Ivica Kostelić – kad skijanje zamjeni bluesom, a skije gitarom

5354

Smatram da u uvodu ne treba previše izdvajati tko i što je Ivica Kostelić. Osim što je poznat po skijanju, Ivica je poznat i po sviranju gitare te velikoj ljubavi prema bluesu i rock’n’rollu. Snijeg, skije i sport ostavili smo sa strane i u ovom razgovoru smo se više posvetili glazbenim temama.

Prvo pitanje i valjda jedino djelomično sportsko pitanje u ovom intervjuu je – što bolje voziš, gitaru ili skije?
Skije, definitivno skije… Kad vidim ove neke virtuoze na gitarama, totalno se smanjiš kad vidiš kaj frajeri mogu. Al’ čuj, tak’ je to kad se nečemu posvetiš cijeli život, onda si jako dobar u tome. Ja sam svoj život posvetio skijanju, a gitara je hobi.

Kako je krenula priča sa sviranjem gitare?
Pa u familiji Kostelić svi muški članovi su nekaj svirali. I moj deda mi je poklonio gitaru, mislim tamo negdje ’93.godine i rekao je: “Čuj, Kostelići sviraju, mogao bi i ti počet.” Deda je svirao negdje sedam instrumenata, tata svira klavir i gitaru. Meni se u početku nije dalo, nisam u tome vidio neki gušt i uvijek sam se izvlačio: “Joj deda, pa znaš, moramo nosit tol’ko stvari na skijanje, pa di bum još i gitaru stavio”. I deda je umro 26. studenog ’95., i to je bio dan kad sam ja primio gitaru i odlučio svirati gitaru. Tako da je sviranje gitare na neki način ostavština mog dede.

Učio si sam svirati ili…?
Da, potpuno sam. Mislim da sam D-dur naučio od tate (smijeh), a ovo ostalo sam naučio sve sam.

Jesi išao po koncertima pa gledao kako tko svira, učio tehniku na taj način?
Ne, ništa. Tek sada u zadnje dvije godine gledam koncerte raznih gitarista,pa proučavam kako šta sviraju. Ali inače prije nisam ništa tako radio, sve sam učio sam.

Tko te od živih legendi najviše zadivljuje?
Od živih legendi? Pa to je dobro pitanje… Pa te žive legende po meni nisu više virtuozi kao što su nekad bili. B. B. King je meni strašan gitarist. Zapravo ona muzika na koju sam se ja navukao nije muzika za virtuoze. To je blues jednostavno, to je ona iskrena muzika za koju moraš imati pravi ton u pravo vrijeme. I tu nije pitanje da li si virtuoz. Blues može svirati zadnji neuki frajer, ako ima pravi ton na pravom mjestu.

Muziku podržava

Koji izvođač, koji glazbenik je bio onaj prvi koji te uvukao u glazbu? Mislim na blues.
Pa zapravo niti jedan posebno. U početku sam slušao stari blues, tipa Robert Johnson, a sve kasnije kako sam išao sam počeo slušati chicago-blues. Zapravo tu orijentaciju je stvorila muzika koju sam slušao prije nego sam počeo svirati gitaru, a to je muzika koju smo non-stop slušali u kombijima, autima i to je muzika s kaseta mog starog, koji je ogroman štovatelj Elvisa. Toga smo se strahovito puno naslušali. Znači Elvis, Jerry Lee Lewis, tak’, uglavnom kasne 50-te, početak 60-ih. To je ta neka furka od mog starog i od Trulog, koja je imala utjecaj na mene. Tada mi je ta ‘dvanaestica’ ušla u uho. Poslije, kak’ sam počeo svirati gitaru, sam se sve više zanimao za taj sound.

Koja ti je najdraža pjesma Elvisa Presleya?
Ima ih jako puno. Elvis je sigurno najbolji pjevač svih vremena, jer čovjek je pjevao sve. Užasno teško je izabrati bilo kaj iz njegovog repertoara, koji je ogroman. Od šlagera do rock’n’rolla, bluesa… I kad se u obzir uzme njegova cijela karijera, to je nešto fenomenalno. Vrlo teško je izdvojiti bilo kaj, jer normalno, kasnije je bio vrlo zreli pjevač i jako dobro je pjevao, a na početku je imao taj bunt, u prvih tih nekoliko stvari, kao što je “That’s Alright Mama”. Meni se strahovito sviđa “Mistery Train”, u kojem je onaj poznati gitarski riff, koji je fantastičan. Meni to i danas zvuči moderno, i ta stvar, s početka njegove karijere, mi je odlična stvar. Kasnije je imao strašno puno dobrih stvari i teško mi je sad odvojit neku.

Puno puta smo čuli tvoju live-izvedbu pjesme “Johnny B. Goode”. Što je s Chuck Berryem, slušaš li njega koliko i Elvisa?
Ma, Chuck Berry je legenda. Što se tiče rock’n’rolla, frajer je postavio temelj. Svi ovi poznati riffovi koje možemo čut, od Hendrixa pa do danas, to je više-manje ono kaj je Chuck napravio. On je dao rock’n’rollu onaj sound po kojem je danas prepoznatljiv.

