Pred nekoliko dana u Gajevoj ulici slučajno sretnem Zorana Marića, organizatora INmusic festivala, mahnem mu rukom i velim “Bok“, on meni podigne srednji prst (gesta za ‘Jebi se majmune’).
Nikome ništa, uđem u vežu prema restoranu kod Draška gdje sam išao na ručak i sine mi da je to reakcija na negativni tekst koji sam napisao o INmusicu pred šest mjeseci.
Nikome ništa još uvijek, ali za 5 sekundi za nama, sad već s predumišljajem, u prolaz utrčava ljutiti Marić i viče mi, te prilazi na domet borbe prsa u prsa (tzv. unošenje u lice); “Šta je pička ti materina, šta hoćeš, šta hoćeš?“, viče on, ja odgovorim “Neću ništa, pristojno je pozdraviti“, na što on nastavlja zajapuren u licu i u gnjevnom tonu “Pička ti materina, ti si govno” i sličnim repertoarom uvreda.
Vrag je odnio šalu
Vidim da je vrag odnio šalu i da mi ne prisjedne ručak velim mu “Okej, onda se više nećemo pozdravljati“, okrenem se i pozvonim za ulaz u restoran te se fino najedem s finim društvom u sljedećih par sati.
Ne zamjeram ništa Zoranu Mariću, uopće mi nije bitan u životu, vjerojatno me ne može smisliti ni vidjeti, totalno sam mu antipatičan i u tom trenutku mu se vjerojatno prelilo u glavi. Srećom da nije završilo ozbiljnije, iako niti vrijeđanje i vikanje nije baš za baciti ili zanemariti. Jer, da sam mu kojim slučajem odgovorio na njegov način, recimo s “Konju odjebi“, ne garantiram da me ne bi udario.
Tko je veći i deblji
A pošto je veći i deblji od mene, pretpostavljam da bi me odmah srušio na pod. Ja se naravno ne bih niti branio, namjerno, zvao bi starijeg brata kasnije, mislim na odvjetnika, jer kud bi uopće došli kad bi se na takav način ponašali i razmišljali tko je jači, pa još navodno dični kulturni djelatnici? Pa još prije ručka?
Ako postoji verbalni delikt i ako se novinar mora bojati što će napisati, pa i o rock glazbi, festivalu ili bilo čemu, onda situacija nije dobra. Još važnije, mada je svaka sitnica važna i jednako bitna, kad bi se svatko uvrijeđen tekstom ili recenzijom našao prozvanim obračunavati se s autorom, gdje bi stigli? Ili, što bi ja trebao napraviti nekome kad mi napiše negativnu recenziju knjige ili me anonimnim mejlom izvrijeđa zbog nekog teksta? Baš ništa, svatko može misliti što hoće.
Za toleranciju samo na riječima
U tom smislu me je začudila reakcija Zorana Marića, čovjeka čiji se koncertni program svojevremeno zvao Multikultura i koji sam podržavao u tekstovima preko svake mjere, čovjeka koji i za INmusic tvrdi da pospješuje toleranciju, kulturne i ostale različitosti, pa pretpostavljam i razlike u mišljenjima.
Začudilo me ovakva reakcija jer sam godinama pisao pozitivno o nastupima INmusic festivala, tek s pokojom zamjerkom na račun organizacijskih propusta. No, zadnje izdanje festivala bilo je najslabije do sada, ali očito se o tome ne treba pisati ako se ne sviđa Zoranu Mariću.
Šampanjci i trešnje
Problemi su počeli koji mjesec prije INmusic festivala, kad sam u jednom tekstu uspoređivao festivale u regiji i svijetu, pa napisao kako su organizacijski uvjeti u Ljubljani na koncertu The Killersa (festivalu istog sponzora kao INmusic) bili daleko bolji. Od praktičnog pristupa prema novinarima, do praktičnog pristupa novinara pozornici, što su meni (a i drugima) tijekom godina bile najveće zamjerke INmusicu (čekanje u redovima po šankovima, problemi koje su drugi imali s dobivanjem intervjua s izvođačima, i za novine i za sponzorske radiostanice, sve do dogovorenih gostovanja bendova na radijima, itd.).
Iako sam više komično nego praktično u tom tekstu spomenuo kako smo u Ljubljani pili šampanjac i jeli trešnje u šatoru, isti dan me nazvao Zoran Marić telefonom i pitao jesam li mislio na INmusic? Dakako da jesam, ali to nisam napisao jer nisu bitne trešnje, niti je zbog trešanja INmusic loš ili dobar, ali je metafora bila važna.
Pišimo neizravno i ništa ne kažimo
Međutim, očito je problem kad se nešto napiše neizravno i s metaforama, a bogme i kad se napiše jasno i glasno. Svi prigovori iz tog zadnjeg teksta od prije šest mjeseci po meni stoje, pogotovo kad su se kasnije javili drugi ljudi iz medija i profesionalci sa svojim iskustvima s načinom rada INmusica, te s negativnim mišljenjima za koja prije nisam ni znao.
Mada, primjećujem da su neke teze i prigovori iz tog zadnjeg teksta uvaženi, što znači da utjecaj ipak postoji i da se poboljšanja mogu napraviti. Tako je za današnju presicu idućeg INmusica pozivni email bio daleko simpatičnije intoniran od onih ranijih, uslužniji prema medijima, čak se svi pozivaju da se akreditiraju za festival odmah na presici, dijelit će se i pokloni, a bit će i zakuska (bez trešanja, dakako). Što se mene tiče okej, tako i treba.
Nepoznati čiko u haustoru
Ukratko, želimo INmusicu sve najbolje i da na onome što je bilo dobro gradi festival, a ako dovedu Pearl Jam plivat ću u jarunskom jezeru dva kilometra prije koncerta pred fotografima svih medija, to mi je ionako dnevna norma na moru.
Samo da me Zoran Marić ne pokuša ‘utopiti’ ili mi prijetiti idući put u gradu. Lako za mene, ali barem da se žene s kojima sam bio taj dan ne moraju tresti od straha kad nas nepoznati čiko sustigne u haustoru, nije ugodno slušati nečije budalaštine…
