doslovce) u, ispod, oko i iza veličanstvenog ‘Zida’.

Do 15. rujna 2010. godine, show je posjetio svega pet gradova: 1980. i 1981. održan je sveukupno 31 nastup u Los Angelesu, New Yorku, Londonu i Dortmundu (što su bili posljednji nastupi Watersa s Floydima), a 1990. izveden je u Berlinu u čast rušenja Berlinskog zida. Kako je “The Wall Live” prva prava turneja, upoznat ćemo se sa čitavim projektom iz jedne druge, ne manje bitne perspektive.

Iako se službeno vodi u diskografiji Pink Floyda, “The Wall” je oduvijek bio djelo Rogera Watersa zbog kojeg je pokojni Richard Wright tada napustio bend. Waters je autor većine pjesama, David Gilmour supotpisuje tri s tim da je “Comfortably Numb” upala na album kao demo snimka s Gilmourovog solo prvijenca.

U svojoj samoj biti riječ je o konceptualnom albumu, gotovo rock-operi o mladiću Pinku (uvelike baziranom na samom Watersu), njegovim životnim traumama i pratećim halucinacijama koje na koncu dovode do otuđivanja od svijeta i ljudi.

Puno prije nego što su pjesme za album (objavljen je 1979.) uopće snimljene, Waters je kontaktirao animatora Geralda Scarfea i arhitekta Marka Fishera, starog znanca s prethodne turneje Floyda, prezentirao im svoje ideje i dao im zadatak da njegove vizije provedu u stvarnost, odnosno u najveću rock predstavu na svijetu.

Mark Fisher vjerojatno je najgenijalniji ‘glazbeni arhitekt’ iza kojeg stoje najvažnije i najatraktivnije pozornice na svijetu: autor je pozornica za The Rolling Stonese, čuvena ‘The Claw’ grupe U2 njegovo je djelo, jednako kao i pozornica grupe AC/DC s maketom parne lokomotive u prirodnoj veličini. Osim što je autor i pozornice za Live 8, kreirao je i pozornicu za ceremoniju otvaranja i zatvaranja Olimpijskih igara u Pekingu 2008. godine.Očito je Roger Waters još prije 30 godina nanjušio potencijal koji se krije u Fisheru, a ovaj je njegovo povjerenje opravdao u više navrata.

Prvotna Fisherova zamisao bila je napraviti cirkuski šator dovoljno velik da se u njega može smjestiti cjelokupna pozornica sa zidom. Mnogi su tada govorili da je zbog kompleksnosti i glomaznosti čitavog projekta nemoguće poći na turneju, no Fisher smatra kako problem nije bio tehničke, već financijske prirode.

“Trebao nam je jedan dan da sve raspakiramo i postavimo, no problem je bio u ulaznicama. U ono vrijeme, ulaznice za bilo koji koncert nisu iznosile više od 12 američkih dolara (današnja protuvrijednost oko 65 kuna), dok je danas prosječna cijena ulaznice oko 35 dolara (oko 180 kuna). Show je tada koštao 2 milijuna dolara, a današnja produkcija iznosi oko 60 milijuna dolara. Prosječna cijena ulaznice za “The Wall Live” iznosi 117 dolara, a očekujemo zaradu od oko 257 milijuna dolara” objasnio je Fisher odluku o neodlasku na turneju prije 30 godina.

Kada je prije dvije godine dogovorena turneja 2010./2011., tehnički dizajner Jeremy Lloyd i Fisher proveli su jako puno vremena proučavajući skice stare pozornice očekujući da će morati napraviti sve drugačije. Dosta su vremena analizirali i pozornice grupa U2 i AC/DC prije nego su došli do zaključka da zapravo ne mogu ništa radikalno promijeniti.

