Hrvoje Marjanović: “Cajke smo pretvorili u punk”

Pandemijske su stranice zemljine povijesti tek slabo otvorene, no zbog stotinjak kilometara udaljenosti, intervju održavam preko Zooma. Srijeda je, podne je otkucalo prije dva sata, pričam s Hrvojem Marjanovićom, kolumnistom i novinarom Indexa. Hrvoje Marjanović čovjek je vrlo uspješan na dva područja – u pisanju kolumni i na glazbenom terenu gdje djeluje kao jedan dio dua Krankšvester. Trenutno aktivan na Indexu, Hrvoje je najprepoznatljiviji po humoristički obojenim komentarima aktualnih događaja.

Hrvoje je za muziku.hr ovog puta progovorio iz perspektive novinara u Hrvatskoj, osvrnuo se na cenzuru i autocenzuru koja u njemu postoji zbog tužbi koje je zaradio kroz godine, govorio je o ugledu novinara u Hrvatskoj, objasnio s gledišta glazbenika i novinara utjecaj medija na glazbu i glazbene trendove te izjavio da ga nije briga što ljudi misle o njegovom radu. U razgovoru koji smo proveli u sklopu projekta “Razgovori” Marjanović je također govorio o povezanosti Krankšvestera i profesionalnog rada te zaključio da bi krađu teksta shvatio kao kompliment.

Istovremeno ste uspješan glazbenik i uspješan novinar. U koje ste se vode najprije ubacili? Kako se jedan novinar našao u glazbi, odnosno kako se u glazbenik našao u novinarstvu?

Mislim da je glazba došla prva. U oba slučaja poveznica je bila ljubav prema pisanju. U meni je to prisutno od kad sam klinac bio. Obožavao sam pisati cijelo vrijeme. Trebalo mi je neko vrijeme da prepoznam da je to nešto što će mi postati životni poziv zbog toga što sam upisao pravo, a u tom se nikad nisam pronašao.

Pisanje mi je tad sasvim slučajno postalo izvor prihoda. Mene je pisanje kolumni prvenstveno privuklo novinarstvu. Dakle, glazbu sam prvo otkrio gdje je pisanje tekstova došlo do izražaja, a u novinarske sam vode ušao preko blogova. Prvo sam pisao blog, nakon toga su mi se neki ljudi s kojima sam surađivao počeli javljati da počnem pisati za njih.

Činjenica jest da Krankšvester ne pjeva o najozbiljnijim temama, no je li Vaša persona koju imate tamo utjecala na Vaš rad kao novinara? Jeste li u bilo kojem trenutku shvaćani manje ozbiljnim ili manje profesionalnim zbog Vašeg rada u Krankšvesteru?

Smatram da nisam. Ne znam kako me tko doživljava, a nisam ni pisao nešto pretjerano ozbiljno, niti sam se ikad trudio biti super ozbiljan. Cilj tih komentara je prvenstveno zabaviti ljude, a tek onda nešto što možeš, ili ne moraš doživljavati ozbiljno. Krankšvester i generalno bavljenje glazbom se nikako nije odrazilo na moje pisanje ili na moj profesionalni rad. Dosta često ljudi koji me čitaju ne znaju da imam bend ili obratno. Nikad se ni ne trudim spajati to dvoje zbog toga što smatram da je potpuno nebitno jedno za drugo, nit pokušavam ta dva svijeta na bilo koji način spojiti. Mislim da se spajanje tih dvaju svjetova može, pogotovo što se tiče komentara, s obzirom na to gdje živimo, negativno odraziti na to što radim. Nije da skrivam to, svatko tko želi to zna, ali može se negativno odraziti u smislu da živimo u vukojebini, pa kad bi netko čuo tekstove Krankšvestera, a zapravo nema pojma o čemu se radi, već čuje na površini, mogao doživjeti to drugačije.

Iskreno, uvijek me bolio k što misli bilo tko o bilo čemu što ja pišem ili što ja radim. Prije sam se još koliko-toliko trudio nekome objašnjavati cijelu priču, ali danas mi je totalno svejedno. Ako se nekome sviđa to što pišem i onda promijeni mišljenje zbog toga što je čuo u Krankšvesteru, ono, super. To je kao da na knjigu Al Pacina kažeš da je to onaj tip koji je ubijao ljude u Scarfaceu. Da, nemoj biti kompletan idiot.

Jedino me iznenadilo kad su me desničari počeli razvlačiti po medijima da ni jedan od tih idiota nije uspio povezati to dvoje zbog toga što mislim da je Krankšvester bio savršen teren da me se diskreditira, ali budući da su, osim što su loši ljudi, i loši novinari, nisu uspjeli to dvoje povezati. Ni taj posao nisu dobro odradili.

Cenzura i potplaćenost gotovo su tabu tema u medijima. Jeste li cenzuru ikad osjetili na svojoj koži? Smatrate li da su cenzura i potplaćenost problem današnjih medija? Postoji li u vama određena doza autocenzure kad pišete?

U zadnje sam vrijeme često nailazio na to da je Krankšvester cenzuriran, odnosno da se mi shvaćamo cenzurirano. Ja se apsolutno ne osjećam cenzurirano. Ljudi često to povezuju s tim da nas se ne pušta na radiju i na televiziji, pa smo samim time, cenzurirani. Ne smatram da smo cenzurirani, nego samo smatram da radio i televizija moraju održati određenu razinu, a mi smo ispod te razine. Meni je jasno zašto netko na radiju ne bi pustio velik dio pjesama Krankšvestera u dnevnom programu ili na televiziji. Potpuno mi je jasno zašto, a ni ne očekujem da nas netko pušta, nije to ni glazba koja bi se trebala puštati. Uostalom, postoje neki zakoni o elektronskim medijima kojih se oni moraju držati, pa ne mogu puštati bilo što. Ne osjećam se cenzurirano što se tiče glazbe.

