Ibrica Jusić: “U meni još uvijek čuči mali Ibrica”

5287

O predstojećem koncertu u zagrebačkom Lisinskom 29. siječnja, zadnjem albumu “Kavana Mediteran“, kao i o nastupima po najpoznatijim svjetskim dvoranama, sevdalinkama i mnogim drugim zanimljivostima iz bogate karijere, razgovarali smo nedavno s legendarnim Ibricom Jusićem.

Moram priznati da u svom životu nisam sreo osobu kojoj bi bolje pristajao onaj često korišteni pridjev ‘vječnog mladića’. I u 63. godini (43. godini karijere) Ibrica novim izazovima pristupa s toliko žara i ljubavi da izgleda poput mladog debitanta. Za sebe voli reći da je “još uvijek onaj mali Ibrica koji se svemu čudi”, kao i da je imao sreću da mu se u životu ispune svi snovi.

29.1. u Lisinskom imate koncert pod nazivom “Večer jednog trubadura”. Na koncertu ćete imati i neke zanimljive goste. Možete li nam reći nešto više o svemu tome?
Prvi sam nastup u Lisinskom imao odmah nakon što je otvoren ’75. Prvi direktor Lisinskog je bio gospodin Nenad Turkalj, koji mi je dao i prvu kritiku moga nastupa u Lapidariju u Večernjaku, u rubrici “Kultura”, a bio je godinama kritičar na Dubrovačkim Ljetnim igrama za kazalište i ozbiljnu glazbu. Predložio mi je: “Ibrica ajmo vidjeti što si to naučio u Parizu, kažu da si ispekao zanat.” Rekao sam: “Gosparu, to je dvije tisuće ljudi, dajte da malo razmislim.” Toga ljeta se sretnemo u Dubrovniku i ja kažem: “Dobro mi došli gosparu”, on meni pruža ruku i kaže: “Znači dogovorili smo se, u desetom mjesecu radimo koncert.”

Tako me i sada nazvao gospodin Putak iz Tvornice i rekao: “Ibrice imam termin za tebe, ajmo napraviti koncert, prošlogodišnji koncert u Tvornici je bio uspješan.” Što se tiče gostiju, ja obično volim zvati drage ljude koji mogu oplemeniti koncert, jer imam toliko programa da moj nastup ‘ne trpi’ goste, obično me ljudi poslije koncerta pitaju: “Zašto niste pjevali ovo, zašto niste pjevali ono”, a zbog gostiju moram skratiti program za desetak skladbi. Međutim volim pozvati drage, mlade, talentirane ljude i dati im šansu.

Tako cijenim Harija Rončevića, koji je jedan od najboljih kantautora, koji je izabrao dosta teži put od običnog reproduktivca koji pjeva tuđe pjesmice, nego sam piše svoje pjesme. S klapom Nostalgija sam već surađivao jedne godine na Neumskom festivalu, pa na mom zadnjem albumu “Kavana Mediteran” (koji je dobio ime po pjesmi Jakše Fiamenga) su mi pjevali “Dobro ti more vapore bili” za koju je stihove napisao pokojni Burborović. Klapa Ragusa su moji Dubrovčani s kojima sam puno putovao, družio se. Kad sam pitao: “Hoćete doći?”, ne da me nisu pitali koliko to košta, nego samo što me nisu pitali koliko oni meni trebaju platiti.

Koncert smo nazvali “Večer jednog trubadura” i to je ajmo reći spoj Dubrovnika i Dalmacije, jer Ragusa i ja dolazimo iz Grada, a ostali iz Dalmacije. Mislim da će biti jako veselo, kao što je bilo i u Gavelli prošli mjesec gdje sam imao promociju “Kavane Mediteran”, gdje mi je gostovao moj prijatelj i aranžer Elvis Stanić, s kojim sam dobio za “Amanet” Srebrnu ploču, a nadam se dok bude gotov “Amanet 2” koji je u pripremi, da će ovaj biti i zlatni. Hrvati vole sevdah, ne narodnjake (smijeh).