Chuck je prije nekoliko godina bio i u Zagrebu. Jesi bio na koncertu?
Ne, nažalost nisam bio na tom koncertu.

A kak’ si s Johnnyem Cashom i Dylanom? Je l’ slušaš njih?
Johnnya slušam intenzivno zadnje dvije-tri godine. Frajer je strašan. Meni je prvenstveno odličan zbog glasa. Čovjek zvuči kao propovjednik, s tim dubokim glasom koji ipak ima tu neku toplinu. To je taj južnjački sound. I sviđaju mi se ti jednostavni tekstovi, kaj danas više ne postoji. Svi teže nečem malo kompliciranijem, dok kad čuješ Johnnya, to je sve jednostavno i iskreno, nema nikakvog preseravanja.

A Dylan je fenomenalan tekstopisac. Od njega bih izdvojio album koji uopće nije toliko poznat. Prepoznatljiv je samo po jednoj stvari, a nije poznat po nekim strašnim tekstovima. To je “Pat Garret & Billy the Kid”, to je soundtrack s tog filma. Meni osobno najbolji album koji sam ikada slušao. Znam da čovjek kad kupuje albume, na njemu ima valjda pet stvari koje ti se najviše sviđaju, a ostale su ti onak’… Na ovom albumu su sve stvari tako nadahnjujuće i baš osjećaš tu neku snagu. Iako to nije tipični Dylanov album da bi to sad bile neki ‘veliki’ tekstovi, više je instrumentalan album, ali meni odličan.

A slušaš li koga od naših izvođača? Osim Golubana (smijeh)… (Little Pigeon’s ForHill Blues op.a.)
Hm… ovisi kaj gledamo. Ako gledamo nekakav rock, svirački su mi se sviđale Majke. A od ostalih, Pips, Chips & Videoclips su mi jako dragi. I njih sam se naslušao na tone. Oni su mi više onak’ nekakva sentimentalna povezanost sa Zagrebom. Njihovi tekstovi su mi fenomenalni. Znam da ljudi često govore da bi tako nešto i dijete moglo napisati, ali svaki njihov tekst, koliko god smiješno zvuči, ipak ima smisla. Daleka obala mi je isto odličan bend. Psihomodo pop mi ima isto par odličnih stvari. Dobar mi je i Edo Maajka. TBF također… A Oliver mi je kralj. Mislim da je on pjevač europskog, ako ne i svjetskog formata, što se tiče zabavnjaka. A isto tak’ mi je bio i Ivo Robić.

Prljavo kazalište, Parni valjak i taj đir?
Ma, to mi nikad nije bilo previše zanimljivo, makar imam neke pjesme koje me podsjećaju na lijepe stvari. Recimo, “Mojoj majci” me podsjeća na olimpijsku medalju, jer sam to baš slušao u walkmanu prije nego sam išao na start.

A od suvremenijih svjetskih rock bendova?
A ovisi kaj gledamo. Ako uzmemo primjerice jedan Green Day, to je za mene čista komercijala i to mi je preslatkasto. Ja u muzici volim ljude koji se drže svog đira. Recimo, kod Santane mi nije bilo fora kad se počeo prodavat i kad je postao komercijala. Jerry Lee Lewis to nikada nije napravio. Za njega kao nitko ne zna, al’ frajer cijelo vrijeme pere svoju ‘dvanaesticu’ i uživa u tome. I to je ono kaj ja strašno poštujem. Kao recimo jazz. Pa to nikad nije bila muzika koja se prodala u milijunima i milijunima, ali kad dođeš na jazz koncert i vidiš frajere kako uživaju u toj muzici, klekneš se i veliš: “Evo ljudi, to je muzika”. Oni se neće promijeniti za ništa na svijetu, svirat će taj jazz cijeli život i uživat će u tome. To je ono kaj ja cijenim.

Jesi preslušao od Jerry Lee Lewisa ovaj zadnji album “Last Man Standing“?
Jesam, jesam. To mi je fenomenalno. Baš to imamo i stari i ja u autu, i slušamo non-stop.

Šta slušaš inače prije utrke?
Pa imam jedan CD koji si redovito puštam prije starta. To su sve neke pjesme koje su zapravo nevezane na samu motivaciju, nego me više podsjećaju na neke dijelove mog puta. Ima svega na tom CD-u, recimo od “Hey Joe” do The Beatlesa. Onda baš za motivaciju prije samog starta imam četiri-pet pjesama od The Prodigya, to je baš za nabrijavanje.

Ti si također snimio album?
Da, da… I tu je temelj bila ta ‘dvanaestica’, i sve su bile obrade.

Jesi razmišljao o tome da snimiš neke svoje vlastite stvari?
Imam par stvari, ali o tome nisam ozbiljno razmišljao. Za to treba dosta vremena. Za ovo kaj sam ja snimio, to je bilo gotovo za tri dana. Ponajviše zahvaljujući tome kaj su sa mnom bili fantastični muzičari. Ali za napraviti i snimiit neku autorsku stvar, za to treba vremena, a ja vremena jednostavno nemam.

