Predstavljamo doajena njemačke novovalne i avangardne scene – Holgera Hillera, koji je njezinu noviju povijest obilježio jednako snažnim i autentičnim autorskim potpisom kao što su to na sebi karakterističan način učinili i drugi istaknuti ili manje istaknuti predstavnici…
Dok Felix Kubin primjerice, koliko god se trudio vlastitom suludošću, ne može prikriti inspiraciju upravo ovim genijem.
Holger Hiller bio je član originalne postave legendarne novovalne grupe Palais Schaumburg (zajedno s Thomasom Fehlmannom, danas cijenjenim producentom jednako poznatom između ostalog i po svojoj suradnji s Dr. Alexom Patersonom u projektu The Orb). S Palais Schaumburg objavljuje odličan niz minimalistički prožetih singl-izdanja (“Telephon” i “Rote Lichter”, kasnije objedinjenih na kompilacijskoj ploči grupe – “Das Single Kabinett”), okrunjen i prvim studijskim albumom “Palais Schaumburg”, koji grupa producira u suradnji s čuvenim Davidom Cunninghamom (iz The Flying Lizards). Hiller potom napušta Palais Schaumburg koji nastavljaju izdavati na sebi primjeren način otkačene i zanimljive albume (jedan od njih, “Lupa”, iz 1982. godine, producirao je famozni Coati Mundi).
Prije svoje prve službene studijske solo-ploče – “Ein Bündel Fäulnis in der Grube” (1984.), Holger se s vremena na vrijeme već okušavao u sporadičnom solo radu, paralelno s djelovanjem u tadašnjoj matičnoj grupi – uz nastupni 7″ singl (“Holger Hiller”, 1979.) i opskurni “Träneninvasion” (1980.), nastaju i druga mala službena izdanja; “Wir Bauen eine Stadt” s Thomasom Fehlmannom (1981.; dječje brojalice adaptirane prema izvornom predlošku kontroverznog njemačkog kompozitora Paula Hindemitha), dok u suradnji s Walterom Thielschem objavljuje, danas raritetno izdanje, “Konzentration der Kräfte” (1981.).
Unatoč angažmanu u drugim studijskim projektima – Creatures’ Lives, HHH, Hát Voi Que Húóng ili zagonetnoj trojci Hiller/Kaiser/Leda (za čuvenu kompilaciju remikseva Can klasika – “Can Sacrilege”), nakon neobične audiorazglednice iz Japana, naslovljene “Little Present” (1996.), genij isporučuje još jedan konkretan studijski album – “Holger Hiller” (2000.), koji se stilski još malo odmiče od ranijih i približava aktualnijim strujanjima u elektronskoj glazbi (uz prisutniji duh drum’n’bassa).
Sljedećih desetak godina Holger Hiller zapada u egzistencijalnu krizu – u borbi za financijski opstanak započinje i karijeru predavača, a konkretniji producentski uradak zabilježio je tek suradnjom sa Chicks On Speed i Azucar Letal.
Nedavno je nastupio u sklopu No-No-Logic festivala održanog u Barceloni, čime je najavio svoj povratak na scenu. O čemu se radi, otkrijte u ovom prigodnom intervjuu za Muzika.hr.
Holger, nedavno ste nastupili u Barceloni, sudjelujući u sklopu No-No-Logic festivala. Je li to vaš novi projekt, o čemu se radi i tko je još uključen?
Nastupio sam s vrlo dobrim glazbenikom, koji živi u Berlinu – Adijem Gelbartom – i s Annom Schnabel, koja se bavi filmom i koja je sa mnom već nastupala u Moskvi. Volim surađivati s profesionalcima kao i neprofesionalcima u jednoj postavi. Nesporazumi su uvijek ono najbolje što se dogodi. Mislim da ne postoji ništa dosadnije nego kad sve teče savršeno dobro. No moja nova grupa je malo drugačija. Upoznao sam odličnog bubnjara, Bastiana Hagedorna, i pjevačicu koja se zove Della Gakpo. Oni su oboje iz Berlina.
Kako je publika reagirala na vaš nastup u Barceloni?
