Godine 1955., João Gilberto bio je na razgovoru u psihijatrijskoj bolnici kada je doktoru na, ironično rečeno, “prijemnom za psihijatriju”, rekao: “Pogledajte kako vjetar depilira drveće”. Doktor mu je na to uzvratio: “ali drveće nema dlaku”, na što je Gilberto odgovorio “a neki ljudi u sebi nemaju poeziju”.
Pionir bossa nove, koji je preminuo u dobi od 88 godina, bio je nerijetko neshvaćen, kako u navedenoj životnoj epizodi, tako i kroz cijeli život. Te 1955. godine završio je na psihijatriji, zahvaljujući svom ocu, koji nije bio previše oduševljen njegovim osebujnim načinom sviranja gitare, kao i samom činjenicom da mladost nije želio posvetiti formalnom obrazovanju, već glazbi. Takav neshvaćen se oprostio i od života, usamljen zbog sukoba sa sinom i kćeri te posljednjom suprugom. Ipak, njegova osebujnost, a ponekad i neshvaćenost od strane drugih, rezultirale su stvaranjem nezaboravnog utiska u glazbenoj povijesti. Dotaknut ćemo se najvažnijih glazbenih postignuća ovog samoukog brazilskog gitarista i pjevača, kao i ostalih “neshvaćenih” momenata njegovog života.
Brazilska glazbena legenda João Gilberto rođen je 10. lipnja 1931. godine u Juazeirou. Prvu gitaru dobio je od oca s 14 godina, a svoj prvi bend Enamorados do Ritmo osnovao je u svom rodnom mjestu. S 18 godina, Gilberto se preselio u Salvador, glavni glad Bahie, gdje je zarađivao kao radijski izvođač, no to mu je bilo nedovoljno za probijanje na brazilsku glazbenu scenu. Ipak, na svoje je João došao kada je postao članom vokalnog sastava Garotos da Lua (Boys from the Moon), zbog kojeg se preselio u Rio de Janeiro 1950. godine. Međutim, ta idila nije dugo potrajala. Godinu i pol nakon preseljenja u Rio, biva izbačen iz vokalnog kvinteta. Razlog tomu bio je nedostatak discipline, zbog čega je idućih nekoliko godina živio na rubu egzistencije. Život na rubu vjerojatno je u njemu probudio još veći poriv za eksperimentiranjem, što je dovelo do nastanka novog glazbenog stila – bossa nove.
Jedna od prekretnica u njegovoj glazbenoj karijeri bila je povezivanje s Antôniom Carlosom Jobimom 1956. godine, koji je radio kao skladatelj i producent Odeon Recordsa, diskografske kuće koja svoje sjedište ima u Berlinu. Jobim je bio impresioniran Gilbertovim novim stilom sviranja gitare te ga odlučio podržati na glazbenoj sceni.
Početkom bossa nova stila smatra se 1958. godina, kada je objavljena pjesma “Chega de Saudade”, koja se našla i na istoimenom Gilbertovom debitantskom albumu godinu poslije. Za glazbu je bio zaslužan Jobim, a za tekst Vinicius de Moraes, duo koji je bio gotovo sveprisutan tijekom Gilbertove dugogodišnje karijere. Što se debitantskog albuma tiče, na njemu su se, pored Jobimovih pjesama, našle i starije pjesme iz 40ih i 50ih, sve izvedene u bossa nova stilu, koji je ovim albumom premijerno lansiran na svjetsku glazbenu scenu.
Šezdesetih godina, bossa novu prigrlili američki jazzisti, kao što su Herbie Mann, Charlie Byrd i Stan Getz. Na inicijativu potonjeg, nastao je jedan od najprodavanijeg jazz albuma svih vremena, “Getz/Gilberto”. Taj album Gilberta i američkog saksofonista ima milijunsku nakladu, zaradio je 1965. Grammyja za album godine te je popularizirao bossa nova žanr. Na albumu se nalazi i pjesma, po kojoj je Gilberto najpoznatiji, “The Girl from Ipanema”, na portugalskom “Garota De Ipanema”. Pjesmu originalno izvela Gilbertova tadašnja supruga Astrud Gilberto. Iza pjesme, naravno, stoje Jobim i Moraes, kojima je inspiracija za pjesmu bila Heloísa Eneida Menezes Paes Pinto. Pjesma “Chega de Saudade” bila je “novorođenče” bossa nove, dok je “The Girl from Ipanema” postala himnom bossa nove.
Do sljedećeg velikog uspjeha kod Gilberta dolazi 1973. godine, kada je izbacio album “João Gilberto”, koji je zbog Beatlesa dobio nadimak “White Album”. Taj je album Rolling Stone uvrstio među 100 najboljih brazilskih albuma svih vremena. Tri godine kasnije ponovno dolazi do kolaboracije sa Stanom Getzom na albumu “The Best of Two Worlds”, u kojem je pjesme izvodila Miúcha, sestra Gilbertove druge supruge Chico Buarque. Na albumu iz 1977. godine “Amoroso” prisutan je pak angažman orkestra. Zadnji Gilbertov album koji je privukao veću pažnju je album iz 1981. godine “Brazil”, u kojem gostuju Gilberto Gil, Maria Bethânia i Caetano Veloso, poznat kao osnivač “Tropicalismo” pokreta koji se krajem 60ih pojavio u Brazilu.
Svoj posljednji koncert, Gilberto, od osamdesetih u Brazilu poznat i kao “O mito” (legenda), imao je 1998. godine u San Franciscu. Za svog života, zaradio je etiketu ekscentričnog samotnjaka i neurotičnog perfekcionista. Zašto? Zato što bi nerijetko odlazio s nastupa, ako bi smatrao da se publika odnosi prema njemu s nedostatkom poštovanja. Zato što bi napuštao koncertne dvorane, ako bi tehnički uvjeti bili ispod standarda. Zato što bi znao izluđivati svoje kolege za vrijeme snimanja svojim perfekcionizmom. Ponekad bi tražio da klima bude isključena za vrijeme njegovih koncerata. Zadnje godine života proveo je sam, odbijajući intervjue i izbjegavajući gužve. Ipak, sve te karakterne mane padaju u vodu jer je njegova glazbena genijalnost izrodila bossa novu, pročišćeniju vrstu sambe, u kojoj više melodičan dio dolazi do izražaja. Stvorio je neodoljivu kombinaciju tradicionalne glazbe i modernog jazza. Zbog toga João Gilberto zaslužuje mjesto u svakoj glazbenoj enciklopediji.
