Učestalo nailazimo na razne informacije i glasine o brojnim bendovima i izvođačima, za koje ponekad nismo najsigurniji jesu li istina ili su plod samo bujne mašte.
S riječkim karizmaticima Let3 smo nebrojeno puta imali priliku razgovarati, ali smo sada po prvi puta odlučili krenuti s interesantnim konceptom intervjua ‘Istina ili laž‘, za koji smo premijerno odabrali upravo njih.
Pred novo izdanje ‘Antivalentinova‘, kroz neke od glasina, sumnji i pretpostavki koje nas već dulje vrijeme kopkaju, popričali smo s Mrletom i Prljom.
Nije iscenirano. Ali u prosjeku, ne prođe dan da me netko nešto ne pita o toj emisiji. Ili da je iscenirano, ili kako je to bilo, ili da je fenomenalno. Ali u prosjeku svaki dan netko pita za to. Ako bih podijelio dane kad netko više puta pita i dane kada ne, ispadne da svaki dan jedno pet godina netko nešto pita. To je oko 15000 puta.
Mrle, je li istina da ti je prvi bend bio sympho rock?
Istina je. U ono vrijeme se s jedne strane svirao blues, rock. To je bila jedna od strana, nije bilo baš puno podjela u glazbi kao što je to danas. Bio je neki rock, neki blues, rhythm and blues, neki jazz, jazz rock i taj sympho rock. U to vrijeme sympho rock mi je bio nekako najbliži, to sam počeo slušati i dan danas volim neke stvari jako. Ono što sam najviše volio bio je Van der Graaf Generator, Genesis, King Crimson…
A bend se zvao Beta Centauri. To je bila ekipa iz kvarta, svi smo brijali na te bendove, a kako sve te ploče nisu u ondašnjoj državi izlazile, a nama je Trst bio blizu, onda bismo skoro svaki vikend odlazili u Trst ili svaki dan kad bismo pročitali da je izašla ploča od tih nekih bendova koje smo voljeli. Pa smo išli kupiti tu ploču i vratili se kući. Onda bismo satima preslušavali ploče kod nekoga tko bi u tom trenutku bio sam u kući. Ujutro kad bi roditelji bili na poslu, slušala bi se glazba, nitko ne bi pričao ni ništa, osim što bi se samo intenzivno slušala glazba. Onda nakon završetka cijele ploče koju bismo poslušali, komentiralo bi se kako nam se čini ta nova ploča.
Je li istina da je producent na jednoj slovenskoj televiziji dobio otkaz zbog vas i vašeg gostovanja?
Je. Mi smo u jednom trenutku otišli na slovensku televiziju, a priča je bila oko Piranskog zaljeva i prepucavanje Slovenije i Hrvatske oko njega. Otišli smo na jednu njihovu emisiju, koja je u rangu “Nedjeljnog popodneva”. Nešto što je jako popularno i što uglavnom svi gledaju, emisija za obitelj koja je šarolika i raznolika gdje su svakakvi sadržaji. Red bendova, red viceva, red glazbe, nekakve priče, malo sporta. Obiteljski program koji traje par sati kroz jedno nedjeljno popodne. E šta se sad desilo, nas su zvali da dođemo na to, a mi smo bili dosta inspirirani cijelom tom situacijom oko Piranskog zaljeva i odlučili smo da ćemo malo provocirati Slovence. Stavili smo jako velike ribe oko vrata kao kravate, velike palamide, to su dosta velike plave ribe. Zavezali smo ih za rep i oko vrata, tako da su izgledale kao kravate i onda smo na čelo stavili ogromnu šahovnicu i u guzicu smo stavili ružu. Tako smo odsvirali, a sve je išlo direktno.
Kad je direktor televizije to vidio, on se sablaznio i skoro dobio infarkt. Producentu koji nas je zvao u tu emisiju je naredio da sljedeći dan kad ide repriza obavezno izreže taj dio, jer se to ne smije ponoviti. Sve je išlo uživo, ali je sad bilo ‘nemojmo napraviti još veću štetu’. I on je to odbio, rekao je da ako govorimo o slobodi govora, ako je Slovenija u Europskoj uniji, ako je to slobodna zemlja i pričamo o slobodi govora i izražavanja, da to ne može napraviti. I da to onda nije slobodna televizija. Ovaj mu je odlučio dati otkaz, pa je otišao ća. Ali nakon toga u slovenskim medijima jako puno se pisalo o toj temi, o slobodama, slobodama govora. Tako da smo pokrenuli jednu lavinu teme koja je dosta goruća.
Prlja, jeste li pogon 3. Maja odabrali za snimanje spota “Dijete u vremenu” iz razloga što si ti tamo radio?
Istina
je. Kao prvo 3. Maj je toliko atraktivna lokacija za takvu neku scenu, a
s druge strane nam je bilo zaista simpatično u cijeloj toj priči, i
nama i Gonzi kao režiseru, da tamo gdje sam ja nekada išao raditi, tamo i
snimimo te neke scene. Tako da mi je to bio i nekakav lijepi
‘flashback’, iako se nikada ne bih vratio tamo (smijeh). Bez da se itko
uvrijedi, ali to je bio jedan relativno kratak period kad sam pokušao
biti nekakav konfekcijski tip, koji radi od šest do dva, sedam do tri,
devet do pet, nebitno. Potrajalo je nekih godinu dana, šljakao sam na
jedno dva broda.
