Igor Ivanović (Studeni novembar): “Danas mnogi mnogo paze da se u psihi mladih ne dogodi Woodstock”

5436

Novo ime na našoj glazbenoj rock sceni je bend Studeni novembar, makar iza njega stoji Igor Ivanović, glazbenik koji se ovim poslom bavi već tridesetak godina. Karijeru je započeo još u vrijeme Novog vala, da bi u jednom trenutku u potpunosti odustao od glazbe, a posljednjih je godina živnuo kao neki mladić s nizom zanimljivih ideja koje je uspio pretočiti na prvijenac “Zagrebni život“.

S njim je vrlo lako pričati o bilo čemu što je dokazao i ovaj razgovor budući da smo tijekom intervjua i poslije njega prošarali razne teme, a za vas smo ipak ostavili samo one vezane uz glazbenu problematiku.

Za početak jedno od vjerojatno najčešćih pitanja… Možeš li našim čitateljima objasniti ime benda Studeni novembar, odnosno od kud poveznice istog mjeseca na dva jezika?
Ime benda je u principu poveznica s cijelom suštinom mojeg bavljenja glazbom u ovoj danas mojoj životnoj fazi. Kada počneš svirati, u jednom trenutku dođeš do točke u kojoj moraš odlučiti želiš li se time baviti i biti zanatlija, obrtnik, glazbenik ili ćeš gitarom mijenjati svijet.

Ja sam se u početku opredijelio za ovo drugo, makar sam imao neke svoje faze u kojima sam se prevario i pokušao profesionalno baviti muzikom na ovaj ili onaj način. Moj životni put je izgledao tako da sam se igrom slučaja rodio u Zagrebu u mjesecu studenom pa su se moji roditelji preselili u Sarajevo taman negdje prije nego sam krenuo u osnovnu školu.

Tijekom cijelog mog školovanja taj studeni je bio u papirima i svima je to bilo malo egzotično. 1992., kad se zaratilo, koje li koincidencije, baš na moj rođendan, 15. novembar je bio datum kad smo izlazili, doselili se u Zagreb gdje sam započeo novi život.

To studeni-novembar je nešto što mene prati cijelo vrijeme, nije to neki sukob, već preplitanje prošlosti i sadašnjosti, mene i ne-mene, istoka i zapada, kao da si ispred zrcala ili iza zrcala, globalizacije i neglobalizacije… To je pokušaj da se ulovi taj trenutak u dvije riječi.

Krenimo malo od početka tvoje karijere… S glazbom si krenuo još u vrijeme novog vala… Kako sad gledaš na svoje početke?
To je bilo vrijeme kada su se svi dečki i cure koji su željeli sebi dobro, koji su imali neki pokretač u mozgu i srcu, bavili glazbom. Onda smo i mi nešto udarali. Kao djeca smo prvo počeli s nogometom, da bi, izgleda da se to poklopilo s početkom puberteta, svi nešto počeli svirati gitare ispred zgrade.

Muziku podržava

To je bila neka nevjerojatna koncentracija volje i talenta na jednom mjestu. To moje društvo koje je sjedilo na zidiću ispred nebodera je kasnije obilježilo rock’n’roll cijelog ovog područja deset godina kasnije.

Taj period je stvarno bio predivan u odnosu na to što mi se kasnije dešavalo, ali valjda je to tako trebalo ispasti, da se sve naplati i izbalansira.

Nakon nekoliko početnih bendova i albuma, kao da si otišao skroz u underground… Gotovo da se i nije čulo za tebe dvadesetak godina. Što si radio u to vrijeme?
Kao što sam već i ranije rekao, u jednom trenutku sam krivo shvatio smisao glazbe u svojem životu. Postao sam profesionalni muzičar, svirao u studijima, za druge izvođače pisao pjesme, u toj fazi sam radio i s Crvenom jabukom, Zdravkom Čolićem i mnogim drugim… Stvarno sam želio živjeti od toga.

Kasnije sam se zbog toga sam sebi zgadio, te sam počeo živjeti kao i svi drugi normalni ljudi, završio sam fakultet i radio svoj posao.

U zadnjih dvije-tri godine, vratio mi se onaj inicijalni poriv za bavljenje glazbom zbog čega je i nastao ovaj album koji uopće nije imao nekih komercijalnih pretenzija, već jednu psihološku samopomoć, da sam sa sobom riješim neke probleme.

Koliko ti je rat odmogao u karijeri?
Moja karijera je sama sebi odmogla prije početka rata. Dakle, ja nisam bio glazbenik kojeg je rat prekinuo u sviranju, moja ekipa je nastavila svirati i poslije rata, a ja sam čak i bio u nekim kombinacijama, primjera radi s Crvenom jabukom i još nekim drugim, makar se ja u to vrijeme uopće nisam želio baviti glazbom, tako da mi rat nije odmogao.