Muziku podržava

Kakav repertoar publika može očekivati na koncertu? Hoće li to biti presjek karijere, hoćete li svirati pjesme s “Kavane Mediteran”?
Postoje neke pjesme bez kojih koncert ne može proći, kao “Jubi sam vašu ćer”, kao “Mačka”, “Pismo ćali”, “U svakom slučaju te volim”, da ne kažem “Emina”, “Žute dunje”, volim napraviti presjek pjesama s dubrovačkih Skalina, dakle pjesama koje su me obilježile, zatim pjesama s Dubrovačkih ljetnih igara, francuske šansone, do u novije vrijeme Cohena, sevdaha i novih pjesama. Volim uvijek napraviti i neko iznenađenje, da ljudi ne pomisle kako živim na staroj slavi.

Može se reći da ste u dvijetisućitim diskografski aktivniji no ikad. Nakon “Hazardera” i “Amaneta” izašla je i “Kavana Mediteran”, prvi autorski materijal nakon dvadeset godina.
To sve mogu zahvaliti mojoj kući Dancing Bear. Još krajem ’87. iz Jugotona su mi sugerirali, da se s obzirom na moje godine počnem baviti nečim drugim. Odbili su mi jedan program koji sam radio za švedsko tržište i još sam to radio u studiju gdje je snimala ABBA, ne treba govoriti o kakvoj se kvaliteti zvuka tu radilo. Nisu tada shvatili ovo što su tek poslije počeli raditi Oliver i njemu slični, spajati klasiku s modernim zvukom, ritmovima i produkcijom. Tako će i sada pjesma koju spremamo za Doru – ne hvalim se, samo molim Boga da je prime – opet će biti jedan novi Ibrica, s jednim novim izričajem, s puno glasa. Neki koji su čuli pjesmu su me pitali hoću li ja to otići u operne pjevače. Imam odličnog profesora pjevanja koji mi je strašno pomogao u nekim segmentima tehnike. Volim reći da stvaram i pjevam kao što živim i živim kao što stvaram i pjevam, sretan sam što me i nakon 43 godine bavljenja ovim poslom to još uvijek veseli.

Lijepo je čuti što i nakon 43 godine bavljenja tim poslom još uvijek učite nove stvari.
Ima ona narodna poslovica da ‘čovjek uči dok je živ’, a ja volim još i dodati, da kad umre, umre priučen i glup. Svaki dan se budite na novi način i nikad ne znate gdje će te što vidjeti, gdje će vam srce, duša zatreptati, što će te novo naučiti. U meni još uvijek čuči mali Ibrica, koji ima širom otvorene i oči i srce i dušu, koji promatra svijet oko sebe, upija, a na isti način imam potrebu da ljudima nešto dam, pomognem. Sve sam uvjereniji da je ovaj posao koji radim i život koji živim, jedna misija od Boga, koji mi je dao talent i da mi je zadaća da taj talent dijelim s ljudima kojima je potrebna emocija. Danas je u svijetu na žalost sve manje i manje emocija, što i sami primjećujete. Jedan sam od rijetkih koji još rade onako kako su me Francuzi učili: “Ako nisi spreman svaku večer kad izađeš na scenu da se pretvoriš u jednu čarapu, u koju svatko ima pravo uvući ruku i izvrnuti je naopako, onda se ne moj baviti ovom vrstom glazbe. Iza svake pjesme koju pjevaš moraš imati svoj stav i moraš vjerovati u nju, moraš uvjeriti ljude u to što pjevaš i svaki čovjek u publici mora misliti da pjevaš baš njemu.”

Spomenuli ste Doru. Na festivalima ste stekli slavu još krajem šezdesetih. Što mislite o festivalima danas (već je to pomalo izlizano pitanje)? Ima li ta forma više smisla?
Ako je do jedina forma koja ljudima pruža priliku da se pojave, onda ima smisla. Kad sam se pojavio na Zagrebfestu, bilo je puno starijih koji su meni bili uzori, pa zašto ja danas svojom ozbiljnošću, svojim pristupom ne bih bio uzor nekom mladom kantautoru ili izvođaču koji dolazi. Kad se umjetnik prestane pojavljivati, kad prestane stvarati, onda je on mrtav kao umjetnik.

