Povodom ponovnog okupljanja i turneje Pankrta, u sklopu koje će u subotu, 15.12., nastupiti i u zagrebačkoj Tvornici kulture, razgovarali smo s njihovim posebnim gostom, u ovoj prilici pridruženim petim članom Ivanom Kralom.
Tek što sam Kralu, sudioniku njujorške punk-rock scene sedamdesetih i gitaristu koji je svirao s Patti Smith, Iggyem Popom, Johnom Caleom i dr., dao osnovne koordinate intervjua (NY, rani dani punk rocka, suradnja s glazbenim legendama…), on je samoinicijativno započeo priču:
Moj pogled na njujoršku scenu sedamdesetih, pogled jednog imigranta (s roditeljima je, zbog njihovog političkog neslaganja s režimom u rodnoj Češkoj, ‘osvanuo’ u Americi 1966. godine – op.a.), bio je poprilično različit od pogleda onih koji su rođeni u Americi. Ako si rođen u Hrvatskoj, znaš kuda ići, u koje klubove… Nakon što sam završio koledž, počeo sam istraživati što se u gradu događa. Imao sam stalni posao pa bih poslije njega obilazio svirke, odlazio u klubove poslušati bendove. 
New York je bio, glupo bi bilo reći tih, ali je u svakom slučaju bio mnogo tiši, mirniji nego što je to danas. Bilo je svega nekoliko klubova u kojima se moglo svirati, scena je bila vrlo mala, u pet dijelova grada – Queens, Brooklyn, Manhattan itd. – bilo je svega devet, deset klubova. Svi su bendovi znali jedni za druge, the New York Dolls, Kiss …
…prvo ste svirali u glam rock bendu…
Da, ranih sedamdesetih svirao se glam rock. Svi smo imali duge kose, bili smo našminkani, pokušavali smo nositi visoke pete. Sve se to događalo prije nego što je Bowie ‘ušao’ u Ziggy Stardust fazu. Znali smo koja mjesta treba obići, znali smo jedni za druge. Sviralo se u Max’s Kansas Cityu, klubu 82, the Mothers… bila je to nimalo glamurozna scena.
Kada i kako ste upoznali Patti Smith?
Jednog dana mi je prijatelj spomenuo da postoji dama koja čita poeziju s deset drugih pjesnika. Došao sam u tu crkvu na Manhattanu, na uglu Dvanaeste ulice i Broadwaya. Ušli smo, pratili pjesničku večer s balkona, pjesnici su čitali svoje pjesme, a onda je na red došla Patti i imao sam osjećaj da me udario grom.
Izgledala je androgeno, čitala je svoje pjesme s papira koje bi potom bacala u zrak, bila je drugačija, energična. Podsjetila me na pjesnike koje sam čitao na koledžu, Rimbauda, Verlainea…Tad sam je vidio prvi put.
Upoznao sam je kad se vratila s kalifornijske miniturneje 1974. Prišao sam joj i jednostavno je pitao bih li mogao popuniti mjesto basista u bendu…
Je li istina da ste za vrijeme audicije morali svirati 30-minutnu verziju “Glorie” kako bi dokazali da ste im dorasli?
Da (smijeh). Svirali smo u izuzetno maloj prostoriji, sjećam se da je Lenny Kaye vrlo glasno razvaljivao gitaru. Ja sam svoj bas kupio dan ranije, nikad ga prije toga nisam svirao, ipak sam ja gitarist. Konačno su mi rekli da odložim bas i uzmem gitaru kako bismo mogli zasvirati “Gloriu”.
Svirali smo ta tri akorda unedogled… i ostao sam zadnji na nogama (smijeh). Nisu taj tren odlučili da će me primiti u bend, mislim da je prošlo mjesec, mjesec i pol prije nego što su me nazvali i rekli mi da sam primljen.
Njezina poezija je prvenstveno izvedbena poezija, vrlo često tek asocijativni niz poetskih slika. Kako je bilo stvarati muziku za takvu poeziju? Je li dolazila s gotovim stihovima ili ih je spontano izgovarala/bilježila za vrijeme probe benda reagirajući na vaše muzičke ideje?
