Sa Hrvojem Hodakom smo u srijedu razgovarali o njegovom albumu prvijencu “U sjeni“, djelovanju u Belfast Foodu i još koječemu. Hrvoje je ugodan i razgovorljiv sugovornik, grafički dizajner, čovjek koji ne voli da ga se svrstava u kalupe i još mnogo toga, a na pitanje “Tko je Hrvoje Hodak?“, sa smiješkom odgovara: “Dečko s Raba.” I dodaje:
Moj život je oduvijek bila nekakva glazba, sad je li kvalitetna ili manje kvalitetna, to će prosuditi ljudi koji to slušaju. Od kada znam za sebe pjevam, školujem se po pitanju glazbe i sviram na nekakvoj hrvatskoj estradnoj sceni.
Koliko je u tome bilo razočarenja, a koliko su ti se ispunile nade?
U svemu ima uspona i padova u životu, pa tako vjerojatno i u profesiji kojom se baviš. Ja sam klasično glazbeno obrazovanje prekinuo završivši srednju glazbenu školu kao oboist, i krenuo nekim drugim glazbenim stazama. Već sam tada bio inficiran Irskom, ne samo glazbom, nego općenito irskom baštinom, tako da je logičan put bio da to iskažem kroz glazbu, uz prijatelje koje sam stekao, naročito ovu ekipu koju sam stekao u srednjoškolskom obrazovanju.
Javnosti si najpoznatiji po djelovanju u Belfast Foodu. Možeš li nam reći što je s tim bendom?
Oni su neposredno prije mene izdali četvrti album, i dalje rade i koncertiraju vrlo intezivno. Ja sam ponajviše zbog svog zdravstvenog stanja morao prekinuti s takvim načinom bavljenja glazbom i posvetiti se oporavku. Jednostavno nisam više mogao nastupati na koncertima i održavati taj tempo. Problem je i što sam bio jedini član koji je živio u Zagrebu, tako da sam i fizički bio odvojen od te bendovske cjeline.
Odakle ljubav prema Irskoj na Kvarneru?
Pazi, ta priča ima više aspekata, nije sve samo u glazbi. Ja sam se Irskom počeo baviti i prije Belfast Fooda. Slao sam nebrojeno mnogo pisama na razne adrese još tamo početkom devedesetih, od Irske ambasade u Beču, do Irish Folk Societyja u Dublinu, a na sva ta nebrojena pisma ja sam na moje opće čuđenje dobio i odgovore, i to u vidu raznih darova i brošura. Meni je čovjek s Isle Of Man napisao pismo perom i tintom, na jednoj stranici mi je opisao projekt izrade gajdi od limunovog drva.
Doma imam jedan kompletan registrator tih pisama i poklona, knjiga i brošura, koje su vezane za Irsku, irski jezik, glazbu, notni materijal, etnomuzikološki materijal. Ja sam se u jednom periodu svog života stvarno posvetio tome iz ljubavi prema toj baštini, tom načinu doživljavanja stvarnosti, prema irskom čovjeku, prema zemlji i prema, na kraju krajeva, onoj bajkovitoj noti koju Irska nosi u svojoj priči.
Misliš li da Irci imaju sličnosti sa Hrvatima?
Ta međunacionalna zbližavanja mi nikad nisu bila jako draga. Možda u prošlosti da, danas je sve to nekako rasplinuto. Ta nekakva borba za neovisnost koja je tamo negdje tridesetih godina u Irskoj urodila plodom, kod nas se dogodila devedesete, mada su neki i ’41. povlačili paralelu s Irskom. Čitao sam putopise po Irskoj od Josipa Andrića koji su pisani u to doba, dok su bili aktualni i Emon de Valera i Michael Collins. Puno se paralela povlači, ali niti je Irska onako romantična kao što je bila, a niti je, nažalost, Hrvatska.
Pretpostavljam da si putovao u Irsku?
To svi pretpostavljaju, ali ja nisam nikad bio u Irskoj. Imam jako puno prijatelja Iraca i volim to reći ovako egotripaški, Irska je došla k meni.
Vratimo se na novi album “U sjeni”. Nastupi i albumi Belfast Fooda su bili poprilične veselice, ovo sada možemo nazvati šansonjerskim ‘tihim obrtom’?
Ima i u irskoj glazbi jako buno balada i lirskih momenata, ali da, ovo nema veze s tim, to moramo odmah raščistiti. Ovo je nešto moje, nešto što je izašlo iz te sjene koječega, zato se i album zove tako. On je intiman, da li je hipersenzibilan ili nije to će reći drugi, i rekli su već neki. Osobno ne volim ta uspoređivanja koja naši kritičari često rabe, premda mi je jasno da je to forma koja je nužna i koja ljudima koji nisu slušali album daje nekakve smjernice o čemu se radi.
