Odmah na početku teksta moram reći da mi je jako drago što postoji politička korektnost.
Priglupe izjave Erica Claptona o Enochu Powellu, nacističko salutiranje Davida Bowiea, i druge slične geste su s potpunim pravom smještene tamo gdje trebaju – u podrum manje lijepih ponašanja i oglednih primjera što rock zvijezda ne bi trebala činiti.
Možemo li zamisliti da tako nešto kaže neka mlađa rock-zvijezda, recimo Jack White ili familija Followill iz Kings of Leon? Dakle, na pitanje novinara: “Kako je bilo nastupati na najplaćenijoj gaži na svijetu?”, da npr.: Caleb odgovori s: “Jao, opet smo morali svirati ‘Use Somebody’, a ta mi pjesma tako ide na živce… ajde, završili smo, dobili smo novce, i sad idemo na ribičiju”.
Recimo, Justin Bieber je ukinuo opciju: ‘Provedite dan s Justinom za 2000 dolara’. Kad je objašnjavao zašto je to ukinuo, rekao je da ga fanovi svojom energijom iscrpljuju do točke depresije, ali mu je i dalje odgovor zvučao kao da mu ga je PR služba sastavila. Tu dolazimo do problema jer priopćenja postaju slična, isfabricirana i bez neposrednosti koja je važna za vezu između izvođača i publike. Dobro, reći će jedni, kad Justin Bieber nije bio isfabriciran – i biti u pravu, no i dalje ostaje činjenica da prevelike doze PR službe, koja inače ima svoje mjesto i zasluge (vidi: slučaj Cher i bombe ranije ove godine), mogu učiniti kontraefekt.
A možda je istina nešto posve drugo. Možda mladi muzičari – vole nastupati i nema potrebe da se s tako nečim zaletava. Jedan od onih hrvatskih rockera koji definitivno nemaju dlaku na jeziku je Goran Bare, kojeg stvarno vesele nastupi i koji je često govorio o fantastičnom osjećaju na sceni i ima smisla da ne rastjeruju publiku, pogotovo ako znamo da najviše novčeka u muzičkoj industriji nose koncerti.
S druge strane, rock’n’roll je po prirodi drzak i neobuzdan. Rock’n’roll je, između ostalog, preuzimanje rizika, nikako ne vožnja po utabanim putovima. Rock’n’roll je bezobrazno i neuvijeno iznošenje istine, i ima nešto čudno kad scenu u tom smislu predvode ljudi poput dede Townshenda iz grupe The Who. Stvarno nema nikog rođenog nakon 1946. s opakom jezičinom?
Čak su se i Gallagheri primirili, što je baš čudno. Liam se trenutno malo povukao, prema zadnjim informacijama više nema bend, a Noelov jezik u zadnje vrijeme nije u tako poganoj formi kako smo navikli na njega. Iako je Noel svašta napričao o albumu “Be Here Now”, sada, u vrijeme obljetničarskog deluxe reizdanja tog albuma je postao naglo milozvučan. Je li to teret godina (stariji Gallagher iduće ljeto puni 50) ili mu je PR služba opako zaprijetila?
I kad smo već kod Gallaghera, bilježimo dvadesetak godina od eskalacije brit-popa, perioda gdje smo vidjeli kako pogotovo britanski mediji mogu napuhati stvar – sjetimo se onog rata Blur-Oasis, koji je pripomogao da se cijela scena profilira u javnosti – čak i umjetnici koji nisu imali jak autorski kapacitet, uspjeli su iskočiti i snimiti nešto bitno, dijelom i zahvaljujući povoljnom medijskom vjetru u leđa.
Ukratko… Ne mislim da današnji rock’n’roll ima previše korektnosti, no pretjerano forsiranje šablonskih izjava i šablonske prezentacije novih muzičkih projekata su onaj krajnji faktor koji rock čini bezopasnim i predvidljivim trgovačkim proizvodom.