Kad sam počeo svirati s njom, posuđivala bi mi svoje knjige poezije. Sjećam se, napravio sam muziku za “Dog’s Dream” (pjesma koju je Patti Smith napisala ranih sedamdesetih, a nakon što su ona i Sam Shepard istu noć sanjali Boba Dylana – op.a.)…smatrao sam da se većina njezinih pjesama može uglazbiti. Patti je moje ideje komentirala, prihvaćala ih ili odbijala.
Pjesme za album “Horses” je u sebi nosila nekih šest-sedam godina, one su u njoj ‘kuhale’ dugo vremena i tu se nije moglo puno dodati ili oduzeti. Samo ih je izbacila iz sebe i zato je to tako čaroban album.
Kasnije bih joj donosio pjesme, melodije i ona bi birala one koje bi joj se svidjele i na njih nadopisivala riječi.
Možete li u nekoliko rečenica opisati prve turneje, te rane dane punk rocka?
Atmosfera nije bila nimalo glamurozna. Potrpali bi se u jedan auto, imali smo vrlo malo opreme. Tad još uvijek nismo imali bubnjara, Jay Dee Daugherty je tek kasnije došao u bend. Najčešće bi bili predgrupa, recimo Ericu Burdonu, ili bi nastupali s npr. Jimom Carollom koji bi čitao svoju poeziju, a mi bi svirali iza njega.
U početku je na naše koncerte dolazilo 10-15 ljudi, uključujući i roadije. Svatko od nas bi u to vrijeme dobivao desetak dolara tjedno. Bilo je to romantično, uzbudljivo vrijeme.
Punk rock je došao kasnije, posebno kad smo počeli snimati albume i putovati u Englesku. Klinci iz the Clash i Sex Pistolsa bi se motali okolo čekajući da se pojavimo u hotelu pa bi nas pozivali na svoje koncerte. Oni su bili puno više punk. Djeca u Americi, uključujući i Patti, The Ramonese, svi su oni dolazili iz obitelji koje su pripadale srednjoj klasi. Za razliku od nas, klinci iz Manchestera ili Liverpoola nisu imali što izgubiti, nisu imali budućnosti.
Kakva je bila kemija u bendu?
Na turnejama bi ponekad dijelili sobe. Jay Dee bi bio moj cimer, Richard Sohl (klavijaturist, op.a.) bi bio s Lennyem Kayeom. Patti bi, naravno, imala svoju sobu. Sjajno smo se zabavljali jer smo svi (bili) različiti – Lenny je intelektualac, Patti bi se povjeravala Richardu s obzirom da je bio homoseksualac pa bi dijelili djevojačke priče, gledali sapunice i sl., Jay Dee je forsirao imidž rock zvijezde…
A vi?
Ja sam uvijek štitio Patti, trudio se da joj ništa ne fali, brinuo se o njezinoj prtljazi na putovanjima, sređivao joj hotelske sobe. Bilo nam je lijepo zajedno, fantastične priče bi se mogle ispričati. Bilo je to romantično vrijeme, drago mi je da o tome pričamo.
Počeci su uvijek najbolji. Ne znaš što se uopće događa, ne očekuješ da ćeš osvanuti na top listama. A onda se odjednom počne gubiti šarm u svemu tome, pritisak raste, ljudi se mijenjaju i više ništa nije isto…
Što se to promijenilo u Patti Smith Group?
Kad je prošao romantični period albuma “Horses”, diskografska kuća je počela vršiti pritisak da se snimi novi hit, nova hit-ploča, a njoj se to nije sviđalo, nije htjela na to pristati. Željela je nove albume snimiti radi sebe i vjerojatno je zato…s obzirom da je u javnosti uvijek bila okružena gomilom ljudi i pod stalnim pritiskom, govorila neke stvari s kojima se ja nisam slagao, radila neke stvari kojih bih se ja sramio.
Dobro je postupila kad se u to vrijeme povukla sa scene. Ja sam tada zbog te njezine odluke bio potpuno slomljen. Razmišljao sam: “Snimili smo četiri albuma, pa to je tek početak!” Htio sam da nastavimo, volim stvarati muziku. I kad je to učinila, slomila mi je srce jer sam toliko vjerovao u nas, našu suradnju.
A kad i gdje ste upoznali Iggya?
