Iron Maiden – Zvijer toplog srca, čiste duše i hladne glave (dio 1.)

10224

Ovo nije ili barem ne bi trebala ispasti klasična priča o jednom bendu. Ovo je priča dijelom bazirana na činjenicama, a dijelom na dugogodišnjem osobnom iskustvu i životu sa i za taj bend.

I dok se u ovo drugom može i mora razmišljati sa stajališta subjektivnog
pristupa koje svatko ima pravo tumačiti i prezentirati na svoj način,
kod onog prvog, činjeničnog, nema ‘majci mrdanja’. Tu je praktički
sve neoborivo, čvrsto i nedjeljivo, stameno poput granitnih stijena i
jasno poput pogleda kroz najčišće staklo
. U stvari, ovo je jedna
mala pričica o jednom velikom bendu. A kako sve ima svoje korijene i
prije nego je nastalo, pokušat ćemo prije samog uvoda, napraviti uvod – u
uvod.Heavy metal – kopile ili dugo željeno dijete ?
Teorija vjera i zavjera o nastanku heavy metala kao podvrste moderne rock glazbe ima (barem) ‘mali milijun’.

Tko je, gdje, kada i kako sve to skupa osmislio, izumio i započeo i gdje su istinski korijeni jednog od najmoćnijih glazbenih pravaca, pitanja su na koja ili ima jako puno ili pak nema nijedan relevantan, konkretan i ‘znanstvenim činjenicama’ potkrijepljen odgovor.

Možda i najpoznatija od, nazovimo je tako, teorija, je ona da je heavy metal ‘kopile bluesa’, a mnogi mu korijene pronalaze i u počecima psihodeličnog rocka ranih i srednjih ’60-ih. Najviše je onih koji smatraju da ga je krajem tog desetljeća ‘izmislio’ Black Sabbath i upravo ekipi iz Birminghama pripisuju zasluge za njegov nastanak i kasniji uspjeh. Jedna od teorija govori kako su glazbu Black Sabbatha prihvatili oni koji su odbacili hipije i koji nikakvu vjeru i utjehu nisu našli u društvenom poretku, već su na to gledali s jasnom podozrivošću i poprilično pesimistično.

Isto tako, nemali je broj ljudi koji ‘u pomoć pozivaju’ i Led Zeppelin, pa i njima stavljaju prefiks ‘protometal band’, poput uglednog kritičara Charlesa Shaara Murraya iz NME koji je “Whole Lotta Love” opisao kao “najjaču artiljerijsku kanonadu koju je ikada ispalio teški, metalni rock u ratu za svoju afirmaciju”. Dakako, ima i onih koji će se s veseljem prisjetiti “Born To Be Wild” od Steppenwolfa u kojoj se, doduše tek ‘izvučeno u kontekstu’, spominje heavy metal (“I like smoke and lightning heavy metal thunder racin’ with the wind and the feelin’ that I’m under”). Ali koja, s druge strane, ima dovoljno žustrine, energije i melodije da se i njezini tvorci nađu u društvu ‘pre-metalaca’.I tu, naravno, nije kraj. Nakon šezdesetih došle su sedamdesete, s hrpom bendova koji na prvi osjet i nisu imali puno veze s heavy metalom, no uloga u njegovom rađanju i stvaranju bješe (i još je) ogromna, kolosalna, pa može se reći i epska. Naime, ako uzmemo ‘zdravo za gotovo’ da su Steppenwolf prvi koji su, ma u kojem to kontekstu bilo, spomenuli ‘heavy metal’, da su mu Black Sabbath kumovi, očevi, djedovi i svi ostali preci, te da su Led Zeppelin su ‘ispalili’ prve prave rafale u njegovu obranu, dolazimo do teza da su nakon njih Wishbone Ash, nešto godina kasnije i Thin Lizzy implementirali tzv. ‘twin guitars’ izvedbe koje su postale ‘trademark’ teškog rocka, Jethro Tull se etablirao kao drugo ime za definiciju kompleksnosti glazbe, a Deep Purple postao monument moćnog rock banda s ‘macho’ frontmenom.

