Malo tvrđi i malo mekši splitski (nakon toliko godina u Splitu i za Zonija mogu reći da je Splićo) reperi Kiša metaka i Dječaci, nedavno su održali vrlo zapažen koncert u zagrebačkoj Tvornici kulture.
Kiša metaka, oko koje se u jako kratkom vremenu stvorio veliki hype, kao
predgrupa Dječacima opravdala je očekivanja publike. Svi su znali
tekstove na pamet od početka do kraja, a pojava benda izazvala je
vrištanje curetaka u publici kao da ne postoji sutra.
Vrhunac večeri bili su naravno Dječaci koji su još jednim jebenim live
nastupom pokazali da su jedni od najboljih na domaćoj hip-hop sceni. 
Ne
znam kome se bilo teže probuditi sutradan, meni ili njima, ali intervju
se ipak, nekim čudom, dogodio. Naravno da je bilo razvlačenja, i ‘laganini’ filozofije, kako to već u Splićana ide, ali uz pizzu i pivu
sve je lakše.
Bitno je napomenuti da se prvo dogodio razgovor s
Vojkom, Krešom i Vukom (Kiša metaka), koji su morali ići za Rijeku, na
jednom dijelu Zagreba, a poslije toga s Ivom i Zonijem, (2/3 Dječaka) na
drugom dijelu Zagreba. A sada vas ostavljam s razmišljanjima Kiše
Dječaka.
(Kiša metaka) Izdali ste prvi album “Kiša metaka”. Kako je došlo do toga?
Krešo: Ime postoji već 10 godina. U početku nismo ništa snimali, niti imali to u planu, to je tek kasnije došlo na red. Kasnije, kad smo se odvažili i nešto snimit, određena publika je pripoznala taj đir kroz albume Dječaka, kroz stvari na kojima smo gostovali, i tili smo zaokružit tu tvrdu priču jednin imenon, i to je bilo to.
Vojko: Ideja za album je bila Papijeva i počelo je ka zajebancija. Nalazili smo se kod mene i počeli polako radit na pjesmama i razvilo se samo od sebe. Mislin da album govori sam za sebe i da se nema o njemu šta reć osin: poslušajte.
Možete li nesplitskoj publici objasniti o čemu se radi u tekstovima?
Krešo: Najviše se radi o tome da nemamo u životu šta radit pa pišemo o tome i pušimo. (smijeh)
Vuk: To su slike iz grada bez perspektive i budućnosti, i onda imaš takve tekstove. Krešini tekstovi ispadaju da su društvena kritika, al nije namjerno, sve je pretjerano. Stvarnost je apsurdna, a pjesma se bavi stvarnošću, pa je bolje da je i pjesma isto apsurdna, zabavnije je slušatelju, a zabavnije je i nama radit. 
Krešo, uglavnom pričaš o kvartovskim pričama u pjesmama. Ima neki poseban razlog?
Pa fascinira me taj kvartovski dijalekt i žargonizam, neke nove riči koje udimljeni likovi na zidu, koji ne rade ništa, smisle, a budu tako točne i precizne i jasno opišu neku situaciju. Fascinira me ta ulična kultura nerada, svi ti likovi šta ispijaju pive isprid dućana, to su ljudi s jako puno zanimljivih, a neispričanih priča i moja vječna inspiracija u svakodnevnom životu.
Opisujete splitsko stanje uma, to je i TBF već opisao…
Krešo: To je skroz različit svit i skroz različit način prenošenja poruka, mi uopće ne radimo istu muziku.
Vuk: Mislim da nije čak ni obraćanje istoj publici. Mislim da nećemo radit pisme koje imaju ‘du du du” dijelove.
Krešo, zanimljivo opisuješ žene u pjesmama, sve su pičke. Pjesma “Model”: “Platim pičku ka da je hamburger“, pjesma “Mejaši”: “Svaku žensku skinen brže nego mp3-cu, ja sam tvrda kmica, neman ženu dicu“, pjesma “Komuna”: “Masno platim pičku, pa ne jebem kante” itd.
