Hologrami pokojnih – prošlost, sadašnjost, budućnost

Kako stvari napreduju, ostvarit će se davna želja zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića da u Zagreb dovede Freddieja Mercurya.

Iako ne doslovno, sva je prilika da u Zagreb dođe njegov hologram. Još da se dogovore Brian May, Roger Taylor i John Deacon, hoće li oni nastupati uživo ili će slati holograme, i Zagreb može računati na koncert grupe Queen. Prije ohoho godina Celine Dion je zapjevala s Elvisom, a nedavno su, u kratkoj vremenskoj sukcesiji svoje hologramske debije imali Dio i Tupac Shakur. Uzmemo li u obzir razne virtualne bendove, te činjenicu da se s hologramima muzička industrija već igra u Japanu i Koreji, valja li se pitati valja li se nešto po tom pitanju? O budućnosti holograma je još teško raspravljati: imamo zanimljiv paradoks. Muzički biznis ima sve veći problem s prodajom studijske muzike, s nečim što je u gotovo laboratorijskim uvjetima snimljeno i ispeglano do nivoa perfekcije, ali zato koncertni biznis cvijeta unatoč tome što ulaznice za koncerte nikad nisu skuplje kao danas. Razumljivo je da je ovo prilika da svoj dio kolača traže ljudi povezani s umjetnicima koje biologija/sudbina nije blagoslovila dugim životom, pa sada ne mogu koncertirati u poznoj dobi i još jednom skupiti vrhnje mukotrpnog rada, bilo da je riječ o njihovoj familiji ili firmama koje polažu prava na umjetnički opus dotičnih muzičara.Dakle, hologrami će naći svoje mjesto u muzičkom i koncertnom biznisu, samo je pitanje koje. Već su se do sada koristile varijante da se u okviru nastupa određenog izvođača ukaže pokojni umjetnik i na video-zidu, da li preko žive glazbe ili matrice, ‘otpjeva’ nešto. Za takvo što već znaju polaznici ‘tribute-to-EKV’ koncerata, i nekih drugih koncertnih događanja. Sjećam se da je na dirljiv način slično primijenjeno na oproštajnoj turneji The Dublinersa, i na pomalo iritantan način na koncertu nedavno preminule Natalie Cole kad se 2013. u Lisinskom svako toliko na velikom platnu ukazivao njen otac Nat King Cole, koji je umro 1965. i s kojim je Natalie izvodila pjevačke duete. Glavni uspjeh Natalie Cole bio je album “Unforgettable… With Love” s kojim je 1992. osvojila hrpicu Grammya, kraj živih, relativno zdravih i beskrajno inspiriranih mladića i djevojaka iz Nirvane, Metallice, Pixies, Primal Scream, Pearl Jam, U2, R.E.M., Massive Attack, koji su u najboljem slučaju pobrali kipiće u nekim lijevim nominacijama (“Out of Time” grupe R.E.M. – najbolji alternativni rock album?!?!) – one glavne, za album godine i pjesmu godine je uzela Natalie, za album dueta odnosno izvedbi iz Velike američke pjesmarice s pokojnim ocem, primijenivši tadašnja čuda tehnologije na svom albumu. Čitatelji s boljim pamćenjem će se sjetiti svojevremenog čuda nazvanog playback, što je značio momentalni ‘dumping’ cijena nastupa bendova, dovoljno je uzeti pjevača i ‘stroj’ odradi ostalo. Sjećam se svojevremenog intervjua iz devedesetih Dubravka Ivaniša Rippera u jednom tinejdžerskom časopisu u kojem je žuč prosipao po playbacku i izvođačima koji ga koriste kao dio svojih nastupa. Ono što je tada Ivaniš rekao kao revolucionarnu, prosvjetiteljsku istinu, danas se naprosto podrazumijeva i playback jednostavno nije više nikakva konkurencija živoj svirci, ali nije umro, i dalje postoji i na ovaj ili onaj način ima svoje kupce.Gore spomenuti primjeri ipak sugeriraju u kojem smjeru bi se mogla kretati industrija holograma: recimo, nije nezamislivo da se za 20-30 godina pojave karaoke hologrami, odnosno, mogućnost da korisnik zapjeva na matricu rame uz rame sa svojim idolom, odnosno s njegovim hologramom, pa onda duet Celine Dion s Elvisom neće biti ekskluziva, već uobičajena stvar. Naravno, sve ima svoju cijenu, pa će takvo zadovoljstvo koštati, osim naknade za korištenje pjesama, proizvođači karaoka holograma će morati plaćati umjetniku za korištenje njegovog fizičkog lika i djela.

Možda će se vremenom omogućiti stvaranje opcija s obzirom na različite životne faze, da odaberete hoćete li pjevati s mladim Elvisom Presleyem “Heartbreak Hotel”, ili sa zrelim Kraljem “Suspicious Minds”. Možda će na svadbama mladenci htjeti da im se na prvom plesu ukaže osobno njihov omiljeni pjevač i otpjeva ‘samo za njih’ neki sentiš. Ne mora biti svadba, može biti kakva druga prilika, pa čak i sprovod – ukaže se hologram pokojniku dragog pjevača i ‘otpjeva’ nešto za posljednji ispraćaj.

I naravno, za svako takvo korištenje lika, djela, autorskog i izvođačkog prava negdje u škrabici će se čuti: “Zvec!”.

Što se samih koncerata tiče, vjerujem da će hologrami na koncertima, kao i sve na ovom svijetu, imati svoj uspon i pad. Hologramska koncertna kultura lagano počinje, vjerojatno će se razviti u nešto još sofisticiranije – tko zna, možda budemo svjedočili novim koncertima EKV-a, na kojima će ‘svirati’ hologrami, a kompjutorski će se generirati aproksimativna komunikacija s publikom.

Bilo kako bilo, bit će hologrami neko vrijeme modni hir, a zatim će se ipak nametnuti živa svirka i kontakt uživo – kao što diskografski projekti i nosači zvuka nisu istisnuli nastupe uživo, odnosno, kao što radio, TV i filmovi nisu istisnuli kazalište, tako vjerujem da neće to uspjeti niti hologramima. I bolje je da bude tako. Neka cvjeta tisuću cvjetova.