U novinarskom smislu, imam sreće da radim na Indexu, tako da nikad nisam doživio da me se sprečava da bilo što kažem. S druge strane, postoji li autocenzura, postoji u određenoj mjeri. Kroz godine sam često završavao na sudu zbog toga što pišem. Naravno, ne možeš izbjeći da će se netko uvrijediti ili da će te netko tužiti. Tužio me jednom neki lik ‘U ime obitelji’ jer su njegovi vjerski osjećaji bili povrijeđeni mojim tekstom. Naravno, to je izgubio, kao i sve druge stvari gube na sudu i taj dio me nije promijenio. Završio sam na sudu i zbog nekih drugih stvari, tako da jako pazim da to što pišem na bilo koji način nije optuživo i da svaka rečenica koja se nađe u tekstu ima svoje objašnjenje. Vrlo često mi padne na pamet nešto što se čini smiješnim, ali onda shvatim da je i optuživo zbog toga što bi se netko mogao naći u tome, pogotovo ako pišem o nekome. Nemam želju, ni naviku vrijeđati ljude, uvijek se radi o pisanju što netko radi, ne kakav je on. Na kraju, niti ja mogu, niti želim pisati o nekome kakav je, niti želim dati bilo kakav sud o nekome kakva je on osoba. Mogu komentirati ono što rade.

Dakle, tu jako pazim zato što mi padnu na pamet neke stvari koje želim napisati, pogotovo ako se pišem u afektu, ali onda razmišljam da me ta ideja ne smije ponijeti. Ne simpatiziranje nečega što netko radi ne smije se odražavati na to kakva je netko osoba. Netko je napravio nešto što ti smatraš da nije dobro i onda odlučiš tu jednu stvar koristiti da bi nekog prikazao kao osobu, jedna greška u bilo čijoj karijeri ne znači nužno, ni ne govori o nekome kakva je osoba. Na kraju krajeva, tko sam ja da bilo kome kenjam kakav je čovjek.

Pazim također da ne generaliziram ili da budem ograničen u tome kako komentiram određenu pojavu ili određenu skupinu ljudi. Postoji dakle autocenzura, ali da mi je nametnuta na bilo koji način, ne.

Usto, kako gledate na današnje hrvatsko novinarstvo? Smatrate li da novinari, koji će se baviti ozbiljnim temama, imaju uopće budućnost u Lijepoj našoj s obzirom na to da je opće poznato koje su najčitanije teme u Hrvatskoj?

Žutila će uvijek biti, ali mislim da ozbiljne novinare i ljude koji se žele baviti ozbiljnim novinarstvom to nikad neće spriječiti u bilo čemu. Mene kod žutila ne smeta činjenica da ono postoji jer će ono postojati zato što postoji interes za njim. Smeta me kad se dopusti da klikovi, odnosno čitatelji uređuju rubriku tj. da oni u velikoj većini diktiraju o čemu će se pisati. U tom slučaju imamo problem, a u ovom tabloidskom – što je tko objavio na Instagramu, što je netko nosio negdje, tko je koga gdje jebo – su sve teme koje se čitaju. Ne treba se postavljati iznad njih. Nije to vrhunsko novinarstvo, a mislim da i ljudi koji se bave tim ne smatraju to vrhunskim novinarstvom nego jednostavno to rade usput, dok rade hrpu drugih stvari. Kao netko tko je radio kao urednik rubrike znam otprilike kako stvari funkcioniraju u tom svijetu. Bitno je da svaki urednik stvori balans između onoga što želi prezentirati ljudima i onoga što ljudi traže. Ako uspiješ stvoriti taj balans, svaka čast, ja osobno ne poznajem puno ljudi koji su uspjeli to napraviti.

S druge strane, bilo tko tko se želi baviti ozbiljnim novinarstvom ima sasvim dovoljan broj medija u kojima može to ostvariti. Mislim da želja za tim da netko čita o vezama poznatih neće utjecati na to da se ljudi danas sutra bave istraživačkim novinarstvom i da se ostvare u tome. Hvala bogu živimo u zemlji u kojoj imaš o čemu pisati ako se baviš istraživačkim novinarstvom.

Novinari se kritiziraju na sve strane, isto tako i portali, ali i ostali mediji. Koja je, po Vama, najveća mana novinarstva, odnosno medija, u Hrvatskoj? Što mislite, zbog čega oni konstantno nailaze na kritike čitatelja?

Negdje sam pročitao citat da su novinari tu da smire uznemirene i uznemire one koji su smireni. Smatram da je problem, mislim da je to neka desničarska metoda, da se novinare odmah ocrni nakon što o njima napišu nešto loše i da to automatski prikazuju kao problem jer ćeš sve više i više naići na te grafite na kojima piše da su novinari crvi. Takvo što se i može očekivati jer je ljude vrlo lako navesti na to da u društvu u kojem su lopovi jednostavno podivljali krivicu svališ na novinara koji o tome piše, to je ono “ubi glasnika!”. Naravno da smatram da je to pogrešno i da smatram da je to katastrofa i u tome ne vidim grešku novinara. Što god da novinar napisao, uzmi i prozovi novinara, ali nemoj prozivati cijelu struku jer ti smatraš drugačije.

