Nakon brojnih glazbenih projekata na kojima je radila, Ida Prester u 2020. konačno objavljuje pod svojim imenom i prezimenom. “Minuta”, “Dodir”, “Kvar” i “Luda” singlovi su objavljeni u 2020., i to pod Idinom svježe pokrenutom samostalnom diskografskom etiketom, čijim je osnivanjem Ida hrabro krenula putem neovisnih labela. Ida je sa mnom podijelila motive iza odluke o odlasku u solo vode s vlastitim imenom i prezimenom, njezino gledište na trend revivala u muzici i način na koji je ono progurala koronakrizu kao glazbenica.
Intervju je dio serije intervjua sa ženama koje su obilježile 2020., a to su osim Ide Josipa Lisac, Dunja Ercegović i Thana Alexa.
U nešto više od godinu dana izbacila si 5 singlova – i to nakon brojnih projekata – po prvi put pod vlastitim imenom i prezimenom. Što je inspiriralo tu odluku i kad možemo očekivati prvi solo studijski album?
Baš znam izabrati pravu godinu za solo početak ahaha…Tajming je definitivno loš, za sve nas muzičare prošla godina je doslovce bačena u vjetar. Ali ja sam morala krenuti u tu priču, odavno sam to planirala. Dozlogrdilo mi je da se skrivam pod raznim pseudonimima – Lollobrigida, Frau Casio, Maika.. Napravio mi se bućkuriš u glavi i od tih raznih identiteta i žanrova. Trebao mi je neki clean cut, mozda to ima veze s ulaskom u četrdesete, tko zna. Ja svima djelujem jako ekstrovertno i samopouzdano, ali u glazbi to nije bilo baš tako. Uvijek mi je trebala “ona druga” na pozornici da me pokrije, da podijeli pažnju. Nije lako biti sam na stageu. E pa s tim je gotovo. Sad sve izdajem pod svojim imenom, prezimenom i OIB-om, ovo je ono što najviše volim i kako najbolje znam, pa pucajte u prsa!
Sve singlove si objavila pod samostalnim labelom. Kako je ta priča krenula i koji su planovi za budućnost?
Nemam neka genijalna iskustva s velikim labelima. Ukratko – koliko si sam skuhaš, toliko ćeš i pojesti. Vise se ne štampaju CD-ovi, promociju ionako sama radim i sama plaćam dodatni PR, u troškovima mi nikad nisu sudjelovali…Što će mi? Naučila sam administrativni dio posla, doduše najdosadniji, al istrpim nekako. Želim svaki djelić ove moje male kreacije držati pod kontrolom, to mi je sad zanimljivo, da vidim što se tu sve radi sa svih strana.
Video u kojem si demonstrirala samopregled za otkrivanje raka dojke u ranom stadiju rezultirao je pravovremenim reakcijama od strane mnogih žena. Kako si se uključila u tu kampanju i imaš li neki recentni pozitivan feedback kojeg bi podijelila s nama?
To je definitivno najvažniji projekt u koji sam bila u životu uključena. Sve što radim i čime se bavim je poklanjanje neke emocije, neke “odradi”, druge ne. Ali nema nekog opipljivog rezultata. Ovim projektom je konkretno spašeno petnaestak života, ne brojim više poruke. Pišu mi djevojke i žene koje se nikad nisu pregledale, a učinile su to nakon mog videa i napipale malignu kvržicu. Dakle bukvalno “opipljiv rezultat”. S nekima od njih sam još u kontaktu i pratim liječenje. Prvi put sam osjetila da sam napravila nešto konkretno i dobro za svijet, neopisivo je to iskustvo. Kad su me pozvali, nećkala sam se, nije baš ugodno biti tako gol pred kamerama. A sad znam da mi je ta odluka bila najbolja stvar u životu.
View this post on Instagram
Pocket palma su remiksirali tvoju pjesmu “Minuta”. S kim bi još od regionalnih izvođača voljela ostvariti suradnju, ima neko novo lice koje ti je ‘zapelo za oko’?
