Trideset godina postojanja benda i izdavanje novoga albuma dovoljan je razlog za povratak američkog alt-country/rock benda Giant Sand u zagrebačku Močvaru.
Ovom prilikom frontmen Howe Gelb će s ostatkom postave promovirati novo izdanje “Heartbreak Pass” koje je kroz 15 pjesama nastojalo predstaviti evoluciju samoga benda kroz protekla tri desetljeća.
Razgovor se najviše bazirao o detaljima oko novoga uratka u čijem je stvaranju bila uključena tradicionalno neformalna postava benda uz brojne goste.
Kako to misliš?
Mislim da je ovo dobro vrijeme da privedemo kraju priču zvanu Giant Sand. 30 godina je dobra brojka na koju bismo stavili točku za kraj. Mislim da ću sada raditi nešto drugo.
Ipak nadam da se šališ kada kažeš to. Na što ćeš se usredotočiti sada?
Ne, to je samo bend. Mislim da je super što smo došli do 30 godina postojanja, ali sada želim raditi neku drugu vrstu glazbe. Prva stvar koju ću napraviti je svirati puno klavir i vidjet ću kako će to dalje ići. Ako ću trebati ponovno biti glasan, već ću smisliti što nakon toga.
Da se vratimo sad i na novi album, njega definitivno možemo smatrati internacionalnim izdanjem jer je rađen na različitim lokacijama. Više te ne privlači snimanje isključivo u studiju?
Mislim da te snimanje svakog albuma negdje vodi i ja samo slušam upute gdje me želi odvesti. To znači da sam manje dostupan da budem po dva tjedna u studiju. Nije da mi to zvuči dosadno, ali mi zvuči kao da ne možeš postići najbolju energiju na jednom mjestu na kojemu radiš ta dva tjedna po cijele dane. Posvetio sam tome dosta vremena i ta ideja je u redu, ali je više energije uneseno ako na njemu radiš jedan dan na nekom mjestu u Italiji, zatim jedan dan u Bruxellesu, pa onda jedan dan u Kanadi. To mi se više sviđa.
Dakle, u pravu smo što te doživljavamo svjetskim putnikom koji inspiraciju crpi upravo na tim putovanjima?
Da, upravo tako. Nekad dođem na neku ideju za pjesmu kao naprimjer za “Hurtin’ Habit”. Ta ideja mi je sinula kada sam bio u Italiji, s bendom Sacré Coeur (Sacred Heart), koji su moji stari prijatelji, oni su mi pomogli. Steve Shelley iz Sonic Youth je isto bio sa mnom, i to je bio Giant Sand na jedan dan. Naravno, tu je bila i Lovely Quinces na vokalima. Ta pjesma također ima izvrsnu energiju. Mislim da možda ne bi preživjela da sam tu ideju za pjesmu sa sobom prenio sve do Arizone i krenuo sa snimanjem u Tucsonu. Ima tu posebnu vibru koju ne bi mogao postići na nijedan drugi način, barem ne tako dobro.
Baš sam te htjela pitati za Lovely Quinces koja, osim što je jedna od gošća na njemu, također je gostovala i na prvom dijelu europske turneje…
Jako mi se svidjelo raditi s njom, zapanjila me totalno, od početka nam se svidjela. Još od Sea Rock festivala u Kotoru. Ona me skroz iznenadila, nisam mogao vjerovati da netko tako mlad može imati takvu podlogu. Jako je pametna, prekrasno se smije i zaista ima moćan vokal. Na neki način me podsjeća na stari punk rock pomiješan s najboljim elementima folka. Kao gitaristica je jako dinamična i ritmična, jako postojana i uz to može proširiti svoj vokalni raspon iznad svega. Sviđa mi se što je nastavila s time solo. Bila je to velika čast.
Lijepo je za čuti takve riječi o našoj glazbenici. Vratimo se još malo na novo izdanje, u pjesmi “Transponder” pričaš o usamljenosti koju osjećamo s kim god da jesmo. Misliš li da je za te osjećaje zaslužan upravo taj pustolovni način života, kada nemaš prilike biti sa svojom obitelji?
Da, definitivno. To su radosti i problemi povezani s ovakvim načinom života. Završiš tako da ti se život podijeli u dva svijeta. Vjerojatno bih mogao napisati knjigu o tome. Ne bi ispalo fer da pričam o tome ovako. Zato je tu album u kojemu možeš čuti različite točke onoga što se zapravo događa.
A kada je riječ o zvuku, djeluje mi kao da ste se malo odmaknuli od americane, jer se na novom izdanju osjete pop utjecaji i nešto mekši zvuk…
Vidiš, izraz ‘americana’ se svakih 10 godina mijenja. Prije ovoga je glasilo alt-country, i kasnije se nastavilo mijenjati. Nitko od nas ne obraća pažnju na to kako se ovoga trenutka zove. Mi samo sviramo ono što smo uvijek svirali s Giant Sand i možda je teško nazvati to jednim imenom, ali ja to zovem ‘rock-erosion’ i to je to.