Prije nastupa prikazao sam film, kratkometražnu operu, skladanu u suradnji s Andreasom Dorauom u osamdesetima. Zove se “Hlače za dobro jutro”. Bilo je odlično. Nastup se sastojao od improvizacija i pjesama uz bučne gitarističke aranžmane i dašak Moog sintisajzera.
Dakle, ovo je početak nečeg novog. Koliko osjećate da se to razlikuje od glazbe koju ste objavili do 2000. godine?
Sada sam više zainteresiran za nastupe uživo. Moje iskustvo je da je publika pred kojom nastupam puno otvorenija, a i ja sam, na nekoliko razina – glazbeno, emotivno i intelektualno – otvoreniji. Također, čini mi se da je glazba nakon 2000. generalno postala nalik kontinuiranom predlošku s različitim epizodama, a manje definiranom ‘uratku’. U ovom trenutku, surađujem sa slikarom Albertom Oehlenom, kombiniramo vizualni kolaž i zvuk.
Nakon što ste objavili vaš posljednji studijski album naslovljen “Holger Hiller”, koji su bili vaši glazbeni izleti u proteklih 10 godina? Nastavili ste se baviti produkcijskim/remikserskim poslom za Azucar Lethal i Chicks On Speed, a radili ste i glazbu za reklame.
Tako je. Producirao sam jedan vrlo zanimljiv latino album na Kubi i radio sam na aranžmanima za druge glazbenike, ali ubrzo nakon 2000. godine, zapao sam u duboku krizu srednjih godina. Izgubio sam dosta novca, prošao ne baš sretno razdoblje u svom privatnom životu a izgubio sam i stan u Londonu. Osjećao sam da sam stvarno gotov, prošao sam i psiho-analitičku terapiju. Čak sam postao i religiozan u jednom trenutku ne bih li povratio svoju duhovnost. Ponovno sam morao izgraditi vlastiti identitet, naći normalan posao, upoznati svijet izvan okvira glazbene scene i izvan boemskog načina života.
U posljednjih pet godina uspio sam uspostaviti vezu s vlastitom prošlošću i procijeniti je u smislu velikih promjena koje su zadesile društvo u proteklom desetljeću. Morate znati da sam zapravo dijete šezdesetih, prošao sam eru hippieja, nakon toga punk, sampling-revoluciju devedesetih i Internet-revoluciju. Puno vremena proveo sam nanovo revidirajući moje ranije uzore i smatram, na kraju, da u tome leži prilika za neku novu vrstu slobode.
Klasično ste obrazovan glazbenik. Koliko je ta klasična naobrazba utjecala na vašu percepciju skladbe, posebno uzevši u obzir da je vaša glazba uvijek bila nevjerojatna kombinacija dječje igre i čiste bučne perverznosti, koja varira između bijesa i entuzijazma. Koliko su važne ‘dječje odlike’ u nečijem kreativnom procesu?
Ne zanima me previše kakve su vrijednosti u mom radu. U glazbi tražim neke druge stvari. Kad slušam glazbu velikih klasičnih skladatelja, recimo Johanna Sebastiana Bacha, divim se prisutnosti jednog prostora. Neopisivo je koliko je Bach sposoban ući u srž stvari, nadilazeći vrijednosti svoga vremena. Mnogi suvremeni skladatelji zarobljeni su u problemu proizvodnje dobrog glazbenog ukusa. Dobar ukus je neprijatelj svih umjetnosti. A ‘dječje odlike’ su odavno završile na popisu usporedbi koje nemaju nikakve veze s dobrom glazbom. Ali volim djecu.
Imate li određenu temu za pjesmu? Jesu li riječi u njima radije zbog zvuka nego zbog njihovog značenja? Ili u svemu postoji više politički kontekst, uzevši u obzir da neki vaši komadi zvuče nekako ratoborno?
Baš kao što ‘odlike’ ne stvaraju dobru glazbu, ‘značenja’ sama po sebi ne čine dobar tekst pjesme. Ali važno je obraćati pažnju na oba ova elementa, iz razloga što oni pokušavaju živjeti neki svoj život. John Lennon je pokušao stvarati političku glazbu. Iz mojeg vidnog kuta, nije uspio s pjesmama poput “Working Class Hero”. Sve je tako kontradiktorno, ali opet na neki drugi način, pjesma je bila lijepa i volio sam je, iz razloga što je iznio te kontradikcije pred nas.