Pocket palma su mi stvarno mentalno i zvukom najbliži. Radili su mi aranžman za 2 pjesme (“Dodir” i “Luda”), jedva čekam i neku novu. Super su klinci. Od ostalih jako volim Svemirka, Buč Kesidi i Nipplepeople. Uvijek smo nekako u “istom košu”, pa tko zna, možda se jednom i ukrstimo autorski, što da ne.
Što misliš o synth popu u regiji, tko su ti omiljeni izvođači?
Super mi je drago kako se synth pop progurao medju klincima, ful mladom generacijom. To je baš zanimljiv fenomen i apsolutno ga podržavam. Svaka oaza unutar trap pustinje dobro dođe, koji put mi se čini da ništa drugo nije preživjelo od žanrova, ali synth pop stvarno pokazuje znakove otpora. Pretpostavljam da su tome kumovale i nove popularne serije koje guraju tu muziku – “Stranger Things”, pa i “Dark”, “Euphoria”… Osim mojih Pocketovaca, divan mi je i Fantom, slovenski Zala & Gašper…
Osim syntha, punk nultih i soul/funk zvuk trenutno doživljavaju revival. Moglo bi se reći da i rap doživljava revival putem trapa. Pratiš neki od ovih žanrova i koje izvođače?
Muzički ukus ti zapravo najviše ovisi o životnoj fazi u kojoj se nalaziš. ja sam sada najviše u nježnoj zanimljivoj indie electronici. Slušam Jana Blomqvista, Boba Mosesa, Monolinka… I naravno puno electro popa – Georgiu, Christine And The Queens, Róisín, Goldfrapp.. Od novih cura super mi je Abra, Sevdaliza i 070 Shake. Neki od njih vjerojatno spadaju u neki revival, ali ne zamaram se time.
Kad smo već kod trenda revivala u muzici, povratak u prošlost jako je popularan, no znači li to nedostatak inovacije kod glazbenika?
Muzikiu ne dijelim na taj način. Il me prošljaka ili ne. Uopće mi je nebitno jel to neki najnoviji nu-disko-trap-tiktok stil, može biti i forma starog šlagera. Glazba nije znanost, pa da moraš ganjati neka nova otkrića, nema tu jednadžbi i dokazivanja teorija. Naš smisao je da postanemo nečija draga memorija. To je naša glavna svrha, that’s all. Da čuješ pjesmu i sjetiš se nekog jakog momenta uz koji je vežeš. Asocijacija na nešto što ti znači ili ti je značilo, bilo da je tuga, sreća, bijes, smijeh, ludilo.. Ne treba od toga raditi preveliku filozofiju. Ljudima nije lako ući u srce, a ako to uspiješ, žanr je sasvim nebitan.
Kako je karantena utjecala na tvoj život i posao, što se radilo?
Pa radila sam nikad više za nikad manje para. Skužila sam odmah na početku da dugo neću moći raditi jedine 2 stvari u kojima sam dobra i od čega živim – nastupi s bendom i voditeljske gaže. Cijeli život mi je stao. Šok mi je trajao mjesec – dva, a onda sam sama sebi rekla – ne ide više ovako, moraš smisliti hitno nešto da se psihički izvučeš iz ove letargije. I krenula sam se ubijati poslom – snimati pjesme, spotove, akustične verzije, remikse.. Savladala sam nove programe, snimala sama videe, montirala.. Prebacila se kompletno u digitalnu sferu, napravila svoj virtualni identitet, dobila neke nove klijente zahvaljujući društvenim mrežama. Uz to sam i dovukla cijelu familiju iz Beograda za Zagreb, nije to mali poduhvat. Na koncu sam shvatila da ja to sve mogu, početi iz početka, učiti, prilagođavati se. Kad imaš dvoje male djece, moraš biti fajter, tko te pita. Čovjek je otporna životinjica, treba se samo pribrati u situaciji krize.