Na primjer, ti si na blogovima našao istinu o nečemu, kako to inače pronalaze brojni ljudi i teoretičari zavjera, pa onda u svim medijima vide neprijatelja. Ako netko radi loše svoj posao, bilo koji novinar ili bilo tko, prozivaj osobu po osobu, prozivaj novinara po novinara, prestani ga čitati, to je ipak glavni način na koji možeš kazniti novinara koji ti se ne sviđa, i glazbenika koji ti se ne sviđa, i redatelja koji ti se ne sviđa, ili bilo koga tko ti se ne sviđa. U današnje vrijeme, svi imaju veliku tendenciju ugasiti sve što im se ne sviđa. Idemo cancellirati apsolutno svakog zato što se meni osobno nešto ne sviđa. Sulud mi je taj koncept jer ako mi se netko ili nešto ne sviđa, jednostavno ga neću pratiti, to je moje pravo kao konzumenta, to je pravo koje imaš kao čitatelj, slušatelj, gledatelj. Prođi i nađi nešto drugo. Želja da se automatski ocrni sve, da se automatski ugasi sve što ti se ne sviđa, to je suludo.

Što se novinara tiče, ti imaš određenu odgovornost, ne nužno kao novinar, već i kao čovjek, da ako se baviš prenošenjem istine, da ne izvrćeš istinu, da istinu prikažeš najobjektivnije što možeš. Ako ne radiš to odgovorno i dobro, onda nisi dobar novinar. Nisi dobar u bilo čemu ako to ne radiš dobro. Ako si doktor koji nesavjesno radi svoj posao, onda si loš doktor. Sve to ovisi od osobe do osobe. Generalizirati bilo što ili govoriti kakvi su novinari nije okej. Znam dobre novinare, znam loše novinare, kao što znam dobre komentatore, loše komentatore, površne komentatore. Svi imaju svoje super i loše trenutke.

Novinarima, odnosno urednicima, kažem, jedino zamjeram da ako dopuste da im čitatelji ili neke najniže strasti uređuju rubriku zbog toga što se sve jako gleda kroz klikove što nije odraz kvalitete, to je odraz najnižih strasti. Možeš napisati članak u kojem piše govno, staviš govno kao naslov i unutra tri puta govno, ja ti garantiram da će to imati puno klikova, ali istovremeno, znači li to da je to dobar tekst? Ne bih rekao, to je govno, je li? Dopustiti da ti interes za najglupljim određuje rubriku je meni pogrešno. Nadam se da će ljudi to shvatiti ili da neće dopustiti da se to događa. Radeći kao urednik, vrlo često sam se susretao s tom situacijom da imaš osjećaj da servisiraš želje čitatelja i to mi se nikad nije sviđalo. Uvijek sam to želio maksimalno izbjeći. S druge strane, ne možeš zaboraviti da upravo ti čitatelji donose novac, odnosno klikove koji ti onda donose ugovore. Kako tu naći zlatnu sredinu? Jako je teško i treba puno truda, vremena i kvalitetnih autora koji će izbalansirati da sve unutar rubrike nije smeće.

Nedavno sam čula priču da se ugled novinarima znatno smanjio nego što je to bio ranije, u osamdesetima ili devedesetima. Smatrate li da doista novinari danas uživaju slabiji ugled te što vidite razlog nečem takvom? Smatrate li da portal/medij za koji osoba piše može utjecati na ugled novinara te u kojoj mjeri on zapravo utječe na način na koji će taj novinar biti shvaćan?

Smatram da ugled novinarima je urušen. Živimo u vremenu, bez veze je reći da je to počelo s Trumpom i njegovim kompletnim izvrtanjem istine gdje je sve što ti se ne sviđa fake news. Kažem, vjerojatno nije sve s tim počelo, ali živimo u eri gdje jednostavno imamo pristup svim informacijama i ljudi su doživjeli jedan overload. Da bi ti razumio priču danas, trebaš ju dobiti s različitih izvora i onda sam donijeti su sud o tome što si pročitao. Međutim, nemaš vremena toliko, pa tražiš jedan izvor na kojem ćeš naći “istinu”. Vrlo često su izvori s kojih ljudi dobivaju te informacije mainstream mediji. Utječu li mediji na istinu? Naravno, nisi naivan, nisi od jučer. Nisi od jučer da ne znaš da netko može kupiti medij i kroz njega promovirati određenu ideju ili nešto. S druge strane, uzet ćeš s različitih izvora te informacije i probati doći do neke sredine. Neke stvari su samo prenošenje informacija, nije nužno sud novinara, niti je subjektivni stav bilo koga, nego je to jednostavno informacija koju je netko prenio. To ne znači da je alternativna mainstream medijima, čak i ako ima problema, a problema ima naravno, otići na blog, nekog no name lika koji u svojim nepotpisanim i nepotkovanim tekstovima donosi jednu istinu o nečemu.

Ja sam apsolutno zastupnik ideje da moraš propitkivati sve što čitaš, ništa nemoj uzimati zdravo za gotovo, svaku informaciju koju dobivaš s bilo kojeg izvora, uključujući i medije, propituj. Nemoj ju uzimati samo kao takvu kakvu si dobio. Apsolutno podržavam to i kod većine ljudi koji propituju mainstream medije, međutim, nije mi jasno u kojem trenutku tebi ta metoda procjenjivanja što je točno, a što nije, prestaje. Tvoja sumnja i tvoja kritičnost prestaju kad bi trebali biti na najvišoj razini, a na najnižoj razini je. Došao si na nepotpisani blog ili na YouTube kanal na kojem nemaš pojma tko je to napravio i onda ne propituješ tu informaciju koju si dobio. Naprimjer, mainstream mediji kažu cjepivo je ovakvo i ovakvo, a je li? Ne znam baš, sad ću ja to malo propitkivati. Nakon toga dođeš na YouTube gdje ono faking robotski glas ti govori: “Da, ali cjepivo je zlo” i ti kažeš da je cjepivo zlo. Elementarna logika mi tu podbacuje. Propituj. Vidjeli smo masu stvari koje su se kroz medije provlačile jer ljudi nisu bili sigurni što se događa. Mislim da je taj dio dosta zaslužan za to zašto ljudi ne vole medije. Mislim da je u tom kovid vremenu gdje su svi bili u strahu i neizvjesnosti na vidjelo došla ideja o novinarima kao plaćenicima.