Dakle, ekipa iz 70-ih imala je obilježja koja su kasnije u takvim ili sličnim omjerima imali brojni heavy metalci. Ne treba izostaviti Scorpionse koji su dio navedenih karakteristika saželi već na svoja dva nastupna albuma dijameralno suprotnih karaktera, a ni u kom slučaju Judas Priest koji je bio svojevrsna ‘premosnica’ hard rocka ka heavy metalu i ne bismo pogriješili kad bi upravo taj band nazvali ključnim u formiranju snažne heavy metal scene. Dakako, tu nikako ne smijemo zaboraviti Motorhead čija je brzina, agresija, sirvost i nadasve buka nešto što je u kasnijim periodima nadahnulo brojne heavy metal bandove.

I mogli bismo tu još štošta nadodavati, isticati puno bendova i izvođača, razvlačiti i povlačiti do besvijesti, no vrijeme je da polako krenemo ka esenciji priče s kojom ćemo se u nastavku pozabaviti. Priče koja i hoće i neće biti klasična biografska, priča koja je prvotno zamišljena na način da se u njoj istakne nekoliko najvažnijih i najprepoznatljivijih trenutaka, no kako ih ima previše, logika je da ona ipak bude kompleksna. Baš onakva kakva je i povijest benda koji stoji iza nje – Iron Maiden.

Benda kojeg najveći broj poznavatelja glazbenih događanja neupitno smatra najvećim (heavy) metal imenom svih vremena. Malo je dvojbi, ako ih uopće i ima, da je Black Sabbath najznačajnije, a Iron Maiden najbolje ime koje je heavy metal dao glazbenom svijetu. Iako, idemo li u dublje analize, s malo truda dođemo do zaključka kako Iron Maiden od svih ranije imenovanih bendova vjerojatno najmanje dodirnih točaka ima upravo s Black Sabbath, koje se u najvećem dijelu glazbenih struktura i doživljava konstruktorima pravca koje je upravo Iron Maiden najviše proslavio.

Iz svega do sada čitljivog razvidno je kako je Iron Maiden u biti jedan ‘običan’ originalno-neoriginalni bend, a ključna razlika bi bila u tome da od ostalih bendova svatko ima ponešto, a on – sve to skupa. I još nešto malo više. (Pri)prosto rečeno, ono što su neki prije njega promovirali on je s vremenom prilagodio, prepravio i usavršio, ne skrivajući ni u jednom trenutku gdje je pronalažena isnpiracija za svako djelo. K tome, Iron Maiden je u surovom glazbenom svijetu postao ime koje je stvaralo spektakle, koje se uzdiglo do neba bez klasičnih medijskih ‘poguranaca’, za razliku od velike većine glazbenih ‘Bogova i Gazdi’ koje su stvarali u medijima unaprijed inscenirani spektakli. A da su uz Led Zeppelin ‘najkomercijalniji nekomercijalni bend’, i o tome bi se dalo razmisliti. U poprilično otežanim uvjetima odrastanja, stasavanja i održavanja na sceni, njegovih 90 milijuna prodanih kopija nekonvencionalne glazbe može se mjeriti s onim čija je prodaja ‘lakših tonova i nota’ premašila 100 i više milijuna.

Božić 1975. – rodilo se nešto veliko
A da bi se do svega toga došlo, kao i u svakoj priči, negdje je trebalo započeti, u konkretnom slučaju bješe to za Božić 1975. godine u Leytonu u istočnom Londonu kada je, nakon napuštanja benda Smile, Steve Harris osnovao novi, kojem je dao ime po spravi za mučenje iz filma “Čovjek u željeznoj maski” po noveli Alexandrea Dumasa – Iron Maiden.

Muziku podržava

Početne su godine bile ‘godine mučenja’, klasična rock priča benda koji se probija i dolazi ‘niotkuda’. Bilo je tako tu puno promjena postava, čak i jedan kratki ‘break-up’. Prva postava Steve Harris (bas), Paul Day (vokal), Terry Rance i Dave Sullivan (gitara) i Ron “Rebel” Matthews (bubnjevi) nije dugo bila ‘na životu’, tek nekoliko mjeseci, ali je ‘demo nastupima’ u The Cart and Horses Pubu u Maryland Pointu, Stratford udarala temelje nečem što će za samo nekoliko godina postati jedna od najvećih glazbenih, pa i kulturnih priča modernog doba.

