Hus: “Parni valjak nije bend koji živi od nostalgije”

Osamnaest godina nakon izdanja legendarnog albuma “Live in ZKM”, sastav Parni valjak u akustičnoj se varijanti vraća u Zagreb.

Koncert će biti održan 23. ožujka u Maloj dvorani Doma sportova. S liderom benda, Huseinom Hasanefendićem – Husom našao tom sam se prigodom u bendovoj vježbaonici gdje dotjeruju posljednje finese ‘unplugged’ set-liste. O dolazećem koncertu i brojnim drugim zanimljivostima pročitajte u nastavku.

Jeste li spremni za subotnji unplugged nastup u Domu sportova?
Mi smo spremni, jer varijaciju ovog koncerta sviramo cijelu prošlu sezonu. Naravno, kombinirali smo i imali smo električne ali i veliki broj akustičnih koncerata jer je bio veliki interes. Bilo je puno upita za naše akustične nastupe jer je ZKM prije osamnaest godina odjeknuo gotovo regionalno. Puno ljudi nije imalo priliku taj koncert vidjeti uživo i puno ljudi je u međuvremenu stasalo. Rasprodali smo pet ‘akustičnih’ Sava centara u Beogradu… Nakon Zagreba imamo otprije nekoliko dogovorenih nastupa i onda ćemo se koncentrirati na završavanje albuma.U trenutku kada ste snimali i svirali koncert ZKM-u jeste li slutili da će taj album postati najprodavanije domaće live izdanje?
Ne. Rado bih se pravio pametan pa rekao da sam znao da će ono biti najprodavanije. Znao san da će se to ljudima sviđati i bend je to osjetio u trenutku kad smo počeli vježbati izvedbe s akustičnim gitarama. Nismo svjesno išli u tu priču. Mi smo to napravili da bi nama i ljudima koji nas gledaju bilo zanimljivije. Tako smo si rekli da sjednemo i sviramo akustiku. Dogovorili smo par nastupa; prvi je bio u Splitu u jednom odličnom klubu. I tu je krenula ideja.

Zašto niste sad ponovili nastup u ZKM-u, nego idete u mali Dom sportova?
Kao prvo, ZKM u kojem smo mi onda svirali više ne postoji kao takav i sad je njegov kapacitet 250 ljudi, a tada je bio 650. Tada nismo ni znali kakav ćemo dobačaj imati svirajući akustiku. Prostor nam je odgovarao i u audio i u video smislu. Kod ZKM-a se radi o četiri nastupa koji su kasnije bili kompilirani. Na prva dva nastupa nismo bili zadovoljni s videom na kojem nismo osjetili publiku – to su bile greške zbog neiskustva. I zbog videa smo dodali još dva koncerta, tako da je video zapis s posljednja dva nastupa, a audio je sastavljen od dvanaest izvedbi prve večeri, dok su četiri s treće večeri.

Video inačica nastupa, koja je prvo izašla na VHS-u a kasnije i na DVD-u, sadrži i pjesme “Vruće igre” i “Suzama se vatre ne gase” koje se nisu našle na CD-u?
Nemam pojma zašto, jer mi stalno nešto kombiniramo. Možda da i onima koji žele nakon CD-a kupiti i VHS, ponudimo nešto novo. Pa i na našem novom albumu “Stvarno nestvarno” bit će i bonus pjesama, i živih svirki, i dokumentarnih filmića. Ono što želimo napraviti jest da ovdje u ovoj našoj ‘rupi’ dokumentarno odsviramo nekoliko pjesama i da ih ljudi čuju iz prve ruke. Jer ljudima nije jasan cijeli proces oko nastanka glazbe danas; danas se u studijima mnogo programira, imaš neke loopove, ritam mašine, sekvencere… Tu se rade korekcije, diže se po pola tona kad je nešto falš. Tako da je teško nekom prosječnom čovjeku dokučiti je li ono što slušaš kao gotov proizvod odsvirano ili programirano. Mi bismo to htjeli demistificirati jer mi snimamo uživo.

Očito još uvijek vjerujete u format CD-a koji očigledno izumire?
Nisu naša očekivanja u prodajnom smislu nešto posebna, iako ako pogledaš regionalno to je jedna pristojna brojka. Ima ljudi koji još uvijek vole kupiti CD, ili poput mene koji volim i danas kupiti vinil. Naravno to nikad neće biti kao što je bilo. Ali ima ljudi koji i iz poštovanja prema ljudima koje vole kupe album koji žele staviti u svoju kolekciju. Računamo na one najvjernije i pritom ćemo ima na novom albumu dati obilan materijal.

