Iron Maiden – Zvijer toplog srca, čiste duše i hladne glave (dio 2.)

9211

Bilo je jasno da je Iron Maiden nakon samo dva albuma i dvije ozbiljne godine rada postao utjecajan, značajan i moćan bend prema kojem će se u budućnosti mnogi ravnati, no isto je tako bilo jasno da Paul Di’Anno nije bio ključno što je takav bend trebao – vođu koji će znati povući, podnijeti, a i nositi teret svega onoga što za sobom donosi uspjeh.

Uspjeh koji se otvoreno nazirao na horizontu, prema kojem su vrata bila širom otvorena, ali kojeg je trebalo znati i moći dohvatiti, ali jednako tako i zadržati. Jest da je Di’Anno bio kompozirski kompetentan, uostalom sukreirao je neke od najboljih pjesama benda, no isto tako, nije bio ono što je bend tolikog potencijala, tolike snage i tolike razorne moći trebao. Nije bio – karakter.Dolazak kralja
Sve ono što je bio Bruce Dickinson, momak koji je godinama tražio sebe, puno toga prošao, puno toga probao, puno toga promašio, a ponešto i pogodio. Osoba koja svugdje gdje dođe mijenja okolinu, nešto što je Iron Maiden prema svojim karakteristikama itekako trebao. Probao je Bruce ranih godina svoje mladosti svašta, uz ostalo, i u teritorijalnoj vojsci, da bi se u konačnici skrasio na Sveučilištu Queen Mary u Londonu gdje je 1979. godine diplomirao povijest. Od tada se malo uozbiljio, ali ostao spreman na sve izazove s kojima će se susretati, no isto tako i sam ih tražiti. Zasluge za njegov uspjeh, uz brižne roditelje, imali su baka i djed, koji mu je još kao klincu kupio ploču The Beatlesa “She Loves You”, a tijekom srednje škole i studiranja započeli su njegovi ozbiljni doticaji s glazbom.Ploča koja ga je uvela u glazbu, k tome ‘prva prava’ koju je kupio bila je Deep Purpleov “In Rock” i to nakon što se ‘zaljubio’ u pjesmu “Child In Time”. Uslijedile su “Black Sabbath”, Jethro Tullov “Aqualung”, pa “Tarkus” od Emerson, Lake & Palmer. Bruceova prva želja je bila svirati bubnjeve, prvi bend mu se zvao Paradox (1976.) koji je na njegovu inicijativu promijenio ime u Styx, ne znajući da netko tog imena već postoji. Skupina Speed je osnovana je 1977. i u njoj je Bruce počeo pisati prve autorske pjesme nakon što ga je Paul White naučio svirati tri akorda na gitari. Iako je Speed nekoliko puta nastupio u Pubu Green Man u Plumsteadu, nije dugo opstao, no za Brucea je, očito, bio prijelomnica i odluka da će se baviti glazbom donešena je u tim vremenima. Da je tome tako govori i činjenica kako je magazinu Melody Maker poslao oglas s tekstom da ‘Pjevač želi snimati projekt’, snimio je i demo, a to je rezultiralo pjesmom “Dracula“, prvom koju je ikada snimio, i to s bendom The Shots kojeg su formirali braća Phil i Doug Siviter. “Man In The Street” kolekcija je pjesama The Shotsa koja je izašla 1980. godine.U pubu Prince of Wales u Gravesendu u Kentu, Brucea i The Shots gledao je Paul Samson koji ga je pozvao u svoj bend Samson. No bilo je to vrijeme popriličnih problema jer je Bruce zbog glazbe zapostavio fakultet, skoro bio izbačen s njega zbog neplaćanja te zaostajanja u davanju ispita. Ipak sve se uspjelo riješiti, na kraju je diplomirao i pridružio se Samsonu, koji je već bio snimio debitantski album “Survivors” (1979.), otprilike dva mjeseca prije nego je službeno postao njegovim članom. U naredne dvije godine s bendom je snimio dva albuma “Head On” (1980.) i “Shock Tactics” (1981.), no nedostatak ambicioznosti, Samsonovi problemi s izdavačima, opremom, honorarima, preveliki značaj vođenju života koji se vrtio oko žena i poroka i drugog dali su naslutiti da se Bruce tu neće dugo zadržati. Dakako, on je to znao, drugi još – ne.Sudbina je išla svojim tijekom i spontano spajala Brucea s bendom u kojem će mu se uskoro ostvariti svi glazbeni, a dobrim dijelom i životni snovi. Naime, 1980. godine je Samson na Music Machine bio predgrupa Iron Maidenu čija je karijera bila u naletu nakon debitantskog albuma, a Bruce je bio istinski zadivljen njihovim nastupom i rekao sam sebi: “Želim biti član ovog benda. Znam da ću pjevati s njima. Oni su za mene, Samson nije“. Koincidencija je da su Iron Maidenov “Killers” i Samsonov “Shock Tactics” kasnije snimani u istom, Battery Studiju u Londonu, a čak su im se u siječnju 1981. dijelom poklopili termini, no to nije imalo prevažnu ulogu u kasnijem Bruceovom ‘transferu’.