Prvi ‘pravi’ koncert Iron Maiden je imao 1. svibnja 1976. u St. Nicks Hallu u Poplaru, a netom nakon toga Harris je raspustio bend, da bi ga uskoro ponovno okupio, ovoga puta sa samo jednim gitaristom, Daveom Murrayem. Otada je kroz bend ‘prodefilirao’ veliki broj glazbenika; pjevač Dennis Wilcock, pa gitaristi Bob Sawyer, Terry Wapram, Paul Cairns, Paul Todd i Tony Parsons, zatim bubnjari Doug Sampson i Barry Purkis, probalo se i s klavijaturama (Tony Moore (Cutting Crew)), da bi se iskristalizirala ‘jezgra’ postave, Steve Harris – Dave Murray – Doug Sampson koja je u studenom 1978. godine na audiciji u Red Lion pubu u Leytonstoneu za novog pjevača ‘regrutirala’ Paula Di’Anna.

Traka koja život znači
Na Staru 1978. godinu bend je u Spaceward Studiju u Cambridgeu za 200 funti snimio demo “Spaceward” s četiri autorske pjesme (“Iron Maiden”, “Invasion”, Prowler” i “Strange World”) koje je prezentirao Neala Kayu menadžeru i DJ – u Bandwagon Soundhouse kluba koji se nalazio u Kingsbury Circleu u sjevereozapadnom Londonu. Kayu su se pjesme dopale i pustio ih je u svom klubu, a čak je i jedna od njih, “Prowler”, završila na 1. mjestu Soundhouse chartsa. Inače, Kay je bio jedan od rijetkih promotora i uopće javnih osoba čija je riječ nešto značila, a koji je favorizirao novu vrstu glazbe, heavy metal.

Većina je preferirala i favorizirala silno nadirući punk pokret čiji su stjegonoše bili Sex Pistolsi koji su, za ono vrijeme, svojim kontroverznim stavovima i ponašanjem, a posebice epohalnim, jednim od najboljih rock albuma ikada snimljenim, “Never Mind The Bollocks Here’s The Sex Pistols”, dobrano uzdrmali učmalu britansku glazbenu scenu. No kratko je sve to skupa potrajalo, popularnost punka počela je ozbiljno opadati, dobrim dijelom i zbog ekspanzije heavy metal bendova koji su formirali novi nacionalni glazbeni pokret kojeg je u svibnju 1979. godine u Magazinu “Sounds” u New Wave of British Heavy Metal ‘krstio’ novinar Geoff Barton.

Pokret je iznjedrio više od tisuću bendova, ali samo ih je nekolicina uspjela ‘preživjeti’ dolazak MTV-a i komercijalizaciju metala koja je s njim stigla. Među njima su Def Leppard i Saxon prije svih, Venom je s dva nastupna albuma udario temelje kasnije popularnim ekstremnijim varijantama metala, Diamond Head pokazao potencijal kojeg nije do kraja potvrdio, Angel Witcha se mnogi rado sjete, simpatične ekipe iz Nightwinga također, Girlschool je potvrdio da i djevojke mogu biti glasne i energične, a i Tygers Of Pan Tang je na svom početku bio jedan od zanimljivijih i silno potentnih bendova.

Svi su oni praktički imali iste startne pozicije, ista im vrata bješe odškrinuta, istu cestu imaše za proboj, no samo je jedan od njih sve to iskoristio, imao znanje, volju, talent i upornost i postao velik, najveći ikada – Iron Maiden. Samo je Iron Maiden imao kontinuitet, niz od sedam vrlo dobrih i(li) odličnih albuma, samo je on dokazao da je NWOBHM uistinu nešto veliko, nešto iz čega će se poslije roditi stotine novih subžanrova i zabetonirao čvrste temelje za glazbu koja će u naredna tri i pol desetljeća ‘harati’ svjetskim pozornicama.