Danas, zanimljive nove grupe i pojedinci, još uvijek se uporno trude natjecati se s njihovim idolima, ali mnogi među tim novim izvođačima, čini se, postali su žrtve vlastite osebujnosti. Možemo li razgovarati o revoluciji u glazbi danas? Imate li svoje favorite u svijetu današnje eksperimentalne/pop glazbe? Ili je većina stvari samo ponavljanje starih ideja?
Mislim da stariji uzori, i forme koje su koristili, nisu upotrebljive za nas danas. I to je dobra stvar. Također smatram da ljudi trebaju odbaciti tezu kako je ‘sve već učinjeno’ i da takve stvari možemo kombinirati na naivan način. Takva ideja je destruktivna i zasljepljuje nas do činjenice da značenja forme ne mogu biti održana.
Rock riffovi, primjerice, predstavljali su ranih šezdesetih pogled van mainstreama. Naravno, to je bilo besmisleno od početka, ali kad nešto jest novo, nosi sa sobom želju za promjenom. Trebamo nove forme i nove uzore koji nose kapacitet da raznesu one stare i ljudima ukažu na to koliko su šezdesete i osamdesete bile smiješne i, što se toga tiče, koliko su danas smiješni naši identiteti.
Neki dan gledao sam Johna Lydona u američkoj sudskoj TV emisiji koja se zove “Judge Judy” – koji je bio sav tako ponizan i mali. Pogledajte na YouTubeu i bit će vam jasnije što mislim.
Dugogodišnji ste suradnik Mute Recordsa – kakav je vaš odnos s tom etiketom danas i koliko je Muteov savez s EMI-em utjecao na umjetnike poput vas?
Uzdrman sam promjenom pejzaža na isti način kao i svi drugi. Etikete su kupljene od strane većih etiketa dok se istovremeno glazbenici nađu u bizarnoj situaciji, kad ih se traži da pristupe glazbenoj industriji u borbi protiv potrošača na koje se gleda kao na kriminalne gadove zato što koriste ‘p2p’ web stranice da bi skidali smeće koje veliki biznis prodaje.
Itunes je trebao poslužiti kao idealni lijek za svakoga: industriju, glazbenika, potrošača. Zapravo me čudi da nitko još nije snimio film o ovoj velikoj komediji, neku vrst dopunjene verzije filma “This Is Spinal Tap”. Ili je možda netko nešto učinio po tom pitanju, ali sam jednostavno propustio?
Mnoga izdanja su na neki način ‘izbrisana’ iz kataloga, ‘nedostupna za prodaju’? Postoji li problem autorskih prava? Gdje se u tome vidite vi i vaši kolege koji ste u glazbi bili više zbog kreativnosti nego zbog komercijalnog uspjeha?
Žao mi je, nisam stručnjak po pitanju zakonskih odredbi. Nemam pojma. Sve što znam jest da su glazbenici danas u drugačijem prostoru, a da bi se uredila prošlost, to će biti posao za – skupe stručnjake.
Ogoljuju li digitalni downloadi glazbu u pogledu audio-vizualnog iskustva? Standardni mediji, poput vinilne ploče, još uvijek su prisutni na tržištu, ali sada su daleko ekskluzivniji. Vjerujete li još u standardan promotivni medij ili javne domene poput MySpacea, Soundclouda ili Facebooka nude širu perspektivu glede glazbeničkih djela?
CD umire sporom smrću dok je vinil postao limitirani nostalgični medij, možda iz razloga što nudi više prostora za vizualno izražavanje i što ga možete dotaknuti prstima. Ali time ne opisujemo pravu promjenu. Prava promjena nije u analognoj staroj školi protiv digitalnog Interneta. Radi se o nesporazumu od kojeg se valja maknuti. Te promjene dio su povijesne situacije! Analogna stara škola bila je dio svijeta jasno podijeljenog u protivničke tabore poput ‘mainstreama’ i ‘alternative’, The Beatlesi ili The Velvet Undergound, demokracija ili diktatura. Takav svijet je odavno nestao.
Novi svijet više nalikuje reguliranoj struji. Biografije postaju profili i postavljaju se na Facebook ili MySpace. Prijateljstva i privatni život postaju marketinške alatke u ispunjavanju formulara za posao u običnim uredima za zapošljavanje.