Zadnji nastup sa Samsonom bio mu je 12.9.1981. na Reading Festivalu (1990. objavljen na CD-u) gdje je Bruce razgovarao se menadžerom Rodom Smallwoodom i rekao da želi pjevati s Iron Maiden. S obzirom da su zbog odlaska Paul Di’ Anna ‘vrata bila širom otvorena’, Rod ga je pozvao na audiciju nakon koje više ništa nije bilo isto. Niti u Brucea Dickinsona, niti u Iron Maiden, a niti u glazbi. Iron Maiden dobio je frontmena kakvog je samo mogao poželjeti, što se ono kaže, da su i htjeli, teško da bi ga mogli i izmisliti. Osim glazbenog talenta kojim ga je impresionirao, Bruce je s Harrisom ‘kliknuo’ i u segmentu vrlo bliskih glazbenih ukusa, s obzirom da je i Steve bio (i jeste) fan Led Zeppelina, Deep Purplea, UFO-a, Jethro Tulla, Yesa, Pink Floyda, ELP i sličnih britanskih velikana. Zvijer je puštena
Mnogi će danas reći najbolji, no prije bi ipak bio najvažniji album Iron Maidena “The Number of The Beast” snimljen je kao i prva dva u Battery studiju ubrzo po Bruceovom dolasku u bend, a objavljen je 22. ožujka 1982. godine. Zbog mogućih pravnih zavrzlama sa Samsonom, a i visoke moralnosti Bruce nije istican u ‘potpisu’ songova, no u nastajanju nekih je itekako imao utjecaja (“Children of the Damned”, “The Prisoner” i “Run to the Hills”). Važnije je to što se Bruce vrlo brzo nametnuo, postao pravi vođa Iron Maidena i sa spomenutim energično-odmjerenim i nadasve dominatnim nastupima na koncertima u kratkom je roku osvojio publiku. Bruce je predvodio cjeloviti show, upravo ono što je oduvijek želio imati Steve Harris, i postajao neprikosnoveni vođa cijele priče. Nije bilo nimalo dvojbe da je Iron Maiden promijenio Brucea Dickinsona, ali da je Bruce Dickinson promijenio Iron Maiden.