Smatram da dobar novinar može biti na portalu koji je shvaćan kao lošiji. Kod nas je to još uvijek vrlo ideološki obojeno. Desni novinar nikad neće biti na lijevom portalu ili obratno, jako će se paziti na to. S druge strane, smatram da je to bez veze. Bez veze mi je taj pristup. Zahvaljujući algoritmima na društvenim mrežama koje su podređene tome da ti serviraju reklame koje te interesiraju, nisu dobra stvar kad se radi o informiranju. Ja sam lijevo orijentiran, liberal sam i meni Facebook uporno daje stvari koje ja želim vidjeti, bilo koja društvena mreža zapravo. Kad ja dobivam isključivo mišljenje koje želim, vrlo se lako zatvoriti u taj balon i živjeti u uvjerenju da je to jedino ispravno mišljenje. Polarizacije, koje su već same po sebi prisutne u društvu, užasno naglašene. Ako se ne slažeš sa mnom, ti si moj neprijatelj, što je meni kompletno suludo zbog toga što ne mislim da je svaki desničar kompletna budaletina ili ne mislim da ako netko ne vjeruje u ono što ja vjerujem da je to pogrešno.

Ja sam ateist i mene nimalo ne vrijeđa to da netko vjeruje u Boga. Nečija me vjera nikad nije vrijeđala, nikad nisam to smatrao ničim pogrešnim. Moj izbor je ne vjerovati, takav sam po prirodi, skeptičan oko stvari. Isto tako, liberalan si oko nekih stvari. Nisi liberalan oko apsolutno svega, oko nekih stvari sam konzervativan, oko nekih stvari sam liberalan, oko nekih stvari ću promijeniti mišljenje 100 puta tijekom života. I onda se nađeš u situaciji gdje dobivaš samo jedno mišljenje jako doprinosi tom nekom stanju, osjećaju jednoumlja. Vrlo često zamjeram to da jedan medij nema dvije strane. Mislim da bi bilo puno zanimljivije da dobiješ desnog i lijevog novinara na istome, da se potpuno razilaze u stavovima oko ekonomije ili politike. Smatram da bi to moglo doprinijeti vjerodostojnosti nekog medija, moglo bi ga učiniti mjestom pomirbe i ujedinjenja. U današnje vrijeme smo prestali slušati jedni druge i forsiramo samo jedno mišljenje koje je jedino ispravno i to me užasno smeta. Medij za koji pišeš se može jako odraziti na novinara.

Pogrešno je reći da ne želiš pisati za neki medij jer su oni takvi i takvi. S druge strane, ako smatraš da je medij loš ili da je štetan ili da je medij potpuno kontra od onoga što ti vjeruješ, nemoj pisati za taj medij, nađi neki drugi. Može dobar novinar pisati za bilo koji medij. Gledam današnje novinarstvo, vrlo je često desno desno, a lijevo lijevo i onda su mi s te strane nekako svi isti. Dobiješ osjećaj da svatko gura svoju priču, da svatko gura svoju ideju što je bilo okej kad si imao par medija, ali u današnje vrijeme kad ih imaš 500, izbjegavaš cijeli jedan medij na kojem bi mogao pronaći neke stvari koje ti se ne sviđaju.

Uvijek se trudim maksimalno dobiti priču s obje strane. Ja imam mišljenje o nečemu, ali me ne interesira sad pročitati tekst osobe koja ima isto mišljenje. Ne treba mi potvrda onog što mislim. Želim čuti različito mišljenje, želim nešto drugačije, vidjeti situaciju s drugog kuta gledanja. Postoji jako puno autora koji rade za medije koji nisu nužno “moji” mediji, ali ću ih pročitati čisto da vidim kako razmišljaju jer je drugačije.

Često se govori da je utjecaj medija na javno mišljenje poprilično velik, no Vi ste u jednom od svojih tekstova rekli da je Billboardova ljestvica pokazatelj “potpune nemoći manjine da na bilo koji način utječe na ukus većine”, pritom misleći na radio, a u istom ste članku prozvali i medije: “pomalo morate uživati u svim tim frustriranim izdrkavanjima koja se desetljećima razvlače po medijima”. Smatrate li da je utjecaj medija na javno mišljenje danas slabiji nego što je to bio ili ipak mislite da je samo radio zastarjeli medij? Prema Vašem mišljenju, koliko mediji generalno utječu na stavove i mišljenja ljudi?

U glazbi se potpuno gubi moć medija, čak mislim da je moć medija potpuno irelevantna. Sjećam se perioda kad su glazbeni kritičari mogli break or make an album. Loše kritike su mogle pokopati album, mogle su ga uništiti. U današnje vrijeme to ne znači ništa. U današnje vrijeme to ne znači ništa zbog načina na koji do glazbe dolazimo. Glazbu više ne posjedujemo, nego ju posuđujemo. Ako bih pročitao 10 negativnih kritika, možda ne bih kupio album. Danas više nemam potrebe proučavati glazbu koju konzumiram ili koju kupujem. Ne treba mi mišljenje samo jedne osobe. Moj komentar se odnosio prvenstveno na narodnjake. U dvadeset i nešto godina koliko smo mogli pratiti upornu borbu mainstream medija protiv cajki, uporno elitistički pristup u kojem se s visoka gleda na jedan žanr, u kojem se slušatelje tog žanra konstantno naziva seljačinama, budala, čobanima, ovakvima, onakvima. Užasan mi je užitak gledati koliko je taj žanr daleko dogurao koliko god ga ja osobno ne volim. Nikad, ali nikad ga nisam mogao slušati, niti su narodnjaci bili nešto što volim i što slušam. S druge strane, pogrešno mi je govoriti: “ooo, to je glazba za morone”. Da, to su ljudi prije govorili i za rock, i za rap, i za bilo što, sad vidimo što se dogodilo. Ne možeš gaziti toliko po nekom žanru i onda neočekivati da će se dogoditi kontra efekt zbog toga što si to pretvorio u nešto super, zato što si cajke upravo pretvorio u jebeni punk.