Primijetio sam da se na koncertima uvijek borite s publikom i njenim usvajanjem novog materijala?
Linijom manjeg otpora je najlakše ići, ali na kraju se to svodi na to da se pretvoriš u džuboks. Naravno da držimo da publika čuje pjesme koje žele – mi to zovemo ‘obavezno štivo’. Uvijek ih odsviramo i variramo, ali moramo im ponuditi i ono na čemu radimo u datom trenutku i što nama daje razloga za rad. Ne bih nikad pristao da postanemo bend koji živi od nostalgije.

Koja je razlika u pristupu akustici i elektrici?
Dosta pjesama se poklapa jer većinu pjesama i napišem na akustičnoj gitari. Pjesme koje ti izađu iz duše snimljene su na akustičnoj. I onda kada ih usvojimo kao bend, one otputuju negdje na aranžmanima, i usvajaju drugačiji rječnik. Kada električne pjesme vraćamo u akustičnu formu, neke odmah kliknu, a neke ne.

Legendarno je klavirističko nadigravanje između Bere Blaževića i Nevena Frangeša na “Live in ZKM”. Hoće li se to ponoviti i na ovom koncertu?
Neven će biti gost i ovdje, ali mi nismo htjeli tu formulu doslovno ponavljati. S druge strane, Bero svira i klavir i hammond, i u mnogo pjesama svira i jedno i drugo te se izvještio (smijeh). Mi smo ovdje htjeli i malo prorijediti zvuk, jer kad hammond i klavir istodobno sviraju kroz pjesmu, oni zauzmu puno prostora. Onda dođu još dvije gitare, gudači, bas, ritam sekcija… Dakle, puno prostora se zauzima ako cijelo vrijeme svi sviraju. Tako da kada smo ponovno počeli svirati akustično, jedna od odluka bila je prorjeđivanje zvuka: ili hammond ili klavir, ali ne cijelo vrijeme sve.

Gudači dolaze?
Da, dolaze i bit će još zastupljeniji nego na ‘ZKM-u’, jer su se u međuvremenu dogodile neke pjesme koje su postale ‘obavezno štivo’, te smo ih htjeli ubaciti u program. Primjerice, “Nakon svih godina”, koju sad sviramo s gudačima i koja je dobila novi život. Ili “Stvarno nestvarno” i “U ljubav vjerujem”.

Uvijek se sjetim jednog Vašeg intervjua u kojem ste pričali kako je koncert protekao izvrsno i oduševljena publika vam dolazi čestitati u backstage i tamo vas zatječu kako urlate jedni na druge. Zašto?
Da (smijeh). Mi smo prilični ‘frikovi’ po pitanju ovog čim se bavimo, ekipa smo ljudi kojoj je izrazito stalo. Sami od sebe očekujemo maksimum, i sve greškice dovode do toga da to u takvom obliku izjuri van nakon koncerta. To je neki oblik pražnjenja u kojem nema zle krvi, koliko god to znalo biti glasno. Puca nas adrenalin i tako se ispušemo. Najgore je biti samozadovoljan, i ne smijem pristati na kriterije publike. I to će publika cijeniti.

Bili ste član žirija u emisiji “Pjevajmo sa zvijezdama”. Kako bi Hus ocijenio Husovo pjevanje, da Hus nastupi u tom šou?
Kao prvo, ne bih nastupio tamo. Kao drugo, sigurno nisam bio član žirija kao nekakav stručni pjevač. Pjevanje je disciplina koja podnosi svašta. Imamo mnogo imena koja nisu neki pjevači, ali su ostavili trag. Primjerice, kada bismo vukli paralelu između Dylanovog i Van Morrisonovog pjevanja. U ovoj glazbi pjevanje je stvar sugestije – do koje mjere ti uvjeriš publiku u emocije koje prenosiš.

Zašto ste se odlučili pjevati onaj dio “Zastava” na albumu “Live in SC”?
Pa nemam pojma, to je takav tekst i mali komadić istine iz tog vremena. Tko je tada gitaru držao niže bio je veća faca. I tko je glasnije svirao također je bio veća faca. Iako ljudi nikad nisu ni ‘ubrali’ taj tekst jer ne znaju što znači ‘Marshalle do panja’. To znači da pojačala okreneš koliko možeš, do deset! Ali nije to prvi put da sam pjevao, jer sam neke pjesme na albumima snimio i otpjevao.