Nekakva uspoređivanja s Cohenom svakako mi gode, ali meni to sve zvuči malo pretenciozno. Nekako mi se čini kada čovjek živi u tom svijetu i kada se bavi glazbom, taj horizont gradi od jako puno elemenata. U mojoj fonoteci ima naravno i Leonard Cohen, ali tu su i Dylan i Joni Mitchell i Cat Stevens i jako puno drugih glazbenika, pretežno su to kantautori, ali ne volim da se sve nekako svodi na tu Kanadu i Ameriku, ima i Europi jako puno ljudi koje sam ja slušao, od konkretno Brela, Fabricio de Andrea, Lucioa Dallae, pričam talijanski tako da mi nije bio problem slušati talijansku šansonu i kanconu, izašao sam iz svijeta klasike, tako da sa se bavio i tim aspektom glazbe, tako da je jako puno stvari u mojoj glavi, i ovo što je izašlo vani je sukus svega toga, a ne samo Cohena.
Čitaš svoje recenzije?
Čitam kada mi jave da je nešto objavljeno. Dosta sam medijski izoliran tamo na Rabu, što mi je dijelom i drago, ali kada mi jave onda pogledam. Zanima me naravno, bilo bi glupo reći da sam indiferentan prema tome što drugi misle, jer svi mi koji se bavimo glazbom i davanjem sebe, to dajemo drugima, pa nas itekako zanima što drugi misle o tome.
U zadnje vrijeme Internet dosta mijenja glazbu, kako se ti u tome snalaziš?
Taj dio eksploatacije glazbenog materijala, koji je u nekakvoj fazi hiperprodukcije, meni je teško dokučiv. Ne pratim previše kako se stvari odvijaju u medijima. Možda je sve to dobro, možda je loše, ja stvarno ne znam što bih ti rekao. Smatram da je ovo što ja radim prilično anakrono u glazbenom smislu, i ne mislim da je to loše. Ja bježim od pretjerano novih upliva u svoju glazbu, ali ne želim biti anakron u smislu da se neću pojavljivati u medijima i da neću iskoristiti blagodati Interneta.
Kako si birao suradnike na albumu? Ima tu nekoliko respektabilnih imena.
Ja mislim da su svi respektabilni, to su sve vrhunski profesionalci. Imam tu sreću da sam kroz svoje djelovanje upoznao sve te ljude, tako da su svi oni na nekakvoj volonterskoj bazi bili dio ovoga projekta. Oni su uvelike odredili zvuk ovog albuma i jako puno su mi pomogli u trenutku kada mi nije bilo jednostavno. Ja sam nakon dvije godine pokušao izaći iz medijske izolacije i to nakon jedne poprilično teške epizode sa zdravljem, tako da sam ja njima svima neizmjerno zahvalan.
Pretpostavljam da si aludirao na Arsena i na Dadu Topića, to je isto priča za sebe. Arsen se na neki način meni objavio – znaš kako se kaže: “Gospodine nisam dostojan da uniđeš pod krov moj“. On je tu pjesmu uvrstio na svoj album dueta, što je mene iznenadilo i oduševilo. Općenito njegovo pojavljivanje u toj priči meni je jako puno pomoglo, ne znam kako to drugi doživljavaju. Na kraju krajeva, on i je jedan od mojih nekakvih uzora u glazbi.
Budućnost?
Novog materijala već imam i radim intezivno nove pjesme, odnosno onoliko koliko mi inspiracija daje. Hoće li se pojaviti u formi mojeg novog samostalnog albuma – vjerojatno hoće, ali vjerujem da ću neke pjesme ponuditi drugim izvođačima, naravno onima za koje mislim da bi bili najbolji za moje pjesme. To nije nekakva poslovna odluka, nego čisto moja želja.
To će biti zanimljivo čuti. Moram priznati da meni zanimljivo zvuči smjesa tvojih afiniteta, dakle, kvarnerska muzika, ljubav prema irskoj glazbi, šansoni, kanconi i anglosaksonskim kantautorima.
Eto vidiš koliko si ti tu nabrojao. Svi mi gradimo sebe na nekakvim tuđim iskustvima, ali na kraju si ti ti, unikatan i originalan. Sad ovisno o tvojim intelektualnim, duhovnim, glazbenim sposobnostima tvoji dometi će biti ovakvi ili onakvi. Trudim se u okviru svojih mogućnosti i to je to.
Dakle ono što izađe iz tebe je ono što osjećaš?