Sigurno da ima veze s tim da sam i ja bio tamo,
ali nije nam to bio baš neki okidač. Bio nam je lijep ambijent, a s
druge strane imali smo i nekakav ulaz zbog ljudi koji su u to vrijeme
tamo radili. Dozvolili su nam da uđemo u objekt, tj. u brodogradilište
na kraju krajeva, koje nije baš za civile otvoreno, pa smo to tako
spojili. Ima to sigurno veze, barem meni, meni ima.
Mrle, je li numerologija bila glavni razlog zašto si svoj projekt s Ivankom odlučio nazvati MrLee&IvaneSky? Kako osobno gledaš na numerologiju?
Da. Ne znam što bih mislio o toj numerologiji, ali moja Ivanka jako brije na to. Imali smo problema oko davanja imena našoj kćerci, pa do imena MrLee&IvaneSky, s čime sam čak zadovoljan jer mi ovako interesantno zvuči. Znači htjeli smo imati nekakvo ime koje neće zvučati hrvatsko, samo za Hrvate, već da bude interesantno i publici koja nije iz Hrvatske, pošto smo svojevremeno, a i još uvijek, radili glazbu za filmove. U tom trenutku smo išli na prednominaciju za nagradu Oscar. Otišli smo u Hollywood na prikazivanje našega filma, gledali skupa s članovima njihovog žirija. Bilo nam je glupo doć tamo i predstaviti se Damir Martinović i Ivanka Mazurkijević, što stranci jako teško uopće mogu izgovoriti, pa smo se odlučili za nekakvo drugačije ime. Ali kako napraviti neko ime da bude sretno, jer ako je nesretno onda nikada ništa nećeš postići u životu. Onda je numerolog to izračunavao, dao nam par prijedloga, a ovo nam se najviše svidjelo.
I s kćerkom smo imali problem do zadnjeg dana, skoro smo završili u zatvoru jer skoro pa nismo stigli prijaviti dijete. Moja prva kćer htjela joj je dati ime, pa smo ostavili to ime koje je predložila, ali to nije bilo dovoljno sretno u odnosu s prezimenom, pa smo morali dodati još jedno ime. Tako da moja kćer sada ima dva imena.
Kako se zove?
Eva… Čekaj ne znam. Aha, Eva Adrijana, nisam znao je li s ‘j’ ili bez.
Dijelove iz dokumentarca “Nastavni film – Ponašanje starešine JNA” koristili ste u spotu…? Ako jeste kako ste došli do tog filma i čiji je to film uopće?
Jesmo. U ono vrijeme kad su se oslobađale kasarne od JNA, onda je jedan od osloboditelja iz hrvatske vojske u toj kasarni našao film. Ima brata koji ima antikvarijat, a ljudi svašta tamo nađu, pa uzimaju puške, bombe i spremaju to kući. Njemu je bio interesantan takav izbor nekakvih knjiga i filmova koje je tamo vidio, pa je to radije uzeo, nego da propadne. Spremio ga je, tako da se taj film čuvao u tom antikvarijatu. Pošto smo dobri prijatelji s tim čovjekom iz antikvarijata, rekao je da ima jedan film, odvrtio ga je i mi smo ga pogledali. Rekao je da ga nema gdje spremiti, i onda smo mi to prebacili na DVD, pa smo od toga napravili video za “Ženu varam”.
Jeste svirali na svadbi i privatnom rođendanu?
Da. Svirali smo i na svadbi i na privatnim rođendanima. Normalno to prihvaćamo. Ne vidim nikakav problem u tome jer mi u stvari izvodimo samo naše pjesme i potpuno je isti koncept kao što vidite na našim koncertima i to što vidite na svadbi i rođendanima. Ako možete platiti, mi dolazimo i sviramo. Nećemo mi sad doći na svadbu i sad svirati neke polke i valcere, sviramo pjesme od Leta 3, drugo ništa ne znamo. Jedan od dražih koncerata mi je upravo ovaj koji smo svirali za taj rođendan u Osijeku.
O čemu se radi? Jedan gospodin je nazvao jedan dan i rekao da njegova žena slavi 50. rođendan, a njegova kćer 18. Desilo se to da su njih troje imali jedno jako veliko društvo, koje je praktički svoju djecu odgajalo uz glazbu Leta 3. Tako da smo napunili jedan klub sa svim tim fanovima, od 18 do 50. Svi su imali ribe oko vrata, nalijepljene brkove i jako su se lijepo zabavljali i mi naravno s njima. Znali su sve tekstove svih naših pjesama i puno im hvala na tome. Kad god budu zvali mi ćemo se odazvati. To je jedan jako jako lijepi koncert koji nikada neću zaboraviti.
Znači i mi vas možemo zvati na rođendane ako ćemo trebati…
Tko ima pare, može.
Mrle, je li istina da si se jednom prilikom obukao u svoju mamu i išao na roditeljski sastanak?
To sam čuo par puta, ali se ne sjećam. Ne znam jesam li išao, mislim da ne.
A koja je najluđa glasina koju si čuo o sebi?
Pa ta je sigurno jedna od luđih, sad se ne mogu sjetiti drugih.