A kad prestaneš sa skijanjem?
Onda možda…

Misliš da bi se onda mogao više prikloniti glazbi ili ćeš i dalje biti u skijanju?
Ne znam kaj ću, iskreno. Glazba je svijet u kojem nema spavanja, a ja jako volim spavat, to mi jedino ne paše. U svakom slučaju da ću uvijek biti vezan za glazbu, makar privatno.

Ideš li što po koncertima?
Jako malo. Kad sam doma gotovo uopće ne idem. Ali ako sam u Americi i ako imam vremena, onda odem u neki bar gdje se svira blues ili jazz. Tamo je to u potpunosti drukčije, tamo je to kultura, ipak je blues autohtona američka stvar.

A koji bi svoj live-nastup posebno izdvojio?
Što se tiče atmosfere, to je sigurno svirka na dočeku iz Salt Lake Citya. U Zagrebu na Trgu je bilo preko 100.000 ljudi; to je bilo fenomenalno. Slažeš se valjda s tim da bi svatko odabrao tu svirku (smijeh). A svirački bih izdvojio nastup u Tvornici, i to posebno kad smo svirali “Roll Over Beethoven”. Taj nastup je bila promocija tog mog albuma. Mi zapravo nismo nikad imali prevelike probe, za taj koncert smo se pripremali samo nekoliko sati. I poslije kad sam poslušao koncert nisam bio zadovoljan s tim kako smo svirali, ali to je normalno, jer mi se nismo ni uhodali ni ništa. Neke stvari su na tom koncertu dobro ispale i taj “Roll Over Beethoven” je baš odlično ispao.

Nastupaš li što s Golubanom?
Jako malo… Mislim da smo tri puta do sada zajedno nastupali. Sudjelovao sam na njegovom zadnjem albumu i sad ću isto na ovom novom. Čak sam ovaj put nekaj i otpjevao.

Kako je uopće došlo do suradnje između Golubana i tebe?
Kad sam bio potrgan zadnji put, 2004., dobio sam mail od njega u stilu: ‘Odlično sviraš ovo ono’, valjda me čuo negdje da sam svirao. I frajer mi je poslao i svoj CD. Kad sam poslušao te pjesme, nisam mogao vjerovati da netko u Hrvatskoj svira tako nešto, taj autohtoni čisti blues. I jednom prilikom je on predložio da i ja s njima zasviram. Ja sam pristao, brzo smo se složili. Tako da svaki put kad negdje ima svirku pita me da li sam u Zagrebu, da se i ja pridružim tome. I to mi se isto jako sviđa, zato kaj je onda to improvizacija u svirci i to je način na koji funkcioniramo. A ta improvizacija je osnova bluesa.

Hoćemo sad malo pričati o gitarama? Fender je na prvome mjestu, pretpostavljam…
Da, Fender je na prvome mjestu, Imam i Gibsona doma, ali Fender mi je puno bolji.

Strat ili Tele?
Pa zadnje dvije godine sviram Tele, ali rado zasviram i Strata. Ma zapravo mi je svejedno, bitno da se svira (smijeh).

A pojačalo?
Bilo koje… Znaš kaj, ja sam malo hendikepiran što se tiče toga, s obzirom da ja ne mogu uglavnom svirati s pojačalom. Ograničen sam na ono malo bezvezno pojačalo, na kojima nemaš nikakve dodatne funkcije i ne možeš se igrati sa soundom. Zbog toga sam, moram priznati, malo muzički uskraćen, što se toga tiče.

Imaš li neki svoj idealni set, na kojem bi volio svirati ili na kojem već sviraš?
Nemam, baš nemam ništa. Ako dođem na neku svirku, pogledam kakvo je pojačalo, gdje je ‘volume‘, uštekam se i počnem svirati. Naravno, volio bih se više posvetiti tome da pronađem neki sound koji mi odgovara, ali, nažalost, nemam vremena.

Imaš li kakve planove što se tiče glazbe, u bližoj/daljnjoj budućnosti? Možda novi album?
Ne, nikakvi posebni planovi, samo idem ovak’ kak’ je. Gitaru uvijek nosim sa sobom, sviram kada god mogu i kada god mogu otiđem svirati s Golubanom ili s bilo kim tko me pozove. Znaš, meni je bilo istovremeno i krivo i smiješno kad sam čuo komentare tipa ‘Joj, Ivica Kostelić nekaj svira, tko zna kakav se marketinški trik krije iza toga’. Ja nikad nisam vidio niti kovanicu od novca da sam zaradio na muzici. I to me uopće ne zanima. Meni je glavno da ja mogu doć negdje, uštekat se i početi svirati. To mi je glavno.

Baš s bilo kim tko te pozove bi zasvirao ili ipak imaš neke kriterije?
Ne bih nikad zasvirao s nekim narodnjacima. To sigurno ne… Svirao sam ja na albumu od Ivane Banfić, ali nisam svirao bilo kaj. Svirao sam slide s rockerskim riffom. Svirao sam i s Borisom Novkovićem blues. Neću doći svirati ako to nije u nekim rock’n’roll/blues vodama. Ako je u tim okvirima, doći ću svirati.

foto: g.č.

0 Shares
Muziku podržava