Ja to tako ne mislin, iako pišen u prvon licu, to nije moj stav. Postoje ljudi koji tako razmišljaju i kojima je to sve tako prosto jednostavno i ta jednostavnost me fascinirala do toga da san mora o tom pisat. Danas ljudi ne prihvaćaju neku misao koja nije ‘iznutra’, koja nije u prvon licu, pa na taj način sve zvuči puno iskrenije i direktnije.
Vojko: Mislin da mu je puno jednostavnije to repat iz prvog lica i uć u to, nego repat “Postoje neki ljudi koji nešto, bla bla…“
Vuk: Ljudi ne žele čut ‘o njemu’ nego šta ide iz ‘njegove’ glave. Krešo opisuje određen profil ljudi… Jedan je očito ‘đana’ iz komune, jedan je debil… mislim da je uvik osobnije bolje, i da je slušatelju zanimljivije slušat iz prvog lica.
Kako je nastala “Drei Millionen”, od vas nitko ne priča njemački?
Krešo: Pogledali smo milijun njemačkih uličnih videospotova, bili smo fascinirani količinon te scene i jednostavnošću tog jezika, kako se u dvitri riči može puno toga kazat, čak i na nama nerazumljivon jeziku ka šta je njemački. Isto tako primjetili smo da dosta emigranata iz prostora bivše Jugoslavije, pa i drugi emigranti koji tamo repaju, upotrebljavaju dosta naših izraza, psovki i takvih pizdarija, šta zvuči poprilično slično onom šta smo mi snimili, i našem frfljanju tog njemačkog. (smijeh) Uglavnon, dobro smo se zabavili.
S obzirom na to da komentirate društvo i realnost, što kažete na nedavni referendum? Hoće li možda biti koja pjesma o tome?
Krešo: Mi smo indirektno već napravili pismu o tome, “Konan” je univerzalna himna za bilo koju situaciju na ovin prostorima. Izaša san, zaokružija san protiv, neman s tin problema, glupo mi je da uopće dolazi do tih referenduma. Mislin da većina ljudi u Hrvatskoj uopće ne razumi pojam demokracija, referendum, vlada, vlast, izvršna vlast, itd.
Vuk: Direktno o tome neće, al bit će o nekin aktualnin stvarima. Zašto bi ja uopće imao pravo glasat oko toga?
Vojko: Jesan ja Željka Markić? (smijeh)
Krešo, prije si bio punker, sada radiš rep, kako se to promijenilo?
Nisan nikad izričito bija punker, niti san ikad izričito bija reper, niti san volija ikad ta svrstavanja u ladice. Radin rep, slušan punk, neman tih barijera, mislin da su one loše, mislin da je čak malo fašistički svrstavanje u takve ladice. Uvik me to smetalo, pogotovo u tom nekon krugu ljudi koji slušaju muziku, umjetnici su, mladi ljudi, idu na faks i onda ih zanima različitost svih tih subkultura, pa se krenu družit s ljudima koji slušaju istu muziku, pa ne žele čut nešto drugo… to zatvaranje u određeni film je po meni loše. Muzika je danas univerzalna i nije bitno di si, šta si, ko si, koji si đir, bitno je da se zajebaješ.
Vojko: U Splitu malo ko sluša samo jednu vrstu muzike, nema toga, osin ako nije neko dite, debil.
Sami tiskate majice, radite vizuale i sad pokrećete vlastiti brend. O čemu se točno radi?
Vuk: Crtam inače, imam taj svoj brend, Rad Recorder, lajkajte mi stranicu, evo malo promoviram sebe. (smijeh) To se prodaje preko stranih servisa vanka, al imamo i opremu za tiskanje u Splitu, tako da se Krešo i ja udružujemo i radimo svoj brend pa da ljudi prepoznaju kao šta su prepoznali i majice na Kišu metaka. Prodali smo dosta majica, masu, odaziv je bio ogroman. Naš proces je takav da sami radimo svoj ‘merchandise’, od skice do printanja i pakiranja. Uzmeš našu majicu i imaš suvenir od nas. Kad smo skužili koliko su ljudi počeli kupovat majice, skužili smo koliko je ovo uspilo.