Mediji su, bilo koji koji se bave glazbom, postali potpuno irelevantni zato što o glazbi piše na društvenim mrežama. Društvene mreže su dale platforme ljudima da svoje mišljenje izražavaju. Glazba je usto užasno individualna. Ima hrpu situacija u kojima će ljudi sami odlučiti što im je dobro, a što ne. Ne treba im 10 000 znakova nekoga tko će ti reći da im se taj album nije svidio. To vrijedi za tebe, to vrijedi za tebe u tom trenutku. Ja sam hrpu albuma poslušao koji mi se nisu sviđali da bi ih godinama kasnije ponovo otkrio i smatrao da su fenomenalni, prošli su mi iznad glave ili jednostavno nisam bio spreman za njih. Jednako je tako i za film. Ljudima je to postalo jasno, a i glazba je sekundarna, tercijarna stvar, sporedna sasvim. Da bi ja sad čitao neku osobu koja piše o glazbi i raspisuje se o glazbi, da ja gubim vrijeme na to, nije me briga. Kraće mi je poslušati taj album i dati mu šansu nego čitati nečije papazjanije o nekom albumu koji mu se svidio ili ne.

S druge strane, kod recenzija, odnosno glazbene kritike, vrlo je bitno da si nađeš dobrog glazbenog kritičara. Prije je to bilo znatno bitnije nego danas. Treba pronaći kritičara koji dijeli tvoje mišljenje i onda ćeš čitati samo njega. Ne zato da on potvrdi da je album za koji ti smatraš da je dobar, zapravo dobar nego da ti ukaže na album koji ti je možda promakao.

Problem je da kod nas u mainstream medijima, glazba nikad nije bila pretjerano zastupljena, pogotovo alternativna. Kod nas ima gomila ljudi koji funkcioniraju mimo medija, ima cijelih scena koje funkcioniraju mimo medija. Ja mogu govoriti na našem primjeru. Meni mediji ne trebaju za Švestere. Mi smo ih zapravo uvijek izbjegavali, ne zbog toga što ja mislim da su mediji nešto loše, nego zato što mi jednostavno ne trebaju. Mislim da ne možemo dobiti korist od njih. Možemo dobiti samo hrpu ljudi koji ne razumiju to što radimo i onda će nas reducirati na jednu stvar koja im se ne sviđa, a to mi ne treba. Treba mi da netko to sluša, da netko to proživljava sam. Ne trebaju mi mišljenja, ne zanimaju me recenzije. Naravno, podijelit ćemo pozitivne recenzije, ali se osobno nikad nisam pretjerano oslanjao na to. Ideš isključivo na to da te ljudi čuju, a onda prosude. Ako si im sranje, neće ti doći na koncert. Nema tu pretjerane filozofije. Kažem, nikako ne utječe na nas. To što nismo na radiju ili televiziji nam nije odmoglo, funkcioniramo najnormalnije, imamo koncerte najnormalnije.

Što se medija tiče, dakle, nismo ih pretjerano koristili. Scena funkcionira paralelno, scena funkcionira potpuno odvojeno od toga. Hip hop i hip hop related žanrovi su imali medijski prostor samo kad se dogode neki boomovi. Kad je ekipa 90tih napravila prve relevantne korake, imali su boom u medijima. I onda vrlo brzo medije više nije briga za njih. Tad se dogodi Edo, pa su mediji ljudi za njim, pa Vojko, pa se dogode treperi. Dogodi se ekipa koju oni jašu neko vrijeme i to prestane biti zanimljivo, a tim ljudima u mainstreamu to nije ni toliko bitno. Oni ne gledaju glazbu, oni to gledaju kao vijest o nečemu čime se ti ljudi bave, ne toliko ni da čitaju o glazbi. Primjerice, ni o Gibonniju nećeš čitati u medijima recenziju njegovoj albuma, nego, ako procuri da je izjebao nekoga u međuvremenu ili napravio nekome dijete, to ćeš čitati. Recenziju njegovog albuma baš i nećeš. Mediji su se zapravo jako okrenuli od glazbe i bave se vijestima vezanima uz glazbenike. Ako si glazbenik koji je sklon skandalima, bit ćeš u medijima. Bit ćeš Grdović koji je pijan svako malo i neke nesreće izaziva, tad će se o tebi pisati u medijima. Bit ćeš Severina koja se navlači s bivšim oko djeteta i bit će to u medijima. Glazba je sekundarna stvar, glazba je potpuno nebitna stvar u cijeloj toj priči. Dobivaš skandale i nikad ne čitaš o glazbi. Glazba je potpuno nebitna. Isto tako, mediji ti neće dovesti ljude na koncert. Jednostavno je to činjenica. Ljudi koji te ne vole će te još manje voljeti nakon što se pojaviš u medijima jer će ih medij podsjetiti da uopće postojiš. Na one koji te vole neće utjecati nikako, doći će ti na koncert ionako i onako. Nećeš dobiti nove ljude preko medija. Dakle, mediji su postali potpuno irelevantni.

