Na današnji dan, 6. lipnja 1965., objavljena je pjesma koja je The Rolling Stonese pretvorila u frajere i natjerala profesore engleskog jezika diljem svijeta da se ‘krste’ zbog dvostruke negacije.
Bilo je proljetno jutro 1965. uoči treće američke turneje The Rolling Stonesa. Keith Richards izbauljao je iz kreveta i primijetio nešto čudno: njegov diktafon koji je stajao na noćnom ormariću bio je uključen, a kazeta u njemu došla je do kraja. Znatiželjan, premotao je na početak i pritisnuo ‘play’.
Iz malog zvučnika zaorio se riff od tri tona ‘Da-da da-da-da’, par jednostavnih akorda i refren “I can’t get no satisfaction” otpjevan u nekakvom polusnu. Nakon nekoliko ponavljanja glazba je utihnula, a kazeta od 45 minuta nastavila reproducirati muško hrkanje. U prijevodu: Keith Richards probudio se usred noći, uzeo akustičnu gitaru, upalio diktafon, snimio kostur pjesme koja će definirati rock žanr i vratio se nazad u krpe zaspavši snom pravednika… Kakva čudesa sanja Keith Richards teško je reći…
Objaviti ovakvu pjesmu u ono vrijeme bilo je poprilično hrabro, no da se poslušalo Keitha Richardsa – verzija koja nam je svima poznata nikada ne bi ugledala svjetlo dana. Momci su “Satisfaction” snimali u dva navrata: prvi put 10. svibnja u Chicagu i oni koji su čuli ovu verziju kažu da je akustična, s usnom harmonikom, drugačijim tempom od originala i znatno bliža country ugođaju. Drugu, svima znanu verziju snimili su 12. svibnja u RCA Studios u Hollywoodu.
Richards je oduvijek želio da glavni riff svira puhačka sekcija, a kako bi drugima objasnio kako bi otprilike trebalo zvučati nabavio je fuzz pedalu koja je trebala opanašati zvuk saksofona. Taj danas prepoznatljivi zvuk trebao je biti samo ogledna snimka, dionica koju će kasnije zamijeniti puhačka sekcija, no Oldhamu se svidjelo. Svima se dopao taj ‘režeći’, energijom nabijeni zvuk i unatoč Richardsovoj želji – puhača u “(I Can’t Get No) Satisfaction” nije bilo sve dok Otis Redding nije snimio svoju verziju. Reddingova obrada toliko se dojmila Stonese da Jagger i dan-danas u refrenu pjeva “I can’t get me no” umjesto “I can’t get no“; baš onako kako je otpjevao Redding.
Članovi The Rolling Stonesa imali su odličan glazbeni ukus, a “Satisfaction” kao svojevrsni ‘melting-pot’ upravo to dokazuje: Charlie Watts priznao je u jednom intervjuu da je svoju dionicu ‘maznuo’ od “(Oh) Pretty Woman” Roya Orbisona odnosno “Uptight (Everything’s Alright)” Steviea Wondera, koja će se na pop ljestvicama pojaviti nešto kasnije. Glavni riff inspiriran je s puhačkim aranžmanom “Nowhere to Run” Marthe & the Vandellas, a stihovi su ‘posuđeni’ od Chucka Berrya i Muddya Watersa. Uostalom, Stonesi su karijeru započeli kao cover bend i bilo je posve očekivano da se njihove autorske pjesme baziraju na Motownu, bluesu i rock’n’rollu.
“(I Can’t Get No) Satisfaction” jedna je od onih besmrtnih pjesama koje nadilaze prostor i vrijeme. Za razliku od nekih drugih uradaka koji bi nakon pola stoljeća povlačenja po radijskom eteru – i gitarama početnika koji se bace na učenje riffa nakon savladavanja “Smoke on the Water” – već odavno bili izlizani, “Satisfaction” je i dalje živa, svježa i moderna. I unatoč mnogobrojnim obradama, original je i dalje najbolji.
“Imala je sve bitne sastojke” – kazao je Mick Jagger 1995. za Rolling Stone – “Imala je lakopamtljiv naslov, privlačan riff i fantastičan zvuk gitare koji dotad nitko nije čuo. Najbolje je sumirala osjećaj onog vremena, a to je bila otuđenost od suprotnog spola. Otuđenost nije baš prava riječ, no poslužit će.”
“Satisfaction” se na listi 500 najboljih pjesama svih vremena Rolling Stonea smjestila na drugo mjesto, odmah iz “Like a Rolling Stone” Boba Dylana.