Muziku podržava

A koliko je današnji show sličan onome otprije 30 godina dovoljno govori podatak da su filmaši Sean Evans i Andy Jennison pregledavali stare bootleg snimke kako bi se podsjetili na koji način prezentirati filmove na zid. Istina, više nemaju 35 mm projektore već digitalne koji mogu projicirati sliku na svaku ciglu pojedinačno.

“Treba naglasiti da je današnji ‘The Wall’ samo preslika onoga iz 1980. Svaka komponenta je ponovno napravljena, no sve se radi i sve funkcionira na posve identičan način. Od najmanjeg vijka do činjenice da nam komponente radi ista tvornica koja nam ih je napravila prvi put” kaže Fisher.

Postoje dvije pozornice na različitim visinama koje su odijeljene zidom jedna od druge: ona veća (glavna) vidljiva je kroz ‘pukotinu’ u zidu, a ona manja nalazi se ispred zida i skrivena je do prve polovice koncerta.

Ključni element čitave predstave je zid. Ne samo kao simbol otuđenosti, već i kao čudo tehnike koje pomaže gledateljima pratiti radnju (pukotine u njemu otvaraju pogled prema bendu, površina od gotovo 700 četvornih metara služi za projekcije…).

Sam zid dug je oko 73 i visok oko 12 metara. Jedno od prvih pitanja koje će si svaki posjetitelj postaviti bit će koliko ima cigala u tom zidu? Točan broj varira između 346 i 424, s tim da ih je u središtu 30 metara širokog centralnog dijela pozornice uvijek 245, a ostatak se uzdiže od ruba prema krovištu dvorane. Te rubne dijelove autori (malena vojska britanskih arhitekata, glazbenika i američkih filmskih stručnjaka) od milja zovu ‘ramparts’.

Svaka cigla visoka je nešto manje od jednog metra, a široka oko metar i po. Cigle se proizvode u Pennsylvaniji i načinjene su – baš kao i originalne iz 1980. – od kartona. Isprobavani su različiti materijali, čak i plastika, no najzahvalnijim se pokazalo prvotno rješenje: jedina je razlika što su današnje cigle ‘naborane’ i ‘ojačane’ kako bi dobile na čvrstoći, a samim time su i puno teže nego što se može na prvu ruku pretpostaviti.

Cigle su šuplje, a strane su im obojane u bijelo i gotovo da imaju akrilnu teksturu. Ako ćemo vjerovati informaciji iz backstagea nakon otvaranja turneje u Torontu – ne mirišu baš najugodnije. Kojim su sve kemikalijama premazane nije poznato, no zna se da su otporne na vatru i da se brzo suše.

Originalne kartonske cigle (koje više ne postoje ni kao dio glazbene memorabilije jer su spaljene) mogle su se spljoštiti radi lakšeg transporta, no s ovima to nije moguće. Upravo je njihova čvrstoća kumovala težini što je zadavalo prilično glavobolja dvojici ljudi najzaslužnijih za postavljanje pozornice.

Zid se na kraju koncerta urušava, a ako koja cigla padne u publiku, doista bi mogla nekoga i ozlijediti. Za vrijeme proba u kolovozu prošle godine, zid je rušen 18 puta i svega nekoliko cigala je odlutalo od predviđene putanje. Ipak, vjerojatnost da cigla zaluta u publiku je izuzetno malena: udaljenost između prvih redova i pozornice je najmanje dva metra, a dvadesetak oku nevidljivih tehničara pomno pazi na svaki detalj. Dovoljno su blizu da mogu napraviti i živi štit ako procijene da rušenje neće ići po planu.

Prije svakog rušenja, zid treba podići. Jednu od glavnih uloga igraju ‘ramparts’, fiksirani dijelovi na rubovima pozornice koji stoje ondje od samog početka predstave. Nisu sve pozornice i dvorane jednake veličine, pa ti dijelovi moraju biti iznimno prilagodljivi kako bi se između njih mogla uglaviti sredina zida koja u svakoj dvorani mora biti identična i funkcionirati besprijekorno kako za potrebe glazbenika, tako i za potrebe projekcija (površina mora biti što ravnija, odstupanje u dubinu smije biti najviše 1 inč, odnosno 2,54 centimetara, dok najveći razmak između pojedinih cigala smije iznositi oko 15 centimetara).