Cijela ta rasprava oko cajki, koga boli kurac, ljudi koji idu na cajke će ići na cajke, ovi koji ne idu, neće ići ni zbog toga što ih mediji gaze. Metode koje se koriste prema cajkama, da se koriste na bilo koji drugi žanr, rekao bih da su ti ljudi kompletni idioti i rade to pogrešno na 500 stvari. Najbolji je primjer Thompson, kojeg se medijski gazi maksimalno, a medijskim smo ga gaženjem dogurali do statusa božanstva na zemlji. Ima doslovno situacija u kojima se govori: “gle, ljevičaru pišu o njemu. jedu govna”, a oni dobivaju samo potvrdu kroz to. Mali bendovi i alternativni bendovi kao mi, ili bilo tko, neće dobiti ništa kroz medije. Možda kroz specijalizirane medije za glazbu. Možda da obavijeste ljude kad je koncert.

A sad, recenzije… Posrat će ti pjesmu kad je vide na YouTubeu i čuju je tamo, pa će ti odmah u komentarima reći svoje mišljenje. Na društvenim mrežama je sve. Ne trebaju ti posrednici da ti kažu kakav je album. Odi samo u komentare i sve ćeš vidjeti sviđa li im se ili ne.

Medij definitivno može oblikovati stavove ljudi oko nekih drugih stvari. Mogu oblikovati pogotovo oko stvari koje nisu podložne individualnom doživljaju, nego je to informacija koju ti dobivaš kroz medije. Recimo, netko je ukrao nešto, ako je ukrao, dobio si informaciju, medij ti je stvorio mišljenje o toj osobi. Ako nisi ukrao, a medij piše da jesi, ti si i dalje lopov. To se sad vidi, cijela priča s Johnny Deppom i Amber Heard, on je bio obiteljski nasilnik sve dok se nisu potpuno posrednici isključili. Sad imaš uvid u cijelo suđenje, u svaki detalj, koliko god brutalan i ružan bio. Sad si dobio mišljenje da možda i nije nasilnik, da je možda netko drugi bio normalan u toj vezi ili možda oboje nisu normalni, ali svakako nije situacija onakva kakva je bila donedavno. Svakako više nije situacija da je Johnny Depp ludi nasilnik koji je nju šamarao, tukao i zlostavljao na svakom koraku. Dobio si potpuno drugi uvid, a mediji su stvorili skroz drugu priču o njemu zbog toga što nisi imao neposredni doticaj s informacijom. Dobivao si ih s izvora koji ih mogu obojati, koji ih mogu promijeniti, koji, na kraju krajeva, mogu biti PR koji je poslao njezin tim, ili njegov. Vrlo je lako izvrnuti neku priču, vrlo je lako dodati neki osobni moment. Vrlo je lako promijeniti neku sitnicu koja će obojati ili stvoriti sliku o osobi. Reduciranje na jedan događaj me jako smeta, kod bilo čega. Reducirati osobu na najgori trenutak u njegovom životu je vrlo štetna stvar. Nikad ne znaš okolnosti pod kojima je netko nešto napravio, dobio si samo jednu informaciju, dobio si poruku. Primjerice, u slučaju Depp Heard, vidiš jednu poruku i misliš si kako je Johnny smeće od čovjeka. Zašto? Na temelju jedne poruke koji je on možda napisao pijan, lud, u svađi, u afektu? Ti ćeš sad dobiti mišljenje o osobi. Svi imamo svoje najgore trenutke. Svi imamo neke svoje momente za koje ne želiš da izađu van jer ako izađu, u tom obliku, može stvoriti jako lošu sliku, netočnu u krajnjoj liniji.

Netko je nekoga optužio da je nešto napravio i mediji pišu o tome prije nego je sud uopće odlučio što se dogodilo. Javnost je odmah: “AHA, ulovljen je na djelu”. Ako je nešto cijela ova situacija s njima pokazala, kakav god medijski circus bio, onda je to koliko je svaki odnos, svaka osoba možda puno kompleksnija, što smo i znali, ali smo vrlo skloni zaboraviti takve stvari. Definitivno utječe i može utjecati na mišljenja ljudi.

Glazbena kritika, kao što sam rekao, ne podliježe tome jer se radi o izrazito individualnom iskustvu te je jako subjektivno. Ja mogu neki album doživjeti drugačije, nego ti. Više nema gatekeepera koji su nekad postojali, a koji su ti mogli reći da je album loš. Poslušat ću album sam i dolje u komentare ću napisati: “Ovo je najveće smeće ikad”, nije me briga. Neću davati lajkove glazbenom kritičaru, ja hoću te lajkove.

U našem ste intervjuu u prosincu rekli da vam i pisanje tekstova za Švestere i kolumne na Indexu donose puno mržnje u komentarima. Kako se nosite s tim? Obazirete li se na takve komentare? Čitate li ih uopće? Smatrate li da bi se komentari na društvenim mrežama trebali cenzurirati kad postanu neugodni ili uvredljivi za novinara?

Uvijek sam protiv cenzuriranja na bilo koji način. Ja sam nedavno sad baš pisao o cenzuri, onoj koju sad svi očekuju od Twittera da će se dogoditi na nekoj individualnoj razini, neće se dogoditi ništa. Danas svi pišu ono što misle, tako da, mislim da ne i nikad nisam bio za cenzuru – reci, pokaži. Vrlo često negativan komentar najviše govori o tebi. Da ne bacam kamen na nekog drugog, mogu se osvrnuti na stvari koje sam ja pisao prije pet, šest, sedam, osam godina i vidjeti da taj komentar koji sam negativan napisao o nekom, možda više govori o meni.