Ono što je zanimljivo za Giant Sand je kako se od samih početaka u bendu izmjenjivalo jako puno ljudi, ali ne mogu ne primjetiti da ste se od ostalih rock grupa uvijek izdvajali po tome što ste ostavljali dojam jedne velike obitelji. Pretpostavljam da ti je taj prisni odnos jako važan? Jer vidim da je i na novom albumu bilo uključeno puno tvojih prijatelja…
Da, uvijek sam gledao to na takav način. Ako se možeš družiti s nekim onda je to savršen prijatelj za bend. Zahvaljujući punk-rocku i kasnim ’70-ima nije bilo toliko bitno kako si to svirao, već je bio bitan stav. Kad okupiš ljude oko sebe koji su ti prijatelji onda možeš imati bend.
Možeš li izdvojiti određeni trenutak u životu povezan s glazbom koji je u potpunosti izmjenio tvoj pogled na život?
Uglavnom se muzika reflektira na određene promjene koje prolazimo u životu. I muzika bi se cijelo vrijeme trebala mijenjati isto onako kako se i život mijenja. Glazba bi se trebala mijenjati konstantno. Ne bih mogao izdvojiti određeni trenutak jer ih je previše, a život se neprestano mijenja.
Od nedavno ste na europskoj turneji, ali vidim da je Pariz ipak ostao među datumima. Jako je puno glazbenika otkazalo svoje nastupe nakon nedavne tragedije…
Teško je znati što napraviti po tom pitanju jer s jedne strane želiš poštovati one koji su tamo izgubili svoje živote ili izgubili svoje bližnje. Prvenstveno želiš učiniti pravu stvar za njih. A druga stvar je ta što mnogo ljudi koji imaju obitelji, posebice djecu, osjećaju da ne bi trebali ići na turneju zato što bi se nešto moglo dogoditi. Moraju poštovati svoju djecu kod kuće ili zabrinutu ženu ili muža i zato se moraju odlučiti da ne idu. Opet, tu smo mi koji smo dovoljni stari da nađemo način kako to učiniti boljim i dodati pozitivnu energiju umjesto negativne.
Tako da ne možemo biti toliko na čisto oko toga jer je ta katastrofa bila izvan svih naših zamišljanja. Tuga je neopisiva. Sve se svodi na ljude. Kada napadaš skupinu nenaoružanih ljudi, od kojih su mnogi isprva bili okrenuti prema bendu, tako da pucaš u leđa ljudima koji nemaju oružje, ti si u ratu s ljubavi, ljubavi prema čovječanstvu, ljubavi prema sebi. Ti si onda osoba puna mržnje koja ne poštuje ništa što je sveto u životu. Prouzrokuješ ogromnu štetu prema svemu što je sveto na planeti. To nije ni borba, jer si izgubio iste sekunde kada se upustiš u takvo što. Ti si tada izgubljen. Mislim da smo ovih dana svi stali i razmatrali što možemo učiniti da svijet bude bolji, da ga iscjelimo i da budemo dio vojske ljubavi, umjesto vojske mržnje.
Mislim da ste dobro odlučili jer ste ostavili i Pariz popisu koncerata…
Da, mislim da jesmo. Hvala ti.
Evo bliži se i datum kada se ponovno vraćate i u Zagreb. Sjećaš li se nečega konkretnog s vašeg posljednjeg nastupa u Hrvatskoj prije pet godina?
Svidjelo mi se tamo, svidjela mi se vibra. Svidjelo mi se što nema rutine kao u ostatku Europske unije, a dojmila me se i ta tajanstvenost i razlike. Uživao sam tamo. Nikada nigdje nisam dovoljno dugo da sve istražim. Ali tih mjesec dana preko ljeta je ostavilo dojam kao da smo dio Hrvatske na kraju uzeli sa sobom. Nadam se da ću je uspjeti malo bolje upoznati.
Iskreno se nadamo da će ti se to i ostvariti…
Da, stvarno se veselim vraćanju u Hrvatsku.
I za kraj da zaključimo razgovor s obzirom da si na početku rekao ćeš sada stati s Giant Sand. Dakle posvetit ćeš se solo karijeri u budućnosti ili…?
U svakom slučaju bih. Jer sam vidio što se dogodilo kada sam je ignorirao i kada se bend prepolovio i formirao Calexico. Time sam ostao u lošoj poziciji jer nisam radio na svojim solo stvarima, nisam imao dovoljno vremena za to. Tada sam krenuo i uživao sam u tome jer sa sobom donosi svoju vlastitu slobodu. Mogu svirati s gospel zborom, mogu svirati flamenco i gypsy. Tako da ću ovoga puta nastaviti s, kako sam već i rekao, puno klavira, i vidjeti kako će to ići dalje.