Krešo: I ja radin nešto od dizajna, u svojoj tiskari mišan te boje, razvijan ta sita, mažen, negdi nešto i falijen pa to ljudi vole jer san ja falija nešto, vole taj osobni touch i vole to dobit od nas. Dlake od moje mačke su uvik na majici. Prvo nismo nikad ni mislili radit majice i onda smo iznenadili sami sebe i sve druge s tin. A i stoji to da ljudi, pogotovo ovde, više vole lipo izgledat, nego nešto lipo poslušat, a kamoli pročitat.
Koji su vam daljnji planovi?
Krešo: Svirat ćemo na par mista ovaj 12. misec, krajen miseca izbacujemo jednu stvar, da nagradimo malo ljude za Božić, iako nisu zaslužili. (smijeh) Dogodine ćemo bacit još neki folder na net valjda.
Vuk: Moram spomenit doprinos DJ VRH-a. Skoro svaku večer kod njega sviramo, snimamo instrumentale, igramo video igre – trenutno nam je SpeedRunner aktualan, jer šta drugo da mladi odrasli muškarac radi nego igra video igre i drnda po klavijaturicama? Al to će drndanje na kraju završit na drugom albumu. Dobar je to đir, radimo nešto konstruktivno, usput učimo, a rezultat ćete čuti u novim beatovima. I Krešo sada isto radi beatove. Kad se svi okupimo kod VRH-a, padne tu i freestyle, radi se novi materijal, tako da imamo još dosta toga za reći.
(Kiša metaka i Dječaci) Zašto ljudi slušaju splitski rep, šta mislite da im je posebno zanimljivo? Mislite da razumiju sve o čemu repate?
Krešo: 21. stoljeće je, postoji taj internet, i se sve se jako brzo sazna ako se želi znat. Ovima šta nisu iz Dalmacije je sigurno naš dijalekt egzotičan. Mislin da razume svi šta repamo. Ako neko ide na naše koncerte, sluša nas, i ne razumi ništa, onda mu stvarno ne mogu pomoć.
Ivo: Muzika je forma koja se sastoji od ritma i ljudi ne slušaju muziku samo radi riči, postoje ljudi koji slušaju njemački rep, a ne razume njemački, ja nekad poslušan neku pismu njemačkog repa iako ga ne razumin.
Zoni: Bilo koji rep, ako je autentičan i originalan, onda je svejedno od kud je.
Kako komentirate to da je u Tvornicu došlo dosta ljudi samo zbog Kiše metaka?
Krešo: Ne imponira mi to i ne laska mi. Meni je drago da smo mi skupa imali taj koncert. Dječaci su nan prijatelji, imali smo zajedno koncert, ispadalo je i drugačije i opet će ispadat drugačije.
Vuk: Ne može se reći da je Kiša metaka nastala direktno iz Dječaka, ali smo svi povezani jer smo prijatelji. Pa onda kad ti dođu ljudi i počnu govorit “Došli smo zbog vas, a ne radi Dječaka“, meni to ne imponira, prvo iz razloga šta smo mi svjež bend, naglo smo uspjeli. Izgleda da smo uspjeli (smijeh). Novi smo, ljudi su gladni, polude od hypea. Dobili smo dosta pohvala, ali i odradimo kvalitetan nastup i sve pohvale opravdamo. Onda kad dođe do toga da određen broj ljudi počne govorit “Uuu, ja san doša radi vas, ne radi Dječaka“, pa se drugi povuku za tim, ali ne znam baš. Znam da su ljudi kupovali kartu za Dječake, a kad mi budemo imali solo koncert onda će kupovat za to. Imali smo super nastup kao predgrupa i mislim da se to ljudima toliko svidilo da dođu do toga da kažu “Eee, došli smo radi predgrupe”. Ok, al osobno mi to nije bio cilj.
Vojko: Mislin da se ljudi više vole pohvalit da su došli radi nekog nepoznatijeg benda, onda više pare neki znalci. Dječaci su se ka prodali, Kiša metaka nije, i te spike.
Zoni: Nagađaš.
Ivo: To nije istina jer smo mi godinu dana prije napunili Tvornicu i sad smo je isto napunili.
Za neupućene, koja je razlika između Dječaka i Kiše metaka, osim što je Kiša metaka tvrđi rep?