Promjena pjevača uvijek najviše ‘boli’, obično je gubitak nenadoknadiv, mnogi bendovi nakon što im se to dogodi znaju nestati, no u slučaju Iron Maidena to se nije dogodilo. Niti blizu. U takvim se slučajevim često se znamo sjetiti AC/DC-a koji je također imao kvalitetnu, doduše tužnim okolnostima uvjetovanu smjenu, no odgovor na pitanje je li s Brianom bio jednako dobar, bolji ili tek uspješniji od razdoblja s Bonom, zauvijek će ostati ‘visjeti u zraku’. Mnogi će sigurno biti dijametralno suprotnog mišljenja, no dojam je da su osim Brucea i Iron Maidena, Mike Patton i Faith No More rijetki slučaj gdje je zamjena pjevača/frontmena sjela tako dobro kao ‘budali šamarčina’. Gdje je pjevač ne samo promijenio nego i poboljšao bend u, doslovce, svim segmentima.No dobro, time ćemo se baviti neki drugi puta, vratimo se na “The Number of The Beast”, najznačajnije bendovo izdanje bez kojeg teško da ćete naći Top 10 izbor najboljih metal albuma svih vremena. Album je to na kojem se u ulozi kompozitora afirmirao Adrian Smith što mnogi baš i ne ističu prečesto. Uz pjesme koje su ga proslavile, kao što su “Run To The Hills” ili jedan od najpoznatijih i najznačajnijih heavy metal epova “Halloweed Be Thy Name”, to je bio album prepun klasika sa značajnim progresivnim karakterom. Poput “Children of The Damned”, pjesme bazirane na filmovima “Village of The Damned” i “Children of The Damned” adaptiranima po noveli “The Midwich Cuckoos” Johna Wyndhama, ili “22 Acacia Avenue”, nastavak “Charlotte The Harlot” sage, koju je za svoj bend Urchin ranije napisao Smith, a Harrisu se toliko dopala da su je doradili i ubacili na album. Inspiracija za još jedan klasik s albuma, “The Prisoner”, pronađena je u istoimenom britanskom TV showu.Dakako, za veliki uspjeh zasluge idu i religioznim organizacijama koje su Iron Maiden nazvale ‘sotonističkim bendom’, a posebno ih je zasmetala naslovnica Dereka Riggsa inspirirana komičnim knjigom “Doctor Strange” na kojoj Eddie u paklu upravlja vragom kao lutkom na koncu, a vrag jednako tako s malim Eddijem. Dakako, i u 15 milijuna prodanih primjerala dušebrižnici itekako imaju svojih zasluga. Naravno da je kao i u sličnim slučajevima briga o moralu bila potpuno nepotrebna jer su, ono najvažnije, tekstovi, odisali socijalnom tematikom. Koliko god da su bili zadovoljni, godinama kasnije članovi bend žale što su kod izbora B strane za single “Run To The Hills” to mjesto namjenili pjesmi “Total Eclipse”, i to nakon što je drugi kandidat, “Gangland”, izabran za album.“Znao sam da sam se priključio velikom bendu. Također sam znao da sam mogao napraviti čak i bolje stvari. Imao sam viziju za ‘The Number of The Beast’; moj glas ‘zalijepljen’ na Maidene jednako je nečem velikom. Snimili smo album za 4-5 tjedana. Bili smo u studiju do pet ili šest ujutro. Pogreška koju smo napravili bila je stavljanje pjesme ‘Gangland‘ na album umjesto ‘Total Eclipse’. Stavili smo je jer je bila prva koju smo zajedno napravili. Ali ostatak albuma je fantastičan. ‘Hallowed Be Thy Name’ je preteča ‘Rime of The Ancient Mariner’. Ta pjesma, a i cijeli album, digao je Iron Maiden na drugu razinu” komentar je Dickinsona, koji je zbog opernog stila pjevanja i velikog raspona dobio nadimak Air Raid Siren, što je, uostalom, i istaknuto na unutranjem omotu albuma.Prvo mjesto na britanskoj ljestvici albuma dalo je snažan vjetar u jedra bendu koji se ‘otisnuo’ na drugu veliku svjetsku turneju, “The Beast On The Road” tijekom koje aktivisti vjerskih sekti organiziraju bojkote, demonstracije, spaljivanja Maidenovih izdanja i time im dodatno pojačavaju popularnost u, engleskim bendovima tradicionalno nesklonoj Americi. Pa i šire. Na kraju 1982. godine iz benda zbog osobnih razloga odlazi Clive Burr, a mijenja ga Nicko McBrain, koji je, uz ostale, nastupao i s manje poznatim francuskim sastavom Trust.

Dojam da bi svaki bend u kojeg bi možebitno došao Dickinson postao duplo bolji i utjecajniji postajao je sve snažniji. Osim što je preuzeo ulogu vođe na pozornici Dickinson se aktivno uključuje u pisanje pjesama i na naredna dva albuma, “Piece of Mind” (1983.) i “Powerslave” (1984.) autor je ili koautor nekih od najboljih pjesama benda uopće (“Revelations, “Flight of Icarus”, “Die With Your Boots On”, “Sun and Steel”, “2 Minutes To Midnight”, “Back In The Village” ili “Powerslave”).