Mogao bih reći da mi je rat pomogao da se sastavim sam sa sobom i da vidim neke stvari svojim očima. Ono što neki ljudi vide na televiziji ili čitaju u knjigama, ja sam vidio svojim očima, pa mi je zato sad istina puno bliža. S te strane, rat može biti divno umjetničko iskustvo koje možeš proći, ali samo ako ti netko bližnji ne pogine i da ti sam ostaneš čitav.

Uvijek sam se prije čudio kako je Nietzsche rekao da rat izvlači iz ljudi ono najbolje, ali poslije ovog rata sam shvatio o čemu priča jer dobri ljudi se još više potrude da ti pomognu, jednostavno tada daju svoj maksimum. Nije sad to da ja promoviram rat ili ne znam što, ali u svakom crnilu ima nešto dobro, treba gledati pozitivno i kada te ne ide.

Tu se u potpunosti slažem, kako ide ona poslovica ‘u svakom zlu ima nešto dobro’, iz svake se stvari može izvući nešto pozitivno, treba pozitivno gledati na svijet…
Za nekog je nešto loše, za drugog je nešto drugo, ali sve je to ono naše današnje, nema nam drugog. Mene je pogodio taj rat, uzeo mi je 15 godina života, ali što sad!? Na jedan način je pogodio i tebe i sve ove ljude… Moglo je bez toga, ali na žalost nije. Japanci su npr. imali Nagasaki 1945. Sve ima svoje.

Kako je bilo svirati u zabočkom Nezbitu?
To je meni najbolji prijatelj, moja prva raja. Rikija iz Nezbita znam od malih nogu, naše mame su čak išle zajedno u školu. Jedno vrijeme smo bili rastavljeni, on je živio ovdje, ja u Sarajevu, ali smo ostali u kontaktu. Nakon mojeg preseljenja u Zagreb, on mi je mnogo pomogao, te je on i jedan od glavnih razloga zbog čega sam i ostao dalje živjeti tu. On mi je ovdje, uz moju rodbinu, bio toplina doma koju smo izgubili kao izbjeglice, pravi prijatelj.

Na Zvjezdanov 40. rođendan, oni su se ponovno sastali jer nisu dugo svirali. Oni su bili kao neki novovalni post punk bend koji nije dugo svirao zajedno. Ja sam im donio tu neku injekciju iskustvenu i stvaralačku, pa smo zazvučali kao pravi bend što je bila prava uživancija. Kako sam dotad živio zimskim snom što se tiče glazbe, ovo me je diglo, uzbudilo i dalo mi ideju da se stvarno može udarati.

Iz tog razloga je i nastao Studeni novembar, sa mnom sad svira Zvjezdan, koji je inače bubnjar Nezbita, dok su Goc i Riki prezaposleni, pa nisu uspjeli pratiti niz obaveza koje su došle pred nas, tako da danas bend Studeni novembar čine Zvjezdan Kužnar na bubnjevima, Asmir Gračanin na basu i Bojan Bajić na gitari.

Na Zagrebni život se osjeća veliki utjecaj zagorske glazbe (prvenstveno Zadruga)… Ako ti je bilo toliko dobro i ‘utjecajno’, zbog čega si se maknuo iz Zagorja?
Probali smo, ali su nas razne obaveze sputavale. Teško nam je bilo i iz tog razloga što smo bili bend koji je svirao samo prerade, ono, udrimo po The Ramonesima i The Clashu, pa odemo doma.

To je i potaknulo da se u meni probudi lav koji je spavao ili medvjed ili kunić, možemo to nazvati bilokako, pa sam htio da napravimo nešto, a oni su mislili sve to vrlo mirno, rekreativno, bez neke želje za nečim većim.

U meni je gitara oduvijek i kada je zavrištala da želi izaći, morao sam napraviti pravi bend, bend koji će konstantno svirati, izdavati albume, a ne da mi to bude hobi. Njima se to nije dalo.

Najgore je u ovim godinama što ti se mnogo stvari ne da napraviti. Dok si mlad, imaš mnogo motivacije i mnogo toga napraviš, u ovim mojim godinama je sad mnogo teže.

Odmah da razriješimo još jednu stvar. Pomalo je čudno da jedan friški, još neafirmirani bend potpisuje za Croatiu Records… Kako je došlo do tog?
Bend je definitivno novo ime, ali ja surađujem s njima još iz vremena kada su se zvali Jugoton, znači barem 25 godina, i sve te ljude još odavno poznajem. Svi smo mi prijatelji, generacija, pa je i bilo normalno da potpišem za njih.