Naravno, tu nema nikakvih kalkulacija i kompromisa, jednostavno ne znam tako raditi niti bih to mogao. Jednostavno radim, ajmo tako reći – zvučat će patetično, što mi srce nalaže.
Rab?
Poslušaj pjesmu “Mjesto”, eto to je Rab, moja kapela, moje utočište u kojem je lako naći mir. Rab je prekrasan kameni grad i divan zeleni otok. U ovoj životnoj situaciji u kojoj se sad nalazim, za mene je nekakvo ponovno otkriće. Rab je uvelike pomogao da se ovaj album dogodi, ne samo zato što je to takva sredina, nego što je i formalno financirao njegovo stvaranje. Rab i Rabljani su mi strahovito pomogli u ove dvije, tri godine.
Kad si već spomenuo “Mjesto” – imaš li među pjesmama na albumu nekog favorita?
Zaista mi je teško reći. To me pitaju i u diskografskoj kući kad treba izabrati singl, a ja onda pitam druge ljude. Sve su pjesme moje, sve su mi drage, a biranje singla ide nekako proračunato, moraš razmišljati i o komercijalnoj strani i tome kome će se to svidjeti, a ja jednostavno nisam razvio tu vještinu pogađanja singla, pa to prepustim drugima. Za mene bi bio veliki dobitak kad bi ovaj album ljudi uopće čuli bilo kako, pa onda sami donijeli nekakvu odluku o njemu. Znam da je to teško očekivati, zbog rekli smo, hiperprodukcije, treba biti sveprisutan da bi došao do uha.
Koncerti?
Od neke velike koncertne aktivnosti, ja sam zapravo pobjegao. Ono što ja imam u planu su tri promotivna koncerta krajem veljače ili početkom ožujka, jedan u Rijeci, drugi u Zagrebu i treći na Rabu. Tu bih volio okupiti sve ove divne ljude koji su sudjelovali na albumu.
Kako nastaju pjesme?
Pjesme su po meni savršenije od svojih autora. U principu sve što radim, radim prilično introvertno, zatvorim se u sebe i sve što mi treba je gitara ili klavir, jedino je pitanje kako će se to zapamtiti – na nekakvom diktafonu, mikrofonu ili kompjuteru. Kasnije se to dorađuje.
Voliš li raditi u studiju? Jesi li perfekcionist ili to odradiš onako ‘uživo’?
Sebe ne smatram nekakvim produkcijskim magom, niti aranžerskim ekspertom, ja sam čovjek koji voli okupiti ekipu oko sebe i mislim da to dobro radim. Ljudi koji su radili na ovom albumu, prvenstveno aranžeri Olja Dešić i Alen Širola, koji su ujedno i producenti zajedno s Marijom Juničićem, su to odradili maksimalno profesionalno. Bio sam dio tog tima, ali sam taj dio posla prepustio njima, uz moje blage sugestije, i apsolutno sam zadovoljan njima.
Evo još jedno standardno pitanje – što si zadnje slušao, što ti je u playeru?
Želja mi je nabaviti novog Toma Waitsa, to još nisam napravio. Rekao sam ti već u razgovoru, ja sam prilično anakron. U svom playeru vrtim Scorseseov “The Last Waltz” od The Banda i nekako se uvijek vraćam u ta za mene ljepša, iskrenija vremena glazbe, gdje je bio dominantan osobni stil i autorstvo. To je ono što mene fascinira i tjera da radim nešto slično. Danas se više pažnje posvećuje kozmetici i PR-u, sve postaje roba, pa tako i glazba. Vrijeme je postalo hladno i neemotivno.
Vidim da voliš tu ideju čovjeka koji stoji iza svojih pjesama, tj. kantautora?
Naravno, zato sam ti i rekao da ne volim te kritičarske poredbe, jer ljudi premalo ulaze u osobu autora, prelako ih uspoređuju s nekim drugim. Ni ja niti netko drugi nismo replike određenih američkih izvođača, nego smo osobe koje žive u ovom vremenu i ovom prostoru i iz toga nastojimo izvući neku osobnu priču. Iako se pojavljuju neka nova kantautorska imena i u našem muzičkom svijetu, ipak mi se čini da je toga jako malo. Ako se vratiš u nazad ipak je tih imena bilo više, ili bar kvalitetnih tekstopisaca od Duška Trifunovića, Jakša Fiamenga itd..
Imaš li nekoga koga bi istaknuo od mlađe generacije?
Mislim da što se tiče izvođačkog dijela veliki potencijal imaju Tina Vukov i Marko Tolja, i mislim da će oni još puno toga pokazati.