Orlovi slijeću – robovi vladaju
Piece of Mind” jedan je od tri, u širim formatima, vjerojatno najpotcjenjenija albuma benda, no činjenicu da se radi o prvom ‘pravom’ epskom albumu Iron Maidena koji je udario snažne temelje kasnijim izdanjima, teško je negirati. Sniman u Compass Point Studiju u Nassau na Bahamima pod radnim nazivom “Food For Thought” u prvom kvartalu 1983. godine, album izlazi 16. svibnja i sa sobom donosi izraženi epsku atmosferu, progresivniji stil komponiranja, ali i nekoliko tradicionalnih himni benda tipa nezamjenjive “The Trooper” ili “Flight of Icarus”. Možda se ekipa još uvijek nije mogla ‘otrgnuti’ od ranijeg “The Number of The Beast” izdanja, možda je došao prerano, možda je bio prekompleksan, onako izraženije mračan možda i pretežak, no album je to koji nije u prvim trenucima ostavio prevažan dojam među velikim dijelom bendove publike.

Muziku podržava

No zato ga je, dobrim dijelom i zbog evidentne progresije u zvuku i formi pjesama, kritika itekako dobro prihvatila. Također, treba se prisjetiti da su to vremena u kojima MTV favorizira američki glam pokret (Motley Crue, Ratt, Van Halen, King Kobra, Quiet Riot plus sve komercijalniji Def Leppard) i, još važnije, u kojima se, ponajviše zahvaljujući Venomu, heavy metal počinje sve jače širiti na ekstremnija subžanrovska razgraničavanja bez ograničenja, pa heavy metal od glave jedne velike glazbene priče sve više postaje tek jedan od njezinih krakova. Istina, najvažnijih, a za to velike i najveće zasluge ima baš Iron Maiden koji u tim godinama jedinu ozbiljniji potporu u ‘očuvanju slave’ heavy metala ima od velikih Judas Priest i Saxona. Dok je većina ambicioznih i potentnih NWOBHM bendova s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih ozbiljno zaostajala, dobar dio njih i ostao, a da nije pravo niti započeo svoj put.

A ako je “The Number of The Beast” afirmirao Smitha, ovaj je u potpunosti potvrdio velike Dickinsovove mogućnosti i u tom segmentu, za što je najbolji dokaz “Revelations”. Bilo je tu, osim navedenih, i jakih aduta među manje eksponiranim pjesmama kao što su “Where Eagles Dare”, “Die With Your Boots On”, “Still Life” (koja ima skrivenu poruku dok se vrti unatrag, pošalicu na račun optužbi da je bend ‘sotonistički’) ili ‘najskrivenije’, “Quest for Fire” i “To Time A Land”. Upravo je raznolikost pjesama i drukčiji kompozitorski pristup od dotadašnjeg, poglavito u tekstovima koji su sada bili više no ikada inspirirani literarnim djelima i praktički je svaka pjesma imala svoje uporište u nekim od starijih romana ili eseja, razlog što će mnogi ljubitelji sa sumnjom gledati na ovaj album, ali nemali broj ga staviti među 4-5 najboljih bendoviha izdanja. Jednako kao i McBrain koji ga i danas, i to ne samo zato jer je prvi na kojem je svirao, jako voli. Drukčiji je pristup bio i coveru, pa je ovoga puta Eddie bio ‘zalancana’ lobotomizirana persona smještena u umobolnicu. “World Piece Tour” trajao je od svibnja do prosinca i zaključen je nakon 139 koncerata, te se u 1984. godinu krenulo s radom na petom studijskom albumu.