Ja se nosim okej s tim. Jebe mi se zapravo više jer ih ne čitam. Ovi što mi dolaze u inbox, piši, seri, kenjaj, sve dok nisu prijetnje. Kad sam bio samo ja u priči me bolio k za to, prijeti mi, ionako ti koji prijete neće ništa napraviti, ali sad kad imam klinca, ako mi dođeš s tim forama, to ću brzinski riješiti. Nismo više djeca i ne želim ugrožavati svog klinca s tim da nekog tretiram kao prijetnju. Neću tretirati nikako, prijavit ću i to je to.

Što se tiče komentara, ja sam to izbacio van, rokaj po tome. Ne moramo svi imati isto mišljenje o tome. Moji komentari vrlo često znaju djelovati konfliktno, iako je često zajebancija, djeluje kao da sam ljući nego što zapravo jesam, a nikad nisam ljut na nikoga jer nikad ne pišem ljut. Naravno da će ti netko drugi istom mjerom odgovoriti dolje u komentarima. Ako djeluješ pretjeran negativno, to je energija koju privlačiš. Trudim se ne to raditi, međutim nekad u svojoj zajebanciji odem predaleko i preoštro, pa zaboravim onu bitnu stvar, pogotovo ako pišem kritiku nekih emisija ili nečega, a to je da se svi ti ljudi trude napraviti najbolji posao koji mogu. Ako im nije pošlo za rukom, ne treba ih gaziti.

Ponekad zaboravim na to jer mi padne neka dobra zajebancija na pamet i onda odem predaleko, pa to ispadne jako negativno, jako pljuvački, jako govnarski, a zapravo nije takva namjera. Vrlo često je namjera zajebavati se na račun nekoga nego biti užasno negativan prema njima jer su to sve ljudi koji rade svoj posao. Jebiga, nekad uspiješ, nekad ne uspiješ u tome. Trudim se ne biti više takav, ali kad bih netko izvukao neke starije stvari, vrlo vjerojatno bih se složio da sam pretjerao malo s njima. Komentatori dođu da te spuste, ali loša vijest za njih je da ja to neću pročitati. Postupak im je prdac u vjetar, pisali ste sebi. Ne obazirem se na to, a ako se netko hoće osvrnuti na nešto, pišu mi u inbox. Nisam pročitao komentar u dobrih zadnjih osam godina, osim ako mi ga je netko screenshotao i poslao u inbox. Onda ih ja volim često objaviti jer mi bude jako smiješno kad mi netko napiše: “E gle ovo četnika”. Kad to pročitam, bude mi simpa, volim vidjeti da je netko duhovit u tome. Ako si duhovit u hejtu, meni to bude do jaja. Ne smeta me.

S druge strane, pisao si, pisat će o tebi. Ako ne želiš da netko piše o tebi, onda ne seri. Treba se pomiriti s tom činjenicom. Ljudi imaju pravo komentirati, ne nužno u komentarima dolje, nego će se pojaviti komentari nekih kolumnista koji će se osvrnuti na to. Imaju svako pravo to napraviti, imaju pravo ne slagati se sa mnom. Ja to nikad nisam doživio kao neku užasnu kritiku. Ja sam iznio svoje mišljenje, iznesi ga i ti. Ja mogu biti potpuno u krivu, ja mogu promijeniti mišljenje na kraju krajeva zato što sam potpuno otvoren za priču iz koje ću ja naučiti nešto novo. Za toliko sam stvari u krivu u životu da me ne bi iznenadilo da mi netko otkrije nešto što je pročitao i kaže mi drugo mišljenje. Ako smatraš da si nepogrešiv ili da ću ja sad gorljivo braniti mišljenje koje sam imao o potpuno nebitnoj stvari, kritika čega je zapravo bila više povod za zajebanciju, u krivu si. Posljednje je sad bilo ovo s tim debilnim keksima – “Marjanoviću, to nije bilo tako”. Gle, neću se rukama i nogama braniti od kritika na svoj račun. Otvoren sam i meni je to bila stvar za zajebanciju i tako treba to doživljavati. Za dvije godine nitko neće niti pamtiti što si pisao jer su to stvari koje se resetiraju svakodnevno, to nisu knjige, to nisu albumi, to nisu filmovi. Pamtit će se eventualno ako ukoričiš najbolje od najboljeg što si pisao, ali ni tad to neće ostati za sva vremena. Nažalost to nije forma koja se pamti toliko često, pamtit ćeš najbolje trenutke, a takvih je trenutaka kao i pjesama, jedna, dvije godišnje. Možda.

Poprilično ste brutalan kolumnist. Je li Vas ikad ta brutalnost koštala dobrog odnosa s ljudima?

Nije. Zna se dogoditi da napišem nešto sjebano o nekome i onda ga kasnije upoznam i shvatim da je kul osoba i da sam imao potpuno pogrešnu predodžbu o toj osobi. Također mi je jako veliki hendikep kada upoznam neke ljude i onda ti ljudi naprave nešto blesavo. Tad ih je užasno teško posrati na način na koji bi ih zajebavao inače. Ja ću zajebavati ljude neovisno, ali ću drugačije reagirati. Kako vrijeme prolazi, ne trudim se toliko biti grozan prema nekome, osim ako ne vidim da ta osoba nešto užasno štetno radi. Budući da o politici ne pišem toliko, nemam puno tih ljudi o kojima bih otrovno i sjebano pisao. Većina ljudi o kojima pišem radi svoj posao, neki glazbeni, što da napišem?