Kako se podiže zid? Ispod pozornice i ispod samog zida nalazi se postrojenje kojeg se ne bi posramila ni Lucasova Zvijezda smrti. Sve je prepuno žica, dizala, hidraulike, uređaja i raznoraznih čudesa; dolje su čak i evakuacijski tuneli u slučaju nepredviđenih okolnosti. No zid se ipak podiže ručno.

Svaka cigla je numerirana što znači da svaki put ide na isto mjesto. 14 tehničara u crnoj odjeći i s fantomkama na glavi (prepoznat ćete ih kao barjaktare u “In the Flesh?”) nalazi se iza zida i slažu red po red, odozdo prema gore. Imaju na raspolaganju pet dizala s platformama i nekoliko puta idu gore-dolje, dok sve cigle nisu na svome mjestu.

Slaganje cigala prati 10 teleskopskih stabilizatora koji izlaze iz poda i prolaze kroz unutrašnjost svake cigle osiguravajući tako stabilnost cjelokupnog zida. Kad se jedna cigla postavi, stabilizator se podigne za njezinu visinu.

Ti stabilizatori imaju glavnu zadaću i pri rušenju zida: na njihovom završetku nalazi se mali pneumatski čekić koji pri spuštanju udari unutrašnjost svake kutije izbacujući je tako iz zida: dio cigala na svojoj putanji ruši prema publici, a dio na drugu stranu kako bi se dobila prihvatljiva ravnomjerna hrpa s obje strane zida (i očito izbjeglo učenje teorije kaosa).

Kako show odmiče i približava se kraju prvog čina, zid se podiže, slijedi polusatna stanka nakon koje Waters i ostatak benda izvode “Hey You” i “Is There Anybody Out There?” u potpunosti odvojeni od publike, iza zida.

“Zid koji razdvaja publiku od benda simbolički predstavlja razdvojenost od vama bitnih stvari” pojasnio je Waters i dodao kako je njemu osobno najdraži dio predstave izvedba “Nobody Home” u hotelskoj sobi koja se poput srednjovjekovnog mosta spusti iz zida.

Nakon “The Trial”, na samom kraju koncerta, zid se urušava. Osoba zadužena za pravovremeno urušavanje zida je Mark Fisher glavom i bradom koji je istu radnju do početka ove turneje napravio sva 32 puta, no tek je na probama pred turneju prvi put vidio kako to izgleda iz publike.

Osim samog zida, dojmljivi elementi bile su i divovske napuhane lutke učitelja, supruge, majke i svinje koja lebdi nad publikom. Dizajn im se nije značajnije promijenio, jedino su postale pokretljivije nego prije tri desetljeća: umjesto dva motora koja su ih njihala gore-dolje, lutke (izuzev svinje) danas imaju 12-14 zglobova, poput kakvih divovskih marioneta kojima upravlja računalo preko žičanih kablova.

Pamti se i otvaranje koncerta kada se na kraju pjesme “In the Flesh?” maketa zrakoplova Junkers Ju-87 (poznatijeg kao Štuka) obruši preko cijele dvorane i završi u zidu što je kulminacija iznimno zahtjevne pirotehničke točke. Za pirotehniku, eksplozije, dimne zastore i slične radnje zadužen je Mark Grega koji otkriva kako je Waters htio nešto spektakularno i dosad neviđeno, nešto što nitko nikada nije napravio.

Čak štoviše, otvaranje koncerta postalo je toliko impresivno da su ga prozvali ‘the opening finale’: na većini koncerata upotrijebi se između 300 i 400 pirotehničkih sredstava; ovdje se samo u uvodnoj pjesmi upotrijebi 730.