Snimalo se također na Bahamima, u prvoj polovici godine, a 9. rujan 1984. godine donio je najbolji metal abum ikada napravljen i snimljen – “Powerslave”. Album je to bez ijedne slabe karike, kompleksan, glazbeno kompetentan, tekstualno inteligenta, kompozitorski besprijekoran, jasnog epskog opredjeljenja sa raznolikim, nikad bolje, dublje i konkretnije koncipranim pjesmama i s maestralnom Birchovom produkcijom. Nešto najbolje što se do tada, a i kasnije, moglo čuti u metal svijetu, album je to ne samo bez slabe pjesme već bez slabog tona. Kada bi u ljudskom životu nešto takvo bilo izvedivo, moglo bi se reći da je “Powerslave” savršen album. Koji, iako s Eddiem faraonom implementiranim u piramidu na naslovnici i gomilom imitacija egipatske umjetnosti u unutrašnjem omotu sugerira da se ‘sve vrti’ oko drevnog Egipta, nije u potpunosti tako. Tradicionalne himne “2 Minutes To Midnight”, koja je vrlo brzo probila na brojne svjetske radijske i televizijske postaje, pa posveta britanskim pilotima u “Aces High”, numera “Flesh of The Blade” koja govori o surovosti života (…”umrijet ćeš u kutu pod bljeskom oštrice, daleko, zaboravljen od svih…”), tipični instrumental “Losfer Words (Big Orra)”, plus neopravdano zapostavljene “The Duellists” i “Back In The Village” vrh su teškometalne glazbe.

A što tek reći o epskim djelima “Powerslave”, za čiji je solo, kad je na snimanju čuo kako ga svira Smith, pokojni Robert Palmer rekao da je savršen. Ili o “Rime of The Ancient Mariner”, pjesmi inspiriranoj istoimenom poemom Samuela Taylora Coleridgea. Ništa, jer sve je o njima već davno rečeno. Album je to koji je poslao Iron Maiden na legendaran “World Slavery Tour” i pretvorio ga u globalnu megazvijezdu kojoj su se klanjali i oni za koje se to nikada ne bi reklo. Ta je turneja uključila povratak u ovaj dio Europe, te su sredinom kolovoza 1984. nastupili u Beogradu i u Ljubljani.

Koliko god da je to izvana izgledalo blistavo jer Iron Maiden je sredinom osamdesetih bio najpopularniji i najbolji bend glazbene scene iznutra nije baš sve bilo dobro kako se činilo. No to ne čudi jer to je bend koji svoj ‘prljavi veš’ nikada nije koristio za medijsku promidžbu u svrhu poboljšanja popularnosti. Riješavalo se to ondje gdje i treba – na izvoru problema i nesuglasica. Bruceov karakter nije se baš u potpunosti poklapao s načinom rada benda koji je funkcionirao kao precizan stroj u kojem svaki element ima točno određenu zadaću. A na tako nešto, ulogu u kojoj je tek ‘jedan od’, on nikada nije bio spreman. Veliki “World Slavery Tour” naznačio je ozbiljne probleme jer Bruce nije odobravao stalno dodavanje datuma i čak zaprijetio odlaskom. Za tako nešto dijelom se opravdanje može pronaći u Bruceovim problemima u braku s Jane, s kojom se vjenčao 1983., a razveo 1987. godine.

Eksperimentalna f(r)aza
Po završetku turneje koja je u 331 dan obuhvatila čak 187 koncerata i iznjedrila ponajbolji koncertni metal album “Live After Death” (1985.) snimljen na nastupima u Los Angelesu i Londonu, fizički i psihički istrošena ekipa uzela je šestomjesečni odmor nakon čega slijedi pisanje pjesama za album “Somewhere in Time“, koji izlazi 28. rujna 1986. Kod njegova skladanja naišlo se na dosta problema jer je Bruce imao ideju pisati ambijentalnije pjesme s više akustika, čak ići i tragom albuma Led Zeppelina “III”, “IV” i “Physical Graffiti”. S druge strane, Harris je imao druge namjere, recimo, prvi puta odlučio je koristiti sintesajzere i na taj način soundu dodati ‘space’ karakteristike. Veću kompozitorsku ulogu opet je imao Smith koji je napisao tri pjesme (“Wasted Years”, “Sea of Madness” i “Stranger In A Strange Land”), a Dickinsonove je Harris procijenio nedovoljno dobrim za album. Drugi u nizu debelo podcjenjenih albuma imao je također raznovrstan karakter, kompleksnije forme od prethodnih i još jednu nisku sjajnih pjesama. Od tipičnog ‘brzanca’ “Deja-Vu” preko “Caught Somewhere In Time” i “The Loneliness of The Long Distance Runner” do, po mnogima jedne od najvećih bendovih pjesama, raskošnog epa “Alexander The Great”. I Eddiea u novoj ulozi – cyborga.