Vuk: Jedan bend se zove Dječaci. Drugi bend se zove Kiša metaka. Mislim da iz imena mogu skužit razlike. Kad ideš slušat Kišu metaka, očito je da ideš slušat neki gangsta rep, neće bit nježnih stvari. Razlika je u tome što smo se mi definirani isključivo kroz crnilo, tvrđi je zvuk. Nećemo snimat pop pjesme, nije to loše, samo imamo svoj đir i to je to.
Ivo: Pa razlika je u tome šta je u Kiši metaka drugih 4-5 tekstopisaca. Jedina sličnost je u stvari u tome šta je Vojko i u Dječacima i u Kiši metaka i šta se mi svi družimo i poznajemo već 13 godina.
Kako komentirate ostalu rep scenu u Hrvatskoj?
Krešo: Ima par ljudi šta repaju i to jako dobro rade, ima vrhunskih producenata, ne mogu o toj sceni pričat ka o sceni, jer je ta scena raspadnuta na neke segmente, masu je tu neke netrpeljivosti na nivou osnovne škole, zbog čega se teško to može nazvat scenon.
Vuk: To je dosadno za poludit. Šta mene više briga ko je repa na klupicama u parku, to više ni u stranom repu ne želim slušat, to je sve već rečeno. Čin mi neko počne: “Drinking 40’s at the park, dropping rhymes” – ne mogu, daj mi reci nešto zanimljivo šta ti se desilo, novo, a ne di ste hengali i bacali rime nazad u danu, pa mi bacaš rime o tome kako si bacao rime prije 10 godina, koga briga! Muzika uvik triba evoluirat.
Vojko: Mi smo premala zemlja da bi mogli imat neku scenu o kojoj se može pričat.
Zoni: Najbolje od ostatka rep muzike mi je ono što prolazi kroz našu kontrolu kvalitete, znači Kiša metaka je prošla kroz Vojkovu kontrolu kvalitete, Rađa je prošao kroz moju kontrolu kvalitete, a sve što Dječaci rade je prošlo kroz zajedničku i to mi je najbolja rep glazba u državi.
Ivo: Meni su dragi Kandžija i Fil Tilen, a od ovih starijih naravno da moraš poštovat sve šta su dosad napravili Elemental i TBF, sigurno iljadu koncerata u životu i 5-6 albuma jedni i drugi.
A beogradska scena?
Vuk: Hrvati su dosta uštogljeni ka narod, ne znaju se opustit, pa mislim da je to isto razlog zašto je ovakav hype oko Kiše metaka. Ovdje je kultura na lošem glasu, malo je kreativaca i baš zato, kad ljudima daš nešto šta je pušteno s lanca, zakače se za to. Inače, u repu mi je glupo kad ima puno smrtno ozbiljnog dokazivanja samog sebe kroz tekstove. Mi zato imamo malo drugačiji pristup, repamo apstraktne slike, iskarikirane likove, mislim da je to zanimljivije, nemamo klasični pristup. Trebalo bi se puno više stvarat u Hrvatskoj, ima ekipe koji su sada recimo srednja škola, a neće niti stravit traku na YouTube jer misle da ako žele bit dio scene, da moraju upadat u određen kalup. A da bi bio scena moraš bit ‘true’, moraš štovat taj i takav rep… Kao prvo, ne moraš ti ništa!
Krešo: Beograd je druga priča, to je u njih malo jače. Cijenin svakoga ko se odvaži nešto snimit na kompjuter i to pustit negdi, objavit, bija najlošiji na svitu, ja ga u ovoj maloj državi cijenin jer se odvažija na takav potez! Ovdi se ljudi teško odvaže i za neke puno lakše poteze.
Ivo: Od srpskog repa volin slušat Furija Đuntu, Bad Copy, Kruksa, svašta, ima tu svega zanimljivog.
Vojko, kako je tebi u oba benda?
Dok smo 2012. radili na albumu Kiše metaka, tada Dječaci kao grupa nisu stvarali ništa u kreativnom smislu, samo smo dosta nastupali, tako da mi nije bilo teško raditi na oba terena. Trenutno radimo na trećem albumu Dječaka, ali i Kiša metaka kuha nešto polako, Krešo je počea radit beatove, tako da treba vidit u kojem će smjeru sve to otić.
(Dječaci) Ivo, dosta javno pišeš o svom životu na društvenim mrežama pa tako i da te ostavila cura nakon osam godina, da ti otac ima rak pluća i da ide na kemoterapije, da si jedva preživio ovu godinu. Kako si sada i kako je to sve skupa utjecalo na tvoj rad?