View this post on Instagram
Više puta si izjavila da je „tvoj život na autoputu E70“. Kako je život u proteklih godinu dana izgledao na relaciji Beograd-Zagreb? Došlo je vrijeme za ‘Zagreb fazu’? Mijenjaju li nedavni potresi tu odluku?
Ma ne. Zasad je odluka da smo tu neko vrijeme, pa nek trese, izdržat ćemo. Ruksaci za preživljavanje i zviždaljke su spremni, kako će bit ostalima, tako i nama. Roko je krenuo tu u školu, presretan je, ima predivan razred, a to je meni najvažnija stvar na svijetu. I dalje smo svakih par tjedana u Bg, ipak je to naš drugi dom. Imamo tamo svoj restoran i shop, veliku familiju, prijatelje. Ne mogu si zamisliti život samo u jednom od ta dva grada, mi smo nerazmrsivo upetljani u oba. Svaki put kad prelazimo granicu vadimo PCR testove, trošimo puno love i vremena na to, al to je naš život. Bit će jednom bolje i jednostavnije.
Kako bi usporedila potporu glazbenicima u koronakrizi u Srbiji i Hrvatskoj?
Ni jedna od te dvije zemlje nije se proslavila, tako da tu temu uopće ne bi komentirala. Pomoć nisam tražila, pokrivam se drugim poslovima, ali nekim mojim kolegama je ova situacija stvarno teška. Nadam se da smo oko proljeća gotovi s ovom depresijom. A onda kreće globalni tulum, nećemo stati svirati i plesati do 2023.!
Amo jedan nostalgičan povratak u prošlost: koji ti je nastup ostao usječen u pamćenju kao najdraži? U kojem si klubu odradila prvi nastup i kako je to izgledalo?
Najdraži mi je nastup u beogradskom Studentskom kulturnom centru negdje 2009., mislim. Karte su bile rasprodane danima unaprijed, mislim da su svi ljudi s kojima se družim danas bili na tom koncertu i dobro ga pamte. To je bilo apsolutno ludilo. Ljudi su podivljali, urlali riječi pjesama, nosili me na ramenima, penjali se na pozornicu… Nešto je divlje te večeri bilo u zraku, bili smo svi jako mladi i radovali se životu.
A prvi nastup u životu odradila sam pak u zagrebačkom Studentskom centru, na poziv dragog pokojnog Ante Perkovića. Mislim da je bila 2005. Dvije frikuše u šarenim štramplama, s krilima na leđima i bas gitarama… Nismo znali koliko ljudi će doći, ali bilo je krcato, došli su ljudi vidjet to čudo. Koja vremena, baš sam nostalgična. Kad si tako mlad, čini ti se sve kao neka mala epizoda, misliš da te još tko zna šta očekuje… A 20 godina kasnije shvatiš da su ti to bili zapravo najuzbudljiviji trenuci, da je to taj ŽIVOT koji se događa, nema puno više od ovoga. Sad to znam cijeniti.
Lollobridgida je 2009. dobila MTV nagradu Best Regional Act. Koliko ti je ta nagrada pomogla u daljnjem razvoju karijere?
Pomogla je prvenstveno za samopouzdanje. Ipak dobiti tu srebrnu kuglicu s federom nešto znači, gledali smo taj MTV ko u Boga u djetinjstvu. Ali nema ti u muzici nekog shortcuta. Dobar si onoliko koliko imaš publike, koliko ljudima uđeš u glavu, koliko te traže. Pomoglo mi je najviše neodustajanje i silna strast prema tom samoubilačkom poslu. Bavit ću se u životu još sa milijun raznih stvari, imam puno interesa. Ali sam sigurna da ću svakih par dana zapisati neki stih, otpjevati u telefon neki refren i kad tad od toga napraviti neku svoju glazbenu crticu. Pa ako će tko htjeti slušati staru luckastu baku Idu sa svojim uglazbljenim zgodama iz života – stojim na raspolaganju s velikim osmijehom i šarenim šljokicama.
Ida Prester Whatsapp intervju:
View this post on Instagram