Zbog navedenih događanja Bruce je razmišljao ne samo da ode iz Iron Maidena već i da u potpunosti odustane od glazbe: “Mislim da je to bilo prvi put da sam stvarno mislio o odlasku. Ne mislim samo iz Iron Maiden, mislim i o odvikavanju, o odmicanju od glazbe. Ništa nije bilo vrijedno onakvog osjećaja. Počeo sam se osjećati kao da sam dio stroja, kao da sam dio light-showa“. Ipak, nastavilo se dalje, krenula je nova svjetska turneja tijekom koje je Iron Maiden 11. rujna 1986. godine po prvi puta nastupio u Hrvatskoj, točnije u Domu sportova u Zagrebu.

Idući album “Seventh Son of A Seventh Son“, koji se snima u veljači i ožujku u Munchenu, a izlazi već 11. travnja 1988. godine, vraća Dickinsonu jednu od ključnih kompozitorskih uloga. Svojim progresivnim rock konceptom s izraženijim psihološkim tekstovima, snažnim udjelom akustika, syntheva, uvođenjem klavijatura i nešto folklornih utjecaja donosi još jednu novu dimenziju glazbi Iron Maidena. Mnogi taj album smatraju vrhuncem karijere no s druge strane, ako i jeste tako, činjenica je da je ujedno označio i kraj (još) jedne ere benda. Iako, vrhunac bi bio “Powerslave” i turneja nakon njega, no kako je u to vrijeme Bruce često isticao taj album kao ‘plafon’, red je da bude po njegovom.

Konceptualno djelo oslonjeno je na glazbu ELP, Yesa, Genesisa, King Crimsona i sličnih donijelo je još jedno u nizu epskih remek-djela, pjesmu “Seveth Son of A Seventh Son”, “Infinite Dreams” spada u red jačih bendovih pjesama, jednako kao i “The Evil That Man Do” ili “Moonchild”. “Can I Play With Madness” bila bi ipak nešto prenapuhana, čak najslabija stvar na albumu, jedino što joj je poruka jaka, no po kvaliteti je ispod “The Prophecy” ili “Clairvoyant” koje u biti i nisu dobile pravu prigodu.

Ideju za album Harris je dobio nakon što je pročitao Orson Scott Cardovu knjigu “Seventh Son” o mističnom liku s darom za paranormalno: “To je bio novi izazov za nas, napraviti konceptualni album. Uvijek sam volio prog bendove, a naslovna je pjesma snažna s progresivnim elementima. Nisu svi voljeli taj album. Bruce mi je čak rekao da je Queensryche s ‘Operation: Mindcrime’ napravio bolji koncept od našeg. Rekao sam mu da je to jako dobar album, ali da je i naš jebeno sjajan”. Bilo kako bilo, ‘sedmi sin’ je, nakon ‘broja zvijeri’, vratio Iron Maiden na vrh britanske ljestvice, a turneja nakon njega sa ‘zaleđenom’ pozornicom bila je spektakularna.

Usprkos tome poslije turneje Bruce je sve ozbiljnije razmišljao o samostalnoj karijeri u kojoj će ponovno biti slobodan da radi što, kada, kako i na koji način želi. Mini koračić k tome bilo je pisanje pjesme “Bring Your Daughter To The Slaughter” za peti nastavak “Strave u ulici brijestova”. Tu surađuje s Janickom Gersom, bivšim gitaristom Gillana, kojeg nakon odlaska Adriana Smitha dovodi u Iron Maiden.

Razdoblje za blagi zaborav
Osim album “No Prayer For The Dying” izlazi 1. listopada 1990. godine i najanemičnije je izdanje do tada, praktički bez pravog koncepta, djeluje kao bez volje, čak bez dojmljivije solaže s tek nekoliko jedva iznad prosječnih pjesama tipa “No Prayer For Dying”, naslova na tragu ranijih prog – epova, ili “Fates Warning”. Ostale su pjesme, u koje su integrirane političke, religijske i sociološke teme daleko ispoda ranga Maidena, uključujući i “Bring Your Daughter To The Slaughter”, “Holy Smoke” i “Mother Rusia”. Napuštanjem prog-rock koncepcije i korištenja syntheva i klavijatura pokušalo se opet nešto okrenuti, nešto kao vratiti se unatrag u glazbenom smislu, no nije da se baš uspjelo u tome.