Jeste li zadovoljni s video-snimkama Parnog valjka?
Ne mogu nas opušteno gledati i slušati bez nekog kritičkog momenta. Režiseri često režu kadrove izvan tempa, a ja sam mislio da se to usvaja na prvom satu. Kad vizualno ritam ide na jedan način, a ono što čuješ na drugi način, to nije ugodno. Često ne razmišljaju o objektu koji snimaju, pa ti uđu u facu kao da ti pregledavaju zube. To me smeta. I većina naših koncerata snimljena je u Zagrebu, a Zagreb je na našim turnejama najčešće bio prvi u nizu, kad nismo bili najusviraniji, i još dodatno nervozni zbog snimanja. I onda vidim na našim licima napetost, i to me smeta. No primjerice, snimka koncerta sa Šalate kada smo promovirali “Zastave” mi je jako drag. DVD sa 25 godina ima odličnih momenata, ali i propusta.

Smatrate li da koncerte domaćih izvođača moraju pratiti adekvatne cijene ulaznica?
Cijene ulaznica za koncerte domaćih izvođača su preniske. S druge strane, za kupovnu moć građana u ovom trenutku one su previsoke. I to je taj začarani krug. Cijena ulaznice mora pokriti troškove produkcije koncerta. A naša produkcija je maksimum koji se ovdje može ostvariti. A najam dvorane i troškovi plakatiranja su za nas i strane izvođače isti, a cijena ulaznica za njih je nekoliko puta skuplja. No, naš odnos prema stranim izvođačima je takav da oni dobiju gomilu publiciteta besplatno. To mi je razumljivo, ali zašto je muk kad se radi o domaćim izvođačima. Često ističem primjer kada smo prije nekih godinu dana imali koncert u zagrebačkoj Areni, a sljedeći dan je TBF imao koncert u Domu sportova. Oba koncerta su bila puna. I na dvije stranice Jutarnjeg bila je nekakva djevojčica koja će tek biti voditeljica na televiziji, koja je zgodna – i tu završava priča. A mi smo dobili pet kvadratnih centimetara!

Kako ste zadovoljni kako rad Parnog valjka pokriva Muzika.hr?
Hvala bogu na portalima i Internetu jer tu istina izlazi na vidjelo. Ako bi se gledalo po medijima, uvjeren sam da većina ljudi u Hrvatskoj misli da mi ni ne postojimo. A mi na Fejsu imamo 200.000 prijatelja, i mislim da je samo Severina jača, ali ok, to je neka druga priča.

Je li Vam mnogo nedostajalo sviranje za perioda kad Parni valjak nije nastupao?
Prvih godinu dana mi je bilo gala, bio sam kao balon koji otkačiš i on laprda kako ga vjetar nosi, bez odgovornosti i obaveza. Ali ja sam ipak glazbenik, sazdan sam od toga i ne mogu bez toga. Tad sam počeo svirati, snimati, raditi pjesme… Kad si autor, kad radiš neku pjesmu i kad surađuješ s ljudima, oni ti nešto daju. Užasno mi je falila ponuda mojih ljudi. Primjerice, kad Brk svira zatvorim oči i guštam, jer mi je svaki put užitak slušati kako čovjek svira. U tom periodu sam napisao i neke pjesme koje su skroz van rječnika benda i za koje bi bilo čudno da budu snimljene, jer sam se igrao. Tako da se tu našlo sve što sam u životu uvlačio u sebe: od psihodelije do bazičnog rock’n’rolla.

Koliko Vam ti dosadašnji utjecaji pomažu, a koliko odmažu u originalnosti?
Kad se govori o originalnosti, to je složena tema. Picasso je rekao da talenti slikaju a geniji kradu. Kad sam kroz sve ove godine okretao te note, dogodit će se situacija da one zazvuče na nešto već snimljeno. Ali početak glazbe, od Zeppelina do Bowiea, svi su nešto maznuli ili im je poslužilo kao inspiracija. Sigurno je da mi svi ti zvukovi koji su se nabrali u glavi, izađu kroz pjesme, ali to nije svjestan čin.

I mislim da Parni valjak ima svoj prepoznatljiv zvuk: čim Aki zapjeva ljudi to doživljavaju kao Valjak. A ako netko uzme naš katalog i presluša ga, bit će iznenađen koliko smo se mijenjali, koliko se šaralo, koliko je bilo dobrih i, nažalost, loših rezultata.