Ranih sedamdesetih sam svirao u glam rock bendu Luger. Svi smo dobro izgledali, ali smo muzički bili loši. Nakon što mi je nekoliko ljudi reklo koliko smo uistinu loši, pokupio sam svoj instrument i to je bio kraj.
Uglavnom, u vrijeme sviranja u Lugeru, bubnjar me upoznao s Iggyem. Iggy je tako jednom prilikom došao u moj stan, bio je pomalo ‘izvan sebe’ što ja tada nisam znao, skinuo je sa sebe svu odjeću, raširio ruke i izjavio: “Ja prakticiram jogu!” (smijeh). Postali smo prijatelji. Bio sam na njegovim koncertima dok je još bio sa The Stoogesima, bio je nevjerojatan, fantastičan. Dobro je izgledao, bio je najbolji frontmen! Naravno, nakon Micka Jaggera.
Kasnije, kad sam svirao s Patti Smith, dolazio bi na naše koncerte u Los Angelesu, gdje je u to vrijeme živio, upirao u mene prstom i govorio: “Ovo je tip s kojim želim jednog dana svirati!”. Odgovarao bih mu da je želja obostrana, ali tek kad se ‘skine’ s droge.
1980. se sve nekako poklopilo. Iggy je trebao gitarista, ja sam bio slobodan tako da smo snimili dva albuma, bili na nekoliko turneja zajedno i bilo nam je odlično!
Iggy je u knjizi “I need more”, pričajući o vašoj najpoznatijoj glazbenoj suradnji, pjesmi “Bang bang”, na jednom mjestu rekao:
“Bang, bang! je produkt mozga Ivana Krala…”
Ovo je fantastično! (smijeh). On uvijek kaže ono što mu taj tren prvo padne na pamet. Takav je Iggy!
“…koji samo hoće zaraditi lovu i uspjeti u Americi…”
Svi hoće uspjeti u Americi…
“…ali se pritom podcjenjuje jer u njegovom srcu se krije predivna europska glazba. A on se boji svoga srca.”
“On se boji svoga srca?!” Kako slatko! Da, upravo takav je Iggy. On je vrlo drag jednom kad ga upoznaš. Imamo puno toga zajedničkog. Moja je mama, Bog je blagoslovio, gledajući jednom neku našu zajedničku fotku izjavila: “Izgledate kao braća!” (smijeh). “Nema šanse, mama, previše smo različiti.”
Ja sam introvertiraniji, sramežljiviji, on je sušta suprotnost, totalni ekstrovert i zato smo se tako dobro slagali. Privatno je Jim vrlo pažljiv, pun razumijevanja, možemo o svemu razgovarati, ali kad se transformira u Iggya onda je to potpuno druga priča.
Jesu li tih kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih do vas dolazile informacije o tome što se događa na muzičkoj sceni u tadašnjoj Jugoslaviji?
Ne, svijet je jedino čuo za Laibach. A što se tiče punk scene, nismo imali nikakvih informacija.
Ali reći ću ti nešto. Sreo sam se s Iggyem prije nekoliko mjeseci u Detroitu. Razgovarali smo u backstageu nakon koncerta i tad mi je rekao: “Ivane, u pravu si, na tim prostorima je koncertna scena stvarno jaka! Publika je luda, tamo treba ići!”. Svidjelo mu se ovdje, upravo takvu publiku želi na svojim koncertima.
Što vam se čini, kakvo je nasljeđe punk rocka danas, trideset i više godina nakon njegove pojave?
Kad nečemu prilijepiš etiketu, onda to izgubi smisao, počne se prodavati. Šteta što su punk rock u neko doba etiketirali. Bitna je energija koju donose neki novi klinci i nije bitno kako se to zove dok god nije lažno. A ono u čemu sam ja sudjelovao nije bilo lažno, bilo je iz srca pa čak i ako klinci nisu znali svirati.
I na kraju, nakon nekoliko odsviranih koncerata, što mislite da li se gostovanje na turneji Pankrta pokazalo kao pravi potez?
Pero je strašno karizmatičan! Svojevrsna je kombinacija Iggya i Ozzya. Naravno, kreće se puno više od Ozzya! (smijeh)
Foto: Miro Majcen