Sada ćemo opet podsjetiti da su kartonske cigle nezapaljive, za što postoji jako dobar razlog. Nakon ovakve spektakularne scene uvijek postoji mogućnost da se negdje pojavi plamen. Prije 30 godina u Los Angelesu došlo je do požara kojeg su izazvale iskre nakon rušenja zrakoplova, no situacija je brzo stavljena pod kontrolu. Doduše, jedan dio publike počeo je paničariti, dok je onaj drugi bio puno opušteniji (čitaj: napušen) pa je mislio da je i to dio predstave.

Sean Evans, Richard Turner i Andy Jennison bili su uz Watersa zaduženi za izbor i prilagodbu animacija i grafika. Gerald Scarfe radio je originalne animacije, no tehnologija je toliko napredovala da se pojavio problem kako uklopiti nove ideje u njegova rješenja, a da se pritom ne izgubi kontinuitet i izbjegne stilska različitost. Prepoznatljivi simboli, čekići koji marširaju, kao i tekućina nalik krvi bili su previše realistični u novom ruhu i ma kako spektakularno životno izgledali, nisu se uklapali u kontekst.

Stoga su morali biti prilagođeni, a što je sve moguće napraviti s pravom tehnologijom u pravim rukama zorno demonstriraju dvije vizualno najzahtjevnije pjesme “Run Like Hell” i “Waiting for the Worms” koje vrhunski isprepliću nove i originalne animacije.

Treba naglasiti da cjelokupna oprema, svi uređaji i projektori kojom se vizualno prati “The Wall” nisu uopće postojali do 2006. godine. Dakako, projekcije nisu ograničene samo na površinu zida, iznad pozornice je i kružni ekran promjera 9 metara.

Gotovo svi novi vizualni dijelovi rađeni su za tzv. 4D projekcije. Što je to i kako funkcionira? Pokušat ćemo objasniti što je jednostavnije moguće: postoje tri dimenzije oko kojih se svi slažu (visina, širina i dužina), dok je četvrta prostor-vrijeme.

Zamislimo klasični trodimenzionalni prikaz kocke na papiru. Vidimo prednju plohu koja nam govori o širini i visini, vidimo plohu sa strane koja govori o dubini, a vidimo i gornju plohu koja spaja dubinu i širinu. Papir je – grubo rečeno – dvodimenzionalni medij i premda zapravo vidimo samo dvije dimenzije kocke (visinu i širinu) naš mozak sliku percipira kao trodimenzionalnu. Dakle, treća dimenzija nije ‘prava’, već je mi samo tako interpretiramo.

Ono što je 3D projekcija za 2D prostor, 4D projekcija je za 3D prostor samo što se sada uvodi komponenta vremena: zamislite trodimenzionalnu kocku koja rotira na zaslonu računala: ima širinu, visinu i dužinu, no samo rotiranje kocke mjeri se jedinicama vremena.

U slučaju “The Walla” 4D projekcije stvaraju osjećaj pokreta u prostoru; najsličnija usporedba je umjetnost 4D mappinga koja se mogla vidjeti i kod nas: najčešće je riječ o 3D projekcijama na zgradama, kućama i slično.

Kako se iza ovakvih uradaka kriju sati i sati rada na optici, renderiranju, animacijama i koječemu sve ne, kao najveći problem Turner navodi usklađivanje čitavog sustava zaduženog za projekcije. Pet od ukupno petnaest projektora rezolucije 8.560×1.080 piksela zaduženo je za zid, a jedan za ekran iznad pozornice i svi moraju raditi besprijekorno u ritmu, kako međusobno, tako i s glazbenicima na pozornici, ozvučenjem, rasvjetom, specijalnim efektima

Čovjek koji drži sve na okupu, uz dodatak odjela zaduženog za ozvučenje i rasvjetu (što je na ovom koncertu doista jednostavniji dio posla), zove se Mike McKnight i on je nevidljivi dirigent koji vodi show od početka do kraja. Baza mu je računalima krcata kabina lijevo od pozornice, a njegov se posao može jednostavno opisati kao koordinator tehnike, projekcije, rasvjete, ozvučenja i pirotehnike. Zahvaljujući njemu, koncert mora teći glatko i sinkronizirano.