Ivo: Svašta ja pišen. Grozno, grozno, sve šta pišen je grozno. Ima san tešku godinu. Da san otkaz, da nisan da otkaz ko zna šta bi bilo, možda ne bi bia živ sad. Radija san pet godina u Škveru. Sad mi je bolje, radin na tome da iman šta pozitivniji stav, malo je teško nakon šta 28 godina provedeš razmišljajući negativno pribacit se na pozitivno, al radin aktivno na tome da postanen pozitivnija osoba, samin time i kreativnija.
Ivo, pročitala sam davno jednu kritiku na Ravno Do Dna, u kojoj je novinar postavio “Pitanje svih pitanja: što Ivo Sivo radi među tom ekipom uopće?” Na tumblru Dječaka si mu odgovorio kako se zna jasno što radiš i da svoje tekstove pišeš sam, i usput si popljuvao novinare, iako si i sam htio studirati novinarstvo. Koliko inače takve kritike utječu na tebe?
Bija san na prijemnon, al nisan proša, loše san napisa prijemne na kojima san bija. A kritike ne utječu na mene, niti ima tih kritika, to je bia prvi put da san pročita uopće takvo pitanje i ne mislin da je to bitno, ako radiš muziku 10 godina i jednom neko postavi takvo pitanje, ne vidin značaj toga. Svak ima pravo na svoj pogled i mišljenje, na nama je da radimo muziku o kojoj će drugi imat mišljenja i da stvorimo priliku da ljudi uopće mogu razmišljat o nama. Sam sebi san najstroži kritičar, tako da kad me neko drugi kritizira to mi ništa ne znači.
Dosta ste online aktivni, imate stranicu, tumblr, fb fanpage itd. Čija je to sve ideja bila?
Zoni: Osim glazbenog djelovanja, zadužio sam sam sebe za svaki tip naše prezentacije prema svijetu, od dizajna, vizualnog identiteta, spotova, do toga što si nabrojala. Znači, sve sam to napravio, jer je bilo potrebno. Prvi smo bend na Balkanu koji je otvorio tumblr za pitanja i odgovore i tamo odgovaramo na pitanja naših ljudi.
Kako komentirate što ste izgubili Porina od Opće opasnosti ove godine, s obzirom da si ti Ivo rekao da vam je to bitno?
Ivo: Prvo čestitan Općoj opasnosti šta je dobila Porina. Malo mi je žao što se to dogodilo jer je “Lovrinac” jako originalna pjesma i takva pjesma izađe jednon u deset godina, a Opća opasnost je dobila Porina za pjesmu koju mogu napravit svaka tri miseca. Očito imaju veliku vojsku fanova, vjerojatno su najviše u Slavoniji glasali za njih.
Napravili ste pjesmu Zoniju “Zoni ti si lud” jer je radio na Rađinom albumu godinu dana. Zoni, jesi se vratio u normalu?
Nisam se vratio u normalu, imam pun kurac drugih stvari za miksat, novih pjesama, tv emisija, kratkih filmova. Što se Rađinog albuma tiče, puno se miksalo jer sam morao puno naučit, ali puno vremena je otišlo i na samo stvaranje pjesama, rađenje glazbe, snimanje instrumenata, biranje najboljeg od snimljenog i aranžiranje svega toga u pjesmu koja zvuči kao cjelina, tj. sav taj produkcijski posao.
Dječaci, kako komentirate ovoliki hype oko Kiše metaka?