Imam osjećaj da su me ove zadnje tri Dore na kojima sam nastupao strašno vratile, pogotovo kod mladih ljudi, djece. Da dođete sada u moje naselje Trnovčicu, djeca izlaze iz škole, ja šetam psa i njih 15 u zboru pjeva “Još samo ovaj put” od prije tri godine. Onda me zaustavljaju i pitaju već par mjeseci: “Ibrica hoćete li ići ove godine na Doru?”, onda ja kažem: “Hoću ako ćete glasovati za mene”, a onda će oni: “Uh, naravno, kako ne!” (smijeh).

Sretan sam što cijeli život radim ono što volim i što od toga mogu pristojno živjeti. Ima ljudi koji završe po tri fakulteta, pa onda moraju raditi nešto skroz osamdeseto da bi preživjeli. Tako da mislim da mi je taj talent najveća privilegija koji mi je Bog mogao dati, da mi je omogućio da guram taj svoj put, koji ja obično volim zvati trčanje maratona. U atletici imate sprintere, srednjoprugaše, dugoprugaše i maratonce, tako i mom poslu imate nekog tko snimi nekakav CD zbog maminih i tatinih veza ili nekog tko zbog dugih nogu i dobrih guzica nađe nekakvog sponzora, treći se malo zalete pa se umore, a za trčat maraton morate imati kao prvo dobru kondiciju, drugo morate znati kad treba ubrzati, kad treba usporiti, sprintat a nekad treba znati i stati. Obično se kaže kad čovjek misli da mu najbolje ide, e, onda treba stati.

“Amanet” je postao srebrna ploča i “Kavana Mediteran” se dobro prodaje. Kako to objašnjavate u ovo doba kad je piratsko tržište oduzelo legalnom primat, a i vaš izričaj nije takav da reklamira sam sebe?
I Croatia Records je nedavno pokrenula izdanja “2 na 1”, na kojem spajaju po dva stara LP-ja na jedan CD, pa su tako spojili moja dva stara albuma. Moji se albumi se nisu nikad prodavali na ho-ruk, ono sad prodam sto tisuća i onda dogodine to nikoga ne interesira. Ja vam najbolje vidim na svojim koncertima – kako sam sebi i menadžer i producent i šofer, sam šetam svoga psa, tako imam i svoje ozvučenje koje vučem sa sobom, evo u 63. godini sam uložio novac u za mene najbolju tehnologiju što može biti – sa sobom nosim i svoj mali dućan, gdje onda ljudi dođu poslije koncerta i kupuju moje CD-e. Onda točno vidite tko je novi fan, tko popunjava svoju diskoteku doma. Puno ljudi koji nisu moji fanovi znaju da Ibrica postoji, ali ne znaju što je to dok ne dođu na moj koncert. Kad dođu onda vide kakve su to suze, krv i znoj (smijeh).

Sjećam se vaših koncerata još u mojoj osnovnoj školi u Splitu.
Eto vidiš, ja sam svoju publiku odgajao. Sa Muzičkom omladinom sam nastupao po školama i onda mi danas dođe cura poslije koncerta i kaže: “Šjor Ibrica, divan je bio koncert, ali meni je ipak bio ljepši koncert kad ste bili u mojoj osnovnoj školi u Kaštelima.” Djeca su najbolji pokazatelj. Moj brat Đelo je napisao puno hitova za Dubrovačke trubadure, međutim prve kojima je on te pjesme pokazivao su bile njegove kćeri. Ako bi se one namrštile odmah bi se pjesma bacala u koš, inače bi prolazila. Tako su nastale i “Luda mladost” i “Ulicama moga grada” i “La musica di notte” i mnoge druge lijepe pjesme.