Sjećam se onog s Gibonnijem kad je stao u kolač, pa su ga svi jahali. Imaš poriv braniti takvog lika, imaš poriv braniti jer je potpuno besmisleno. Imam osjećaj da u zadnje vrijeme više branim neke ljude. Na Indexu se često događa da branim ljude koje je Index napao. Super mi je kad negativno pišemo o nekome, da ja pišem pozitivno ili ne nužno pozitivno, nego ću samo pokazati drugu stranu. Primjerice, narodnjaci se brutalno gaze na Indexu, pa ću ih braniti. U stvarima koje vidim da smo pretjerali u kritici, ja ću pokušati obraniti i naći balans. Sad napadati konkretne osobe, prije sam to znao napraviti i to na dosta ružan načine i na neke načine da budem oprezniji, i onda bih završio na sudu radi toga jer su se te osobe uvrijedile. U istim situacijama isto nije bilo bitno da kažem nešto o toj osobi, nego da izaberem način na koji ću reći nešto o njima. Nikome se ne da provlačiti po sudovima, a ja sam se naboravio na sudovima i slušao te nebuloze. Kad ne pišeš o nekome, pa se netko uvrijedi, pa te tuže iako nisu ni spomenuti u tekstu.

S druge strane, da me koštalo odnosa sa Željkom Markić ili Vice Batarelom, jebe mi se za to. Taj odnos ionako nikad ne bi postojao jer smatram da neki ljudi rade štetne stvari. I treba ih prozvati zbog toga, treba ih prozvati zbog štetnih stvari. Ne govorim ja ništa o njima kao ljudima, nego govorim o tome da je ono što rade, štetno. Kao i ako netko misli da je moje pisanje štetno, prozvat će me i proziva me se redovito.

Javno djelovanje je takvo, što god da pišeš, pripremi se da ćeš danas sutra možda pojesti govno zbog toga. Tako da me vjerojatno je koštalo nekih odnosa, koštalo me također toga da neki ljudi imaju određeno mišljenje o meni jer spajaju to s Indexom kojeg ne vole, pa su im onda svi koji pišu za Index ovakvi ili onakvi. Znam te ljude i znam da nisu to što svi misle, a isto tako znam i za sebe. Ponekad potvrdim mišljenje o sebi ili ga ljudi promijene kad čuju nešto. Što god radim, otvoren sam za to da me se gazi.

Kod novinarstva nije ista stvar kao i s glazbom. Kod glazbe ti većinom pristupaju ljudi koji te vole. S novinarstvom ti ne pristupaju. Tu će doći jako puno ljudi koji se nisu složili s tobom zbog toga što su nešto pročitali u medijima, a ako je u medijima, onda to naravno dobiva određenu težinu, pogotovo zato što se piše o ideološkim stvarima oko kojih smo najosjetljiviji.

Kao kolumnist, borite li se i vi s krađom Vaših tekstova? Ako da, reagirate li u situacijama kad shvatite da Vam je netko ukrao dio teksta, rečenicu ili slično?

Ja se osobno ne borim, čak ni ne pratim. Meni bi to bio kompliment, ja bih to tako percipirao. Ja sam ipak egoist i gode mi takve stvari kad me netko pokrade. Medij se bori s tim umjesto mene. Recimo Index će to napraviti, oni će reagirati ako netko ukrade tekst ili ideju, neću ja reagirati. Na kraju krajeva, to je i njihov tekst, njihov članak i ti ako ga ne potpišeš i ne napišeš izvor, jako se strogo gleda na to. Kao što ti ako pišeš o nečemu, navest ćeš izvor svoje rečenice ili ćeš sam doći do te informacije, a nećeš uzeti nešto. Naravno, zna se dogoditi da nešto ne potpišu. Ja kad sam bio urednik, samo sam vidio naše tekstove kako su se pojavljivali negdje, netko ih je uzeo očito. Bio je čak neki portal u Bosni za koji sam rekao da ako se Index ikada sruši, možemo se samo kratko prebaciti na taj portal jer su nam likovi s tog portala pokrali sve, svi naši tekstovi i sve naše je bilo gore.

Susrećem se i ponekad nailazim na to da vidiš iz teksta da je netko očito čitao, ali onda pokušavaju nešto svoje napraviti na temelju toga. S druge strane, svi čitamo sve i ja sam pročitao nečiju vijest, pa mi je možda neka rečenica unutar tog teksta pomogla da stvorim vlastito mišljenje oko nečega. Dakle, ja nisam osjetljiv na to. Sve mi je okej, jedino je mediju bitno da izvor bude potpisan, a to je isključivo stvar kolegijalnosti. A i ako si ukrao, ja se nadam da to neću skužiti ja, medij ili da to neće skužiti svijet jer ćeš tad izgubiti bilo kakvu vjerodostojnost.

Također često pazim da ako se bavim temom od koje je prošlo neko vrijeme pročitam neke druge kolumniste da ne bi pisao isto što i oni zbog toga što mi se vrlo često znalo dogoditi da imam slično mišljenje kao i neki drugi domaći kolumnist i onda idem pročitati jesu li oni pisali o tome, da slučajno ne pokupim neke stvari od njih. Javljali su mi se također kroz godine ljudi koji su mi tvrdili da sam im ukrao tekst, a ja nisam ni znao tko su. Odeš pročitati taj tekst i shvatiš da ta osoba ima samo isto mišljenje kao i ja i to je sve, ali su se oni osjećali prozvanim jer smatraju da je taj tekst od njih uzet zbog toga što dijelimo mišljenje. “Ni ti ne voliš rat u Ukrajini, to si pokupio od mene”, ono “kaj? ha?”. To je otprilike ta logika, sulude situacije, ali kad je nešto očito uzeto, to se vidi, i osjeti se odmah.

Serijal intervjua s vodećim domaćim glazbenim novinarima “Razgovori” osmislio je osnivač muzika.hr Edo Plovanić uz financijsku potporu Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava DZNAP.