Kada je prije nešto više od dva tjedna izašla vijest kako je na ulicama LA-a usmrćen reper kodnog imena XXXTentacion, onako iskreno, nisam imao pojma o kome je riječ. Ovo nasreću nije članak o njemu. Ovo nije niti članak o Soundcloud rapu jer smo o tome već ranije govorili. Ovo nije niti članak o izgubljenoj generaciji koja, nošena potezima svojih rap idola, svakodnevno svojevoljno uzima opasne lijekove poput Xanaxa. Ovo je članak o jednoj nelogičnosti, paradoksu i besmislju njihovih stavova.
“Do you think I should tell that story about that faggot I beat up?”
Gore navedeni citat potpisuje upravo XXXTentacion. Dvdaesetogodišnjak je u svojoj kratkoj karijeri uspio privući pažnju na sebe na najgore moguće načine, pa možete slobodno na Wikipediji proći kroz one najveće. Žalosno je da “personal life” sekcija članka gotovo zauzima identično mjesta kao i ona o njegovoj karijeri. No opet, to nije tema ovog članka. Meritum stvari, točnije dio merituma, jer smo priču o mizoginiji u rapu već odradili, leži u činjenici da u 21. stoljeću i dalje imamo popularne glazbenike koji šire jednu prilično gadnu diskriminaciju. Kako ova lamentacija ne bi ušla u kategoriju jeftinog podilaženja emocija, moram naglasiti kako (barem ako se mene pita) nije toliko za čuditi da neki od starijih glazbenika, odgojeni i odrasli u nekim drugim uvjetima, i dan danas gaje anemozitet prema LGBTQ populaciji. Takvo što nije za pohvalu, no u jednu ruku se da objasniti kako je do toga došlo i kako je to ostalo.
Ono što je problem, i pitanje broj jedan ovog članka je upravo takav stav među mlađim glazbenicima, istim onima koji svoje poruke šalju publici čiji prijatelji, poznanici ili barem školske kolege pripadaju toj zajednici. XXXTentacion nije jedini. Primjera ima napretek, no ono najzvučnije ime koje se da strpati u kategoriju koja nas zanima su trenutno megapopularni Migosi.
Dečki iz Atlante ponekad su decidirano spominjali neslaganje naspram “drugačijih” u svojim tekstovima. To je njihov stav i njihov izbor, no ono što zabrinjava je da su Migosi, tzv. Beatlesi naše generacije, nonšalantno u intervjuu naglasili kako je iLoveMakonnen, priznavši da je gay, izgubio svoj reperski kredibilitet. “We ain’t saying it’s nothing wrong with the gays”, “he first came out talking about trapping and selling Molly, doing all that.” “That’s wack, bro.” Opet bi ovakvo što mogli svrstati u ladicu “njihovog izbora”, no tu je problem kudikamo dublji.
Jedno je ne prihvaćati drugačije oko sebe koji su u potpunosti integrirani u društvo. Drugo je diskreditirati one koji su zbog svoje seksualnosti “izopćeni” iz “igre” koju igraju. Sličnu priču smo ispričali u tekstu o mizoginiji. Tamo su istraživanja pokušala doći do odgovora zašto je nasilje i uz ostalo, mizoginija, gotovo sastavni dio rap tekstova. Odgovor se sakrio u činjenici da su društva koja su stvarala tu scenu, naučena od strane obrazaca ponašanja oko sebe, prigrlila neka loša ponašanja i tako ih implementirala u svoj način ophođenja.
Takva objašnjenja u neku ruku mogu prihvatiti. Ono s čim se ne mogu pomiriti je činjenica da Migosi i ostali guraju jedno te istu priču kudikamo drugačijoj publici. Univerzalno izgubljeni, vječno neodređeni i do kraja usamljeni fanovi upravo su barem dio onoga što XXXTentacion i ostalima smeta kod LGBTQ populacije. S druge pak strane, isti ti reperi, očito iziritirani da netko tko nije dovoljno macho (ne pada mi napamet bolji izraz) igra njihovu igru, nonšalantno nose razno razne dizajnerske brandove čiji autori su često – gay. Je li ovdje u pitanje licimjerje, zavist ili nešto drugo? Na to pitanje nemam odgovor. No ono što mogu uočiti je da je pred nama jedan trend koji ugrožava one koji se njime hrane.
Ruku na srce, govorimo o idolima koji stanuju “preko bare” no to ne umanjuje činjenicu da će isti oni utjecati na nove generacije te im usaditi takve vrijednosti. Ako smo već prešli preko nekih stereotipa proizašlih iz zlatnog doba hip-hopa, onda valjda možemo iduće generacije unaprijediti. Takvo što kreće od kuće, a nije potrebno predugo mozgati kako bi shvatili kako Migosi i njima slični nisu imali baš bajno djetinjstvo. Kako bi rekao Childish Gambino: This Is America.