Najzanimljivije je to što je cijeli album i izašao na njihov poticaj jer ja u startu nisam bio siguran da bi to izdao. Riječ izdavati ima nešto u sebi, neku snagu, da moraš izdati nekog, tu mislim na izdati sebe, a ne samo CD… Tada moraš cijeli intimno stvaralački proces staviti u komercijalni proces, htio ti to ili ne.

Jesi li zadovoljan s njihovim načinom promocije albuma? Pitam , jer je gotovo i nije bilo…
To je moja diskografska kuća, nemam druge (smijeh)… Mislim da je ovaj tip glazbe koju svira moj bend totalno drugačija od programskog paketa Croatia Recordsa. Oni naprave sve što treba, uzmu CD-e i pošalju na adrese na koje trebaju, makar sam čuo da su se neki žalili da nisu dobili album, a trebali su.

Što se ostalog tiče, pomažu mi, posebno u onoj mjeri koliko je moj projekt komercijalan, koliko mu daje povoda. U svakom slučaju ne očekujem tretman isti kao kod nekog izvođača koji proda mnogo više albuma.

Vratimo se ipak na svjetlije teme… Od kud ime albuma “Zagrebni život“? To bi se moglo protumačiti na razne načine…
Baš se i zato zove tako. (smijeh) Kao “Priče iz 1001 noći”, tako i ovaj naslov ima toliko razloga zbog tog imena… Prve asocijacije padaju na zagrobni, a meni je baš ovaj sada život i mogao biti zagrobni, ali na svu sreću sam na vrijeme došao u Zagreb, pa je zato zagrebni. Kada prođeš rat gdje ti metak nekoliko puta prođe 10 cm od glave, gdje granata eksplodira iza ugla…

U posljednje vrijeme mi je simpatično novo tumačenje tog naziva, kao neka srećka kako su znale biti u lutriji ‘zagrebi i pomiriši’, tako smatram da i život u Zagrebu trebaš zagrebati, pa se boriti da nešto postigneš nešto.

Na albumu Žera iz Crvene jabuke svira klavijature i pjeva prateće vokale… Je li njegovo gostovanje samo marketinški trik u pripomoći starom prijatelju ili nešto drugo?
Nije to nikakav trik. Ja sam prije par godina napravio mali studio pod imenom Kućica i u njemu smo svirali i snimali zadnji album Crvene jabuke, a poslije sam još producirao i napravio aranžmane za njega. Tada smo lijepo surađivali, a surađivali smo još tamo davno u mojem prvom bendu. Makar je moja današnja glazba uvelike drugačija nego ono što svira Crvena jabuka, Žeri se to jako svidjelo i rekao je da želi svirati sa mnom, te se tako glazbeno vratio u svoju mladost. Što se tiče ovog dijela s markentinškim trikom, ne znam koliki je to plus ili minus.

Na albumu se ističu tekstovi pjesama koji su, po mojem mišljenju od odličnih do isforsiranih… Koliko ti je bitno pogoditi pravi tekst?
Ne želim umanjivati važnost glazbe i glazbenog izričaja i stila, ali meni je pjesma u glavnini tekst. Poruku pjesme dobiješ kroz njen tekst, ne kroz glazbu. Kada se sve fino pogodi, tada slušatelj dobije pravu cjelokupnu sliku o ideji koja te nagnala u stvaranje same pjesme. Ako ne uspiješ pogoditi pravi tekst, s muzikom možeš raditi što hoćeš, ali nećeš ništa uspjeti napraviti.

“Čuvajmo si običaje” je pjesma koja se ističe s albuma, na njoj si iznio mnoga svoja razmišljanja o ‘ljubavi’ između naroda iz bivše države. Što misliš što bi se trebalo dogoditi da se promijeni trenutna situacija?

Mislim da tu većinom nije problem između naroda, već između vrsti ljudi. Oni koji žele riješiti probleme na jedan humanistički način, to će tako i riješiti, oni koji ne žele, jednostavno neće. Poznam mnoge ljude koji su, bez obzira na narodnost, radili na autodestrukciji svog naroda, a kako ne bi onda krenuli i na tuđi narod.

Postoji stara misao još iz 19. stoljeća kada su rekli da obrazovanjem ljudi idu naprijed, te se nadam da će tako i biti jer ima nešto istine u tome. Druga takva misao je da obrazovanje od proletera u njima samo stvara želju za onim što ima buržoazija.