Zoni: Prvo, treba se imat na umu da su oni došli na naše gotove temelje koje gradimo skoro 10 godina i sve ovo šta smo radili, ovih 50 tisuća ljudi koji nas prate na fejsu, cijela ta naša internetska infrastruktura i slušateljstvo, sve smo posvetili njima, našim ljudima, da dobiju promociju kroz te kanale. Stali smo iza toga i napravili te albume. Albuma Kiše metaka ne bi bilo bez Vojka, kao što ni Rađinog albuma ne bi bilo bez mene, ako bi ih i bilo, pitanje je u kojem obliku i kakvo bi to bilo slušateljsko iskustvo, jer bi to bila druga glazba skroz. Tijekom svih godina rada iskristaliziralo se da nećemo stat iza bilo čega i da smo zbilja u stanju doć s dobrim i svježim sranjem, tj. da imamo dobar ukus u glazbi. Tako da to što smo stali iza njih i dali im punu podršku i znatne količine vlastitog vrijednog vremena je učinilo puno, a sad zbog toga recimo ti nemaš ove godine naš novi album. Odlučili smo im pomoć, jer smo konačno dosegli neku razinu s “Istinom“, pa da ih malo povučemo sa sobom. Imaju jeben album, svježi su ove godine, tako da nema ništa čudno u tom hypeu.
Ivo: Oko svega šta je kvalitetno se brzo stvori hype.
Što kažete na povratak Renata Đošića Renmana i izdavanje albuma nakon 16 godina?
Zoni: Taj lik je bio nebitan i kad je bio aktualan. On je ‘one hit wonder’. “Nemreš bilivit” i gotovo.
Ivo: On je kad je bia na vrhuncu svoje karijere bia nebitan i marginalan i ja san sluša rep i tad, a tad niko koga san poznava, a da je sluša rep, nije sluša njega.
Dosta ljudi vas smatra bahatima? (napomena: ipak su to autori pjesama “Za bebu” i “Ljubavna pjesma“, poslušajte)
Zoni: Prezadovoljan sam s našim radom i nemam problema da to kažem. Vrlo smo samouvjereni oko toga šta radimo, kako i treba biti s obzirom da se bavimo rep glazbom gdje je ego repera bog. Meni su cijeli život govorili da sam bahat, al to je do djetinjstva i odgoja i nekih dječjih trauma itd. Kad te okolina odbaci, nemaš drugo nego da stvoriš gard i distancu prema njoj. Ne razumijem zašto se brka samouvjerenost i bahatost. Bilo bi odlično za svaku osobu u ovoj državi da vjeruje u svoje sposobnosti i da radi nešto lijepo i kvalitetno i doprinosi sebi i društvu. Hrabrost je osnova za svako kvalitetno kreativno djelovanje, jer bez nje nema iskoraka u neistraženo, a jedino tako se može napredovati. Nekim ljudima je to bahatost, neka im je, dovoljna kazna im je što moraju živjet te svoje osjetljive kukavičke živote.
Ivo: Neman osićaj da san bahat, a ako jesan bahat, onda je to očito nešto čega nisan svjestan i na šta ne mogu uticat, jer san očito takav spontano, ukoliko san bahat. Da san svjestan toga, to bi prominija, al mislin da nisan, mislin da san ja najbolje ljudsko biće koje je ikad živilo na planeti, pa ako je to bahatost, onda jesan bahat. (smijeh)
Koji savjet bi dali novim mladim reperima koji pokušavaju nešto postići?
Ivo: Mi uvik ističemo da nan je bitno da je nešto originalno i autentično, no ako osoba nije autentična i nije zanimljiva, onda njena autentičnost ne vridi ništa pa je bolje da ta osoba krade od drugih. Previše toga u repu je jedno te isto i standardizirano, pa cijenimo kad neko na novi način kaže nešto. Dakle, moj savjet je da se oslobode tih standardnih rep okova i prestanu repat o tome kako repaju, jer većina repera repa o sebi na način da hvali svoje vještine i o tom kako on super repa, a ostale vriđa, to dosadi svakom nakon šta navrši 16. godinu. Šta da in kažen: nabavite si život, postanite jebeno zanimljivi, eto šta!
Zoni: Reko bi im da se ne ograničavaju, da ne slušaju starce i repere koji su zapeli u ’90-ima i imaju neku svoju predodžbu o tome kako bi rep trebao zvučat. Treba naravno savladat tehniku i naučit sva pravila, al kasnije je jedino bitno izrazit sebe što direktnije, što iskrenije i što autentičnije. Trebaš sebe prenijet na traku. Nisu više toliko bitne vještine ko nekad, zadnjih 10 godina kod repa je najvažniji karakter repera koji treba bit zanimljiv slušateljima. Bitno da nije dosadno i da se izraziš potpuno jedinstveno, kakav i jest svatko od nas ljudskih bića na ovoj planeti.
