Moja je soba tako jadno mala
Ja ne bih u njoj izdržati mog’o
Da mi oči ne sanjaju budne
Al ne ropčem, sudbini velim: hvala
Što mojoj bijedi čudan sjaj je dala
I moje patnje nisu uzaludne
Danas sam opet ručo samo čaj
Al vlažna blagost sja u mome oku
Ja opet mislim na svoj rodni kraj
I čežnja preobražava mi javu
Sa Quaija mjesto Seine čujem Savu
I Tuškanac mi šumi iz aleja
Na domovini dvostruka je sjena
Baca je Pešta, baca je Beč
Ona je sva u crno zavijena
Ne čuje, majko, niko tvoju riječ
Šumori, diše more, teče Drava
A između njih jedna zemlja spava
Pod vedrim nebom slobodnog Pariza
Koliko puta tuga me je srela
U vrevi Etoillea, Saint-Michelea
O Bože, tu treba biti jak
U tome svjetlu još me više boli
Rođene moje grude gusti mrak
Udišem Pariz, smjelim bijegom spasih
Slobodnu dušu, ali ja sam sin
A mojoj majci sve su sjede vlasi
Ja žene nemam, a ni druga nemam
Što još imadoh? Samo jezik svoj
U koji život svoga srca spremam
Zanosi, misli, ritmovi i rime
Ja bezimen u bezimenu mnoštvu
Daleko negdje sebi stičem ime
I muku mučim samca-dezertera
Što zabranjenu domovinu sanja
Na hartiji, u potezima pera
Pero, ta mala, ta obična stvar
A kako živa, kako puna snage
Kad iz njeg teče novih riječi car
Omamljuje me kao govor drage
Sva utjeha je u tom malom peru
I sja i grije i vraća mi vjeru
O Hrvatska, o moja domovino
Ti moja majko, ti moja davnino
Ti porobljeni, oteti mi kraju
Gle, jadni dezerter ti daje dar
Bogatiji no kraljevi ga daj
I sav je ljubav, pobuna i žar
Ja skoro prosjak duh slobode širim
Pa i nem o na svom grobu svijeću
Ja neću, neću da se smirim
K’o svježi vjetar u sparinu pirim
A kada umor svlada duše lijene
Na otpor trubim, ja trubač sa Seine
Što mi je plaća? Mržnja gmizavaca
Što svoje blato lijepe o moj glas
Al ja pred licem doma stojim vedar
Za hljeb slobode prilažem svoj klas
Zar nije zlatan i bogat i jedar
Zar nije zlatan i bogat i jedar
– Ispravi tekst –
