Danas je teško u hip-hopu otvoriti novu temu, ili već poznatu temu obraditi na novi način i time izgraditi svoj stil. Nije stvar samo u hip-hopu, situacija je slična i u drugim glazbenim žanrovima. Čak se i u eksperimentalnoj elektronici često čini da svi ‘eksperimentiraju’ na isti način.
A što se tiče hip-hopa situacija je jasna – od ‘mi-rokamo’-tematike, preko ‘pimpin’- i ‘gangsta’-tematike, do ‘socijale’. Varijacije u glazbi također nisu velike, ali ono što uvjetuje hijerarhiju (ispod ljestvice genijalne inovativnosti u rukama kultnih) je kvaliteta svirke.
Bend Hram, Saša Pavlović (Syke-Kamikaza) i Zoran Peškir (Beccy), nema kultnu snagu donošenja ‘novog’, ali zbirka uglazbljenih rima u kojima poetika graniči s glasom protiv svijeta kakav jest zvuči dobro, koncizno i pametno, flowom korektno. 
Na nekim dijelovima glazba zna biti iznenađujuće zanimljiva (instrumental “Kraljevi ulice“), uvijek u dobrim omjerima s beatovima na koje se može ozbiljno odrepati. To bi zapravo značilo da se postiže uvjerljivost interpretacije, a to je od presudne važnosti.
Oni nisu opasni momci zato što u tekstu repaju kako su opasni, nego su opasni zato što govore istinu. Jedini je problem što tu istinu svi već znamo, iz života i iz drugih rap pjesama. Ta činjenica ipak malo smanjuje opasnost.
Govoriti gotovo u svakoj stvari o patnji suvremenog življenja ipak zna biti monotono. Osviještenost koja budnički navire u tekstovima neće imati baš za posljedicu veselijeg slušatelja.
Malo više vedrine u ovom bi slučaju značilo i malo više plemenitosti za koju Hram dobrim rap respiratorima pokušava održati na životu. Usprkos tome, momci imaju dovoljno snage i znanja da to što znaju stave na potpisani album i moram priznati da ću to sigurno preslušati. (Ipak u nadi da će tamo biti bar jedna disco stvar!)
.txt: bugger b.
Earbugs predstavlja Hram