Turneja je nešto malo isprala gorak okus, no već idući, još jedan prosječan album “Fear Of The Dark“, koji je izašao 11. svibnja 1992. godine dao je naslutiti da puno toga nije kako je bilo. Iako su oba albuma imala veliki Dickinsonov kompozitorski udjel bilo je sve jasnije da su njegove misli sve dalje od benda. “Fear of The Dark”, prvi dvostruki i prvi album bez Dereka Riggsa kao ilustratora (Melyvn Grant), kroz hitove “Be Quick Or Be Dead” i “From Here To Eternity”, power baladu “Wasting Love”, te kompleksne naslove “Afraid To Shoot Strangers”, posvećenu Zaljevskom ratu i “Fear of The Dark” dalo se naslutiti da se Iron Maiden pomalo vraća. I bilo bi možda tako da su umjesto dvije, napravili jednu ploču. Dave Murray je za “Fear Of The Dartk rekao: “To je bio vrlo raznolik album. Puno glazbe je klasični rock s puno promjena tempa. Još uvijek se sjećam trenutka kada smo napisali ‘Fear of The Dark’. Znali smo odmah da je naš idući hit. Sve o njemu, snaga, melodije, stihovi, tempo i način na koji se mijenja stvarno sažima ono što je Iron Maiden”.

Kako na koncertima tako i na spomenutim albumima, usprkos nekim bljeskovima, bilo je posve jasno da se Bruce odlučio fokusirati na solo karijeru, a bend mu je trenutno bio nešto kao ‘nužno zlo’. Upravo mu je to Steve i najviše predbacivao, odnosno nešto kao da pjeva bez volje, a da to nije daleko od istine može se, uz ostalo, čuti i na ‘serijskim’ koncertnim izdanjima “A Real Live One”, “A Real Dead One”, “Live At Donington” objavljenim 1993. godine. Posebice na “Raising Hell” koncertu snimljenom 28. kolovoza 1993. u Pinewood Studiju u Londonu u kombinaciji s horror točkama čarobnjaka Simona Drakea. To je ujedno bio oproštajni nastup Brucea Dickinsona.

Devedesete su Dickinsonu donijele hrpu sjajnih trenutaka, bilo u privatnom životu u kojem je s drugom suprugom Paddy između 1990. i 1994. dobio je troje djece, Austina, Griffina i Kiu, bilo u glazbenom, u kojem je objavio vrlo kvalitetne albume. “Tattooed Millionaire” (1990.), “Balls To Picasso” (1994.), “Skunkworks” (1996.), “Accident of Birth” (1997.) i “The Chemical Wedding (1998.)”, plus koncerte “Alive In Studio A: Live At Marquee” (1995.) i “Scream For Me Brazil” (1999.) albumi su koji su tih godina u najezdi ekstremnih subžanrova držali heavy metalnuu glavu iznad vode. Imao je sada potpunu kreativnu slobodu, heavy metal kombinirao s hard, progressive i classic rockom, power popom i to je bilo to. To je bio Bruce Dickinson.

Godine kojih (skoro) kao da i nije bilo
S druge strane, Iron Maidenu baš i nije nešto išlo iako je “The X Factor” (1995.) kvalitetan album, a i u slučaju “Virtual XI” (1998.) našlo bi se razloga da ga se ne proglasi totalnom katastrofom. Naime, upravo je Britanac Blaze Bayley bio izbor Harrisa koji je 1994. došao u Iron Maiden, a uz audiciju, poveznica s novim bendom bio mu je i stari, Wolfsbane, s kojim je 1990. bio predgrupa Iron Maidenu. Povratak nakon dvogodišnje koncertne i trogodišnje studijske apstinencije dogodio se 2. listopada 1995. godine kada izlazi “The X Factor“, deseti ukupno i treći najpotcjenjeniji album Iron Maidena. Naime, bilo je to izdanje unaprijed osuđeno na propast, mnogi ga nisu htjeli čuti, a oni koji ga jesu čuli (ne svi, dakako) uglavnom su u njemu su tražili Brucea Dickinsona ne dajući baš previše šanse novom pjevaču. Čiji je stil pjevanja i pristup komponiranju bitno drukčiji, a kada se on poklopi sa Steveovom rastavom dobije se najmračnije izdanje benda s nekoliko i više nego dojmljivih pjesama.