Sam priznaje da ima playbacka i da koncert nije u potpunosti odsviran uživo: “Postoje određeni dijelovi koji su unaprijed snimljeni, no bend svira uz matricu. Kada bih ih utišao itekako biste primijetili da nedostaju. U pravilu su snimljeni određeni orkestralni aranžmani i dio specijalnih efekata, no glavni instrumenti kao i svi vokali idu apsolutno uživo.”

Osim navedenog, zadaća mu je sinkronizirati vizualni dio s glazbenim. Često se dogodi da bend ubrza, preskoči dio pjesme ili nastavi pratiti Rogera koji je odlučio improvizirati, a tog trenutka McKnight mora prilagoditi sliku sa zvukom što je sve samo ne jednostavno. “S te strane, računala su ravnopravni dio benda” kaže McKnight.

U njegovom svijetu ništa nije prepušteno slučaju: backup koncerta čuva na šest hard diskova; dva putuju s njim, a četiri sa članovima producentskog tima koji putuju odvojeno. Kako sam tumači, uvijek postoji mogućnost kakve nesreće na putu, pa je bolje izgubiti nekoliko sati posla nego čitav show.

Cjelokupni “The Wall Live” strogo je vremenski tempiran, u nedostatku boljeg izraza reći ćemo da je ‘timing’ ključna komponenta. Dijelovi koncerta koji se publici čine najjednostavnijima zapravo su najkompliciraniji. Primjerice, trenutak kada Waters izvadi pištolj i zapuca (pjesma “In the Flesh”) uvježbavan je puna dva dana. Jedino što Waters tada čuje u svojim slušalicama je McKnightov glas koji mu govori “je’n, dva, tri – pucaj” i “stop”.

Računala drže apsolutno sve pod kontrolom, a tijekom dvosatnog nastupa pauziraju samo tri puta. Prvi put prije pjesme “Mother”, drugi put između činova, a treći put nakon završetka “In the Flesh” To su jedina mjesta tijekom cijelog koncerta kada Waters može pričati koliko god ga je volja, sve drugo je pomno planirano i vremenski ograničeno.

Većina ekipe koja stoji iza ovog projekta (čak i dio glazbenika) bila je dio tima i 1980./1981., odnosno 1990., stoga ne čudi da “The Wall” doživljavaju poput živog bića. Kontroliranog i predvidljivog, ali živog, što najbolje opisuju riječi Seana Evansa: “Malo je turneja na kojoj se svako malo trebaš podsjećati da je riječ o neprocjenjivom dijelu glazbene povijesti i jedini način kako Zidu možeš odati poštovanje koje zaslužuje je napraviti posao kako treba.”

“The Wall” je – do ove turneje – posljednji put izveden uživo u Berlinu. Tada su ondje s Watersom pjevali Scorpionsi, Sinead O’Connor i The Band, Van Morrison, Bryan Adams, Joni Mitchell i mnogi drugi. Njih ovdje zasigurno neće biti, a nama ostaje nadati se da bi David Gilmour svoje obećanje dano Watersu mogao ispuniti baš 13. travnja u Zagrebu, jer druge prilike neće biti.

Kako je Waters najavio, ovo je posljednja turneja. Oni koji je propuste uživo morat će se zadovoljiti live DVD-om. Svibanjski nastupi u Londonu će se snimati, a velika je vjerojatnost da će Gilmour nastupiti upravo u O2 Areni, ako ni zbog čega drugog – stanuje nedaleko od nje.

Fotografije kako “The Wall Live” izgleda iza pozornice možete pogledati na Stufish.com.

0 Shares
Muziku podržava