Kao suprotnost starim danima, najbolji način za proboj u establishment je da budeš alternativan na umjeren način. A Facebook ti pomaže da to i postigneš, dok istovremeno pomažeš Facebooku da koristi tvoje podatke za statistike i druge namjere. To je trijumfov marš u drugačiju formu totalitarnog. Stvaraju li se tako nove slobode za glazbenike? Mislim da to ovisi. I ovisi o nama, kao i našim reakcijama na takvu perspektivu. Neće biti lako, iz razloga što se ne radi samo o glazbi.
Jedan ste od prvih koji su koristili samplere da bi u cijelosti skladali glazbu. Koji od vaših albuma vam je najomiljeniji – u smislu koncepta, kako se razvijao, ljudi koji su surađivali, opreme koja je korištena?
Volim ih sve, ali i mrzim ih sve. Kad zgotovim nešto, uvijek sam nesretan s time. Općenito, ne radi se o opremi ili pjesmama. Radi se o ljudima, odnosima i glazbenom iskustvu. Te se stvari dogode kad se dogode i kad završe, završile su. Ali, naravno, pokazat ću sve te moje stvari unucima i ponosno se nasmiješiti.
Imate li najdražu suradnju s nekim? Spomenuli smo Billya Mackenzieja, Andreasa Doraua, Waltera Thielscha, Davida Cunninghama. Također ste napisali i komad zajedno s Tomom Verlaineom, svirali ste s Artom Lindsayem a studijski ste surađivali i s Renegade Soundwave i drugima.
Smatram da su svi s kojima sam radio odlični. Mislim da je Billy Mackenzie vjerojatno ispao najveći čudak, s njegova tri mala hrta koja su trčala po studiju. Svoj glas i riječi snimio je u jednom pokušaju, sve je zvučalo fantastično. Ali možda su ljudi koji su me najviše oduševili na umjetničkoj razini dvoje ljudi s ulice, zamoljeni da nasumično pjevaju u videooperi “Hlače za dobro jutro”. Izveli su nevjerojatne melodije pjevajući. Kad smo se razišli, nisam im znao ni imena i nikad ih više nisam sreo.
Kad sam priupitao za njemačku novovalnu glazbu u nekim dućanima rabljenih ploča u Berlinu, ljudi su najčešće iznosili primjere poput Nene, Falca i njima sličnih… i imali su jako malo ili gotovo ništa saznanja o onoj radikalnijoj njemačkoj avangardnoj sceni. Nije li to ironično?
Kad je njemački novi val (Neue Deutsche Welle) postao marketinški isplativ, izvršio je golem utjecaj na javno mnijenje. Glazbena industrija brzo je uspjela zauzeti prostor i reducirati ga u svrhu obrtača novca s komercijalnim prizvukom. To je ono čega se ljudi sjećaju sada. Neue Deutsche Welle bio je jedan od posljednjih primjera tog klasičnog uzorka. Danas uzorak radi drugačije. Ali ne divim se ni mlađoj generaciji u novoj situaciji.
Je li teže biti umjetnik sada, u ovo vrijeme recesije, nego što je bilo kroz osamdesete i devedesete?
Mislim da je jednostavno teže za bilo koga u Europi osigurati prihod. Glazbenici su ugroženi strukturalnim promjenama u glazbenom biznisu. Stalno zaposleni ugroženi su strukturalnim promjenama u velikim tvrtkama. Kreativno znanje postalo je obična vještina koju se koristi u segmentima tzv. srednje klase. Međutim, obmana slobode još je uvijek živa za mnoge koji rade kao web-dizajneri ili one koji iskušavaju trenutačne nisko plaćene poslove, jedan za drugim. Mislim da je osamdesetih i devedesetih bilo manje očito da je Europa u strukturalnoj krizi i da će osnovna kriza potrajati u doglednoj budućnosti.
Nakon vašeg nastupa u Barceloni, možemo li očekivati nešto više europskih nastupa?
Vježbam s novim bendom u Berlinu. Spremni smo za dobru ponudu!
Planirate li novi album u skoroj budućnosti?
Vidjet ćemo.
– Više o njegovom zvuku i slici saznajte na www.holgerhiller.com –