Epski broj “Sign of The Cross” inspiriran novelom “The Name of The Rose” Umberta Eca, pa “The Edge of Darkness” filmom “Apocalypse Now”, zatim “Man on the Edge”, baziran na filmu “Falling Down”, “Lord of The Flies” je uporište pronašao u noveli koja se isto tako zove i sve to ukazuje na nastavak tradicije u kojoj bend inspiraciju crpi iz književnih djela. Osim tih, “Look For The Truth”, “The Aftermath” i “Judgement of Heaven” sve su, samo ne slabe pjesme. Bend je krenuo na turneju, prvi puta bio u Južnoj Africi, dobro je sve to išlo, no slabiji odjek albuma, gubitak kontinuiteta, novi pjevač kojeg se baš i nije prihvatilo i još ponešto bili su razlozi da se Iron Maiden našao u situaciji kakve nisu baš i bile uobičajene; znalo se naime, svirati pred polupraznim dvoranama.

“Kad je Bruce otišao, nisam mogao vjerovati. Osjećali smo se kao da nas je ostavio na cjedilu i morali smo odlučiti što učiniti; hoćemo se zaustaviti ili nastaviti dalje. Slušali smo mnogo traka pjevača. No, s Blazeom smo osjetili da ima pravilan stav i jako promukao glas. Čim smo počeli probe s njim bilo je ugodno, a od samog početka smo pisali neke velike stvari. ‘Sign of The Cross’ je snažna pjesma, jako tamna i atmosferična. I ja sam mislio da je Blaze stvarno je došao na svoje s ‘Man On The Edge’. Bilo je važno pokazati ljudima da smo to mogli napraviti bez Brucea” prokomentirao je ta vremena Gers.

Taj se period donekle pamti i po prvoj kompilaciji nazvanoj “Best of The Beast”, koaj je uz provjerene naslove uključivala i novu pjesmu “Virus”.

Ipak, svemu usprkos, krenulo se dalje, i došla je 1998., 23. ožujak, i najgori album benda, “Virtual XI“, koji teško da se može nazvati eksperimentalnim koliko god da ga se takvim predstavljalo. Klavijature, elektronika, efekti, sampleovi, sve se to skupa pokušalo što bolje spojiti s izvornim idejama, baš i ne uspješno. S obzirom da je te godine bilo Svjetsko prvenstvo u nogometu odlučili su ga dijelom njemu posvetiti, bila je tu i igrica “Ed Hunter”, 3D naslovnica, no sve je to skupa bilo premalo da u drugi plan baci slabašan album koji je sa 16. mjestom britanske ljestvice i na tom polju se pokazao najslabijim.

Pamtljivija je pjesma “Futureal”, koja opisuje virtualni svijet, za “The Clansman” je inspiracija pronađena u filmu “Bravehaeart”, balada “Como Estais Amigos” posveta je vojnicima obiju strana u Falklandskom ratu, a “The Angel and The Gambler” jedna je od pjesama koje bolje da se ne spominju. No nisu baš svi mislili tako, pa je McBrain rekao: “Blaze napravio veliki posao na ‘Virtual XI’, a Steve je napisao nekoliko stvarno velikih pjesama. To je album na kojeg smo svi jako ponosni”.

“Virtual XI World Tour” nije polučio ništa novo, i dalje je Iron Maiden bio u nekakvom praznom prostoru, rekli bi ‘živio na staroj slavi’ i bilo je jasno da se nešto mora poduzeti. A to nešto nije svježa, već ‘stara krv’. Iako je dobar pjevač, Bayleyu je nedostajalo širine, rutine i moćnine. I karizme. Svega što, pa i više od toga, u izobilju ima Bruce Dickinson. Vidjevši da tako dalje ne ide, Rod Smalwood je nagovarao Stevea da nazove Brucea i popriča s njima o mogućnosti povratka u bend.

Prvi dio
Treći dio

0 Shares
Muziku podržava