Dva u jedan – ključna izdanja heavy metala
No možda sve to skupa i ne bi bilo tako da jednu od kopija “Spaceward” dema nije kupio je i Rod Smallwood, a kako se materijal i njemu svidio za svoju je nezavisnu izdavačku kuću 9. studenog 1979. godine objavio EP naziva “The Soundhouse Tapes“. S njega je, u odnosu na demo, bila izbačena balada “Strange World” jer bend nije bio zadovoljan njezinom produkcijom. EP je tiskan u 5000 kopija koje su prodane za nekoliko dana. Uz Neala Kaya i Roda Smallwooda, kasnijeg menadžera Iron Maidena i jednog od najzaslužnijih za planetarni uspjeh, upravo je “The Soundhouse Tapes” bila prekretnica u karijeri. Nešto što se jednostavno moralo dogoditi i što se – dogodilo.

Sve dojmljiviji nastupi Iron Maidena dobili su nešto konkretno i opipljivo, nešto što je nedostajalo za potpuni identitet i legitimitet, autorske pjesme. Bend je po lokalnim klubovima postajao sve poznatiji i sve popularniji, da bi zahvaljujući Rodu i “The Soundhouse Tapes” u prosincu 1979. godine, od sedam zainteresiran kompanija, bio potpisan ekskluzivni ugovor s EMI Records za četiri albuma. Neostvareni san za mnoge, Iron Maidenu se ostvario. To je bio i mjesec u kojem je stigao drugi gitarist Dennis Stratton nakon što je zbog zauzetosti u svom bendu Urchin, Adrian Smith odbio ponudu prijatelja iz djetinjstva Dave Murraya da se pridruži Iron Maidenu. K tome, došao je i novi bubnjar, Clive Burr iz Samsona, benda koji će u bliskoj budućnosti imati još jednu moćn(ij)u poveznicu s Iron Maiden.

Niti je prošlo, niti pak je bilo mnogo vremena, a Iron Maiden je snimio svoj debitantski album, koji naziva kao i bend, “Iron Maiden”, izlazi 4. veljače 1980. godine. Sirova strast, energija i progresivna suptilnost protkani gitarskim varijacijama, karizmatičnim ‘macho’ vokalom i inteligentnim tekstovima donijeli su album prepun klasika, praktički bez slabih trenutaka. Čak je svoje mjesto ‘pronašla’ i ranije spomenuta balada “Strange World”, a “Prowler”, “Remember Tomorrow”, “Running Free”, “Phantom of The Opera”, “Charlotte The Harlot”, “Iron Maiden” i genijalan instrumental “Transylvania” zauvijek su promijenile ‘tešku’ glazbu.

Album je doživio i veliki uspjeh na tržištu ušavši na 4. mjesto britanske ljestvice. Uz glazbu, on je izbacio i lika popriličnog grozomornog izgleda, ali simpatičnog, čak u podnožju punim mjesecom pomalo zbunjenog Eddiea, maskotu i zaštitni znak benda u crtežu Dereka Riggsa. Još jedne od prevažnih karika u lancu uspjeha. Time je pokazano da se u budućnosti planira puno polagati i na vizualni efekt, da se publici osim samog doživljaja glazbe ponudi i kompletan show. To je, kasnije se pokazalo, bila još jedna točna procjena.

U TV showu Top Of The Pops Iron Maiden je odbio nastupati na ‘play-back’, te su s Paul Di’Annovom autobiografskom pjesmom “Running Free” bili prvi nakon The Who iz 1972. koji je svirao uživo u tom, tada iznimno cjenjenom i za sve bendove prestižnom showu. Mnogi su albumom bili zadovoljni, no ne i idejni tvorac Steve Harris: “Nisam bio sretan s produkcijom, svi to znaju. Album nije imao dovoljno vatre i bijesa, onoga čega je bilo u našim svirkama. Dobar je to album, ali jednostavno nije zvučao divlje kao što smo to radili kada smo svirali uživo“. No tome usprkos, malo je dvojbi (ako ih uopće ima), da je “Iron Maiden” najznačajnjih metal album u povijesti, ‘prešibavši’ po značaju i utjecaju izvrstan Saxonov debi “Saxon” objavljen 1979. godine, koji je također, jedan od istinskih spomenika metala.