U Parizu ste sedamdesetih živjeli životom pravog šansonjera, trubadura. Jesu li ta romantična vremena zauvijek završila?
U Pariz sam išao da učim, nisam išao praviti karijeru. Za praviti karijeru, čovjek mora biti tamo stalno, a ja sam htio i biti na Splitskom festivalu i na Zagrebačkom, Opatijskom i ljeti biti na mojim Skalinama i imati svoje turneje po Jugoslaviji. Tek ’75. nakon prvog povratka iz Pariza se može reći da je počela moja prava karijera u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji. Među prvom sam trojicom koji su dobili zeleno svijetlo od ondašnjeg Jugotona da može napraviti LP. Onda su počeli i pravi koncerti: u Lisinskom, Dom sindikata u Beogradu, ’76. mi se ostvario i jedan san – volim sanjati i mogu reći da su mi se s vremenom ostvarili svi snovi – znam da sam u Parizu gledao svečano otvaranje sydneyske Opere i rekao: “Majko moja, hoću li ikada ovdje nastupati?”

Onda sam krajem ’76. imao turneju, znao sam samo da imam šest koncerata u koncertnim prostorima. Kad sam vidio da piše Sydney Opera House sam se pitao je li to mene netko zajebava (smijeh). Bili smo Tereza Kesovija i ja i to mi je ostalo u nezaboravnom sjećanju. Mnogo se stvari dogodilo koje se, hajmo reći, nisu smjele znati, jer je to onom sistemu tako odgovaralo, kao što i današnjem odgovaraju neke druge stvari. Kaže se, što je neki narod zatucaniji, s njim je lakše upravljati. Gdje bi došli kad bi ljude pitali sa Shakespeareom, s poezijom, sa Krležom, Ujevićem, Cesarićem itd. Znate na što mislim, no, to su neki drugi razgovori.

Nastupali ste i u Carnegie Hallu, na festivalu u Montreauxu, nedavno na poznatom etno festivalu u Oslu. Osim Skalina, koja vam je pozornica najdraža?
Meni su sve pozornice iste. Mogu doći pred pet ljudi, ja ću pjevati za pet ljudi s istim žarom kao i u Olimpiji, Carnegie Hallu… Da na koncert dođe jedan jedini čovjek, on je kupio ulaznicu, ja sam njemu dužan to odraditi. Koliko će meni biti drago kad je jedan ili tisuću, to je druga priča, međutim mislim da sam dužan dati svakom čovjeku koji dođe ono što mu pripada. Isto kao kad me pitaju koja mi je najdraža pjesma, tu nema odgovora, to je kao da pitaju mater s petoro dice koje joj je najdraže. Drago mi je što mi jezik nikad nije predstavljao problem.

Ministar kulture Australije mi je rekao: “Nisam razumio vaše pjesme, ali imam osjećaj da vas mogu gledati i slušati danima.” To je ono kad pošaljete emociju. Isto tako ja ne znam engleski, ali kad čujem Stinga, Barbaru Streisland, neke pjesme od The Beatlesa ili kad čujem Cohena, njihovim stavom, emocijama dobijem iluziju, maštam o čemu bi mogli pjevati. Često mi se događalo da čujem neku fenomenalnu talijansku kanconu (u Dubrovniku smo na tome odrasli) i onda nađem nekog da mi prevede tekst, pa se pokaže da je tekst truba, ali je Modugno dao emociju.

U Oslu je bio etno festival prije dvije godine, to je festival koji traje deset dana na tri pozornice. Te godine je bila Cesaria Evora, bio je Khaled, bilo je osamnaest zemalja. Kad sam dobio poziv za Montreaux Jazz Festival meni se uopće nije išlo. U nekim ste godinama kad vam treba jak motiv da vas pokrene, doma vam je najljepše. Pitao sam Zlatka Galla: “Stari što misliš o tome?”, a on je rekao: “Jesi ti lud? Koliki bi dali, da oprostiš, guzice da se mogu pojaviti tamo, a kamoli ne da pjevaju u službenom dijelu.” Onda su mi moji iz Dancing Beara rekli: “Gdje god se pojaviš i kažeš da si pjevao tamo u službenom dijelu, to ti je ulaznica odmah, bez audicije.”