Za razliku od nje, mislim da je pjesma “Gužva” totalna suprotnost jer su na žestoku glazbenu podlogu naljepljeni stihovi s isforsiranim rimama. Zbog čega si se na većini albuma ograničio time da se stihovi moraju rimovati?
Rima kao takva uopće nije imperativ, bitno mi je da pjesma teče, da ima dobar ritam i da su naglasci na pravim mjestima. Kod nekih, takva rima može skrenuti pozornost od same ideje pjesme baš zbog te stilske figure.

Moglo je to tako biti i nije moralo, to je stvar ukusa, a ja bih bio najsretniji kada bih mogao napraviti tako da se svima sviđa. Zapravo, nije mi niti to toliko važno, koliko mi je važno da ljudi shvate poruku koju sam htio izreći.

Osobno mi uopće nije bitno da li će to biti u rimi ili bez nje, makar mi je tako nekako zdravije, pjesma jednostavno bolje teče.

“Pošla je po vodu preko pruge… (Moja lijepa susjeda)” jedna je od najljepših balada koje sam čuo u posljednje vrijeme. U kakvim se pjesmama bolje snalaziš, onim bržim ili laganijim?
To je kao da pitaš da li bolje plivaš u slatkoj ili slanoj vodi… (smijeh) Sve zavisi od senzibiliteta i raspoloženja u kojem se nalazim. Nekad mi bolje legne lagana, ponekad više neka brža, makar sam možda u dubini duše više bliži liriku, ali volim i žestoko potegnuti.

U ovim mojim godinama, ljudi nekako podsvjesno počnu gnjaviti s laganijim temama poput jazza, a ja sebe svjesno držim u toj žestokoj uzbrdici jer mi puni krv u glavu i bolje se osjećam kad ih izvodim. Kad ih pišem, stvarno ne planiram kakve će one na kraju ispasti.

Kako si općenito zadovoljan s prijamom albuma?
Važno je da album dođe do ljudi, a najljepše mi je u svemu tome kad album dođe do ljudi kojima sam ga podsvjesno i namijenio. Možda će to malo preizbirljivo zvučati s moje strane, ali jedna naslušanija, inteligentnija i obrazovanija publika je jako dobro reagira na album.

Ova ekipa koja sluša samo površno, neskoncentrirano, od njih i ne možeš očekivati da će shvatiti što sam htio reći jer jednostavno nisu naučili slušatiti glazbu, čitati i razmišljati o tome.

Generalno gledajući, jako sam zadovoljan, ali bih volio da nađem način kako to promovirati široj masi ljudi jer u svakoj socijalnoj grupaciji postoje ljudi koje ovo zanima, koji percipiraju stvari isto kao i ja.

Kako teče sama promocija… koncerti, spotovi i slično…
Upravo smo izbacili drugi spot za kojeg se nadam da će TV-postaje naći termine za puštanje, to je pjesma “Guza muza”. Dobro prolazima tamo oko Rijeke i Kvarnera, ima dosta svirki pa se lijepo zabavljamo.

Kako bi danas usporedio glazbenu scenu u BiH i u Hrvatskoj?
U smislu cijele glazbene scene ne mogu govoriti, ali u ovom našem rock’n’roll dijelu mogu. U Bosni postoje nekoliko bendova koji mi se jako sviđaju, konkretno Letu štuke mi je jako drag bend, a i u Hrvatskoj ima također jako dobrih bendova koji su se uspjeli nametnuti poput Hladnog piva nakon dugo godina, TBF radi odlične stvari.

Imam osjećaj da se u posljednjih godinu dvije vraća glazba, i to ne samo onaj tip glazbe koji je čisto zabavljačkog karaktera koji služi da makne ljude od razmišljanja o životnim problemima, vraća se glazba koja nešto i govori.

Današnja pozicija glazbe, globalno gledajući, je na mnogo drugačijim pozicijama nego prije, danas mnogi mnogo paze da se u psihi mladih ne dogodi Woodstock i neke slične stvari, obeshrabruju se neki suštinski akti rock’n’rolla.

Rock je nekad bila plesna glazba, a sad smo skoro kao jazz, skupljamo se u nekim prostorima, imamo seanse… Kao što sam rekao, čini mi se da u zadnje vrijeme ipak sve ide na bolje, da ljude sve više zanima muzika koja nešto i govori. I u Hrvatskoj i u Bosni stvari idu na bolje.

Imaš veće neke nove planove?
Planovi su takvi da idemo svirati ovaj album dok ga ne zažvačemo, pa se poslije toga pripremamo na sljedeći album. Imamo organizirane mnoge svirke…

Znači, već su gotove neke nove pjesme?
Pa da, kako ne bi bile, ja uvijek nešto spremam i radim… Kad mi netko stane na žulj, odmah mu napišem pjesmu (smijeh)…

Muziku podržava