No kako god, sve je više bilo zaljubljenika u ‘djevu željeznu’ koja je ubrzo krenula na headlinersku turneju po Engleskoj, pa nastupala s tada već etabliranim bendovima kao što su Judas Priest ili Kiss u sklopu njihova “Unmasked Toura”. Nakon tih nastupa iz benda je zbog ‘kreativnih razlika i različitosti među karakterima’ otpušten Stratton, a na njegovu poziciju stiže ranija Daveova želja Adrian Smith.

Manje od godinu dana trebalo je da se dočeka drugi album, “Killers“, koji izlazi 2. veljače 1981. i za kojeg je velika većina pjesama napisana u periodu kada i one za debitantski album, pa i prije. Dvije specijalno rađene za njega su “Prodigal Son” i “Murders In The Rue Morgue” čiji je naslov preuzet iz priče Edgara Allana Poea. Produkcijom Martina Bircha (Deep Purple, Whitesnake…) pjesme su dobile upravo ono što je nedostajalo onima na prvom albumu. “‘Killers’ ima tako čistu i sirovu energiju… Mislim da je Paul sjajno zvučao na njemu, a i cijeli album je zaista moćan i atmosferski. Martin Birch nas je doveo do toga da on tako zvuči” istaknuo je Murray.

Eksplozivniji album potvrdio je veliki potencijal benda kojeg je nagovjestio debi i donio mu ogroman zamah za put prema osvajanju vrha svjetske heavy metal scene. Kasnije će se pokazati, i šire. “Wrathchild” (prva verzija objavljena još 1979. na kompilaciji “Metal For Muthas), “Killers”, “Purgatory”, “Drifter”, instrumentali “The Ides of March” i “Genghis Khan” bili su novi aduti koje je bend pokazivao na pozornicama diljem svijeta u sklopu “The Killer World Toura”.

Turneja je obuhvatila i koncert održan 6. rujna 1981. na beogradskom Hipodromu, prvi nastup benda u tadašnjoj Jugoslaviji čak i cijeloj jugoistočnoj Europi, a on se dogodio na Svi marš na ples festivalu kojeg je u dva dana ukupno vidjelo preko 110.000 ljudi. Na tom su festivalu nastupila gotovo sva najznačajnjia imena tadašnje države, a s njima i Iron Maiden. S današnjeg aspekta kuriozitet, no s tadašnjih glazbenih kretanja nimalo čudno nije bilo što je Iron Maiden svirao prije Bijelog dugmeta, praktički mu bio predgrupa, jer popularnost ‘dugmića’ tada je na ovim prostorima debelo nadmašivala onu Maidena. Samim time, Bijelo dugme se može pohvaliti da je jedan od rijetkih kojima je Iron Maiden bio predgrupa.

6.9.1981. Svi marš na ples Festival: Bijelo dugme, Iron Maiden, Atomsko sklonište, Divlje jagode
7.9.1981. Svi marš na ples Festival – Film, Delta 9, Haustor, Zana, Šarlo Akrobata, Laboratorija zvuka, Električni orgazam, Idoli, Azra, Aerodrom, Bulevar, Pekinška patka.

Nedugo nakon tog showa iz benda je otpušten Di’Anno, a razlozi su bili sve izraženije autodestruktivno ponašanje, sklonost porocima, a i nije se vidio kao osoba koja je mogla podnijeti sve veći teret slave, samim time i obveza koje je Iron Maiden svakog dana imao sve više. Iako su neki razlog njegova odlaska pojašnjavali činjenici da mu vokal naginje punkerskom i u tom pravcu odvlači glazbu benda, to baš i nije posve točno.

Teško je, naime, zamisliti da bi nekin punk pjevač ili punk bend, uz svo dužno poštovanje, mogao u kontinuitetu otpjevati i napisati numere tipa “Phantom of The Opera”, “Remember Tomorrow”, “Transylvania”, “Drifter” ili “Killers”. A i sam Harris je znaonapomenuti da iznimno cijeni i respektira punk, ali da ga osobno baš i ne voli. Reagirati je trebalo pod hitno, čim prije naći lidera koji će postati istinski predvodnik benda koji je nezaustavljivo jurišao na tron. Igra slučaja htjela je da se tako nešto dogodi i prije nego je itko to mogao naslutiti, a kamoli znati…

Drugi dio

8 Shares
Muziku podržava