U lijepom su mi sjećanju ostali i nastupi na Svjetskom sajmu knjige u Frankurtu. Tako nakon tih nastupa, na neki način postanete neslužbeni kulturni ataše, promicatelj kulture, iako neki i nisu baš sretni da Ibrica, kao Ibrahim, može promicati hrvatsku kulturu u svijetu, ali dobro, to su njihove frustracije, nisu moje.

Mnogi se iznenade kada vas zateknu na koncertima mlađe generacije. Ako se ne varam, vidio sam vas na koncertima TBF-a, Ede Maajke, a s Hladnim pivom i Gustafima ste i zasvirali na pozornici.
Čovjek je onoliko star koliko se osjeća, a ja se još osjećam kao onaj mali Ibrica koji bi još i zaigrao loptu, iako više ne smijem zbog koljena, razumiješ, i trčao bih i plesao bih. Inače, po vokaciji sam bubnjar, to je bio moj prvi instrument. Kad su me zvali Hladno pivo u Malu dvoranu Doma sportova – te tri minute s njima mi je bilo kao da sam imao pet svojih solističkih koncerata – rekao sam: “Naravno da ću doći, ali neću gitaru. Svi znaju da sviram gitaru, ajmo ljude iznenaditi, dajte mi bubnjeve.” Isto tako s Gustafima. Poslije prve Dore bio je veliki domjenak, vidim perkusije prazne i pitam je li mogu ja malo. Oni su mislili da ću ja to malo da me fotografi slikaju i gotovo, al’ kad je mene krenulo… Evo sad kad Gustafi dođu u Zagreb, odmah pitaju je li Ibrica u Zagrebu. To je jedno divno druženje, da ne kažem kako tu ima i razgovora, spajanja mladosti i iskustva. To me čini sretnim jer se družim s ljudima koji su mi dragi i koje poštujem. Recimo, godinama su mi u Splitu TBF, još dok nisu bili TBF, dolazili na koncerte. Kad vidite da vas takvi ljudi vole, znate da ste i svojim pristupom utjecali na njihov svjetonazor, onda ste najsretniji čovjek na svijetu.

Slušate li još muziku?
Kako ne? Odem u moj Dancing Bear, pa onda vidim koji su novi albumi, pa ih nabavim po nabavnoj cijeni. Slušam sve od elektronske glazbe, do klasike i opere kojom sam još uvijek zaluđen. Sa druge strane imam pjesmu za Doru, ako prođe. Za nju je glazbu napisao mali Branimir Mihaljević kojem bi ja mogao biti djed. On i Fayo su napravili pjesmu, koju sam ja uz njihovu dozvolu malo preradio. Obično glazbu slušam dok vozim. Jučer sam tako od Splita do Zagreba po Dalmatini odslušao “Carmen”, taman fino traje 3 sata i paše mi tamo kroz Liku uz krajolik. Kad sam išao u Dubrovnik sam slušao ove dalmatinske klape na Poljudu, onda stavim TBF kad sam već malo umoran, da me digne, pa s njima repam.

Kad je riječ o Ibrici nemoguće je ne spomenuti Archieja.
On je moja logistika, moj suputnik i sapatnik.

Nastupit će i u Lisinskom? Mogu tako reći – ‘nastupiti’?
Naravno. Možda ste primijetili, on je na “Kavani Mediteran” upisan kao back vokal. Ima svoju pjesmu, koja je doduše bila napisana za bivšeg psa Oscara, zove se “Kad bi moj pas znao govoriti.” Nevjerojatno je kako te prave pjesme nastanu u hipu. Najdraže mi je kad se nađem s prijateljima kao što su pokojni Momčilo Popadić, Jakša Fiamengo, Luko Paljetak, pokojni Britvić, pa kroz razgovor dođe ideja. Tako je i ovu pjesmu Popadić, koji je strašno volio Oscara i uvijek ga gledao otvorenih očiju, za čas napisao kad sam mu ja rekao: “Pope zamisli kad bi Oscar mogao govoriti, što bi rekao.” On se vratio za deset minuta s gotovom pjesmom.

Tako je nastalo mnogo pjesama koje smo zajedno radili. Recimo “Nepal, Ganges, Brahmaputra” je bila prva antidrogeraška pjesma, nastala je ’76. To je bila priča koju sam ispričao Krsti Jurasu. Imao sam koncert u bolnici gdje se primjenjivala muzikoterapija za alkoholičare. Među 150 alkoholičara bilo je dvoje mladih – vidiš da su par, ali vidiš i da su mamini i tatini sinovi – koji su bili, je li, na nečem jačem. Zato ona počinje “Živio je na Tuškancu”, jer na Trešnjevci u ono vrijeme nije bilo droge.

Još uvijek ste ‘čovjek bez kafića’?
Da i ostat ću. Zanimljivo je kako pjesme utječu na ljude. Nakon “Nepal, Ganges” sam imao sam jednom koncert u Dalmatinskoj Zagori i u kafiću konobar je došao i pitao što ćemo popiti, svi naruče, netko štok, netko colu, a ja kažem: “Daj mi jednu travu (mislim na travaricu)”. Nakon nekog vremena svi dobiju svoje piće, a mog nema i nema. Kad evo ti njega uredno nosi na tanjuriću smotan jedan joint (smijeh). Danas kad dođem u taj kafić odmah viču: “Smotaj jednog, stigao je Ibrica!”

Dakle, sljedeći je projekt “Amanet 2”?
Imam puno ideja za “Amanet 2”, samo ne znam hoću li ga objaviti sljedeće godine za Valentinovo ili ću ga ostaviti za 2009., koja mi je jubilarna 45. godina karijere. Bit će opet napravljen na jedan drugačiji način nego što je bio prvi. Ljudi znaju miješati sevdalinke s ovim ‘novokomponovanim’ narodnjacima ili misle da je sevdah nešto što dolazi s Istoka, iz Turske. Ustvari korijeni sevdaha dopiru iz 1. stoljeća iz Španije, kad su španjolski Židovi bježali u Bosnu preko Dubrovnika i zato Dubrovnik ima, mislim, drugu po važnosti i starosti, sinagogu u Europi. Jedino što svaki narod može ponijeti sa sobom kad mora bježati, je kultura, odgoj, vjera, nada, pjesma.

To što je Bosna jedna ruža vjetrova gdje se susreću svjetovi i kulture, to je za mene samo jedno bogatstvo. Jao onome koji se zatvara sam u sebe i koji ne može prihvatiti ono što dolazi preko njegove ograde. Zašto Slavonac ne bi zavolio ribu ili Dalmatinac kulen? Govorim ovako figurativno, razumiješ? Makedonski etno je za mene broj jedan u svijetu, imaš bosansku sevdalinku, mi se već sramimo naše tamburice, ajde sad su klape ono što je tamburica bila devedesetih. Više nigdje na televiziji ne možete čuti muziku, ali nam zato guraju Big Brothera, koji mlade ljude uči, da bez ikakvog rada mogu doći do milijun kuna, kad samo vidite nazive američkih serija: “Kosti”, “Nestali”, “Nađeni”. To je za mene smišljena politika, nije to bez veze.

Imate li nekog mladog izvođača kojeg vidite kao jednu vrstu svoga nasljednika?
Nisam ga vidio jer naprosto nemate gdje čuti mlade ljude. Samo mi je drago kad dođem recimo kod Elvisa Stanića u Grožnjan, gdje on ima svoju ljetnu školu. Tada promatram te mlade ljude koji dođu kod njega i kod drugih majstora klavira, udaraljki i onda mi se čini da ipak nije sve izgubljeno, da nije sve samo tralalala.

Najbolje stvari su uvijek dolazile iz tzv. podzemlja, a ne s naslovnica.
Mi smo, što bi se ono reklo, tiha gerila.

